30.12.2007., nedjelja
godina praznog hoda
poštedi me Bože....
|
Ima jedna molitva . "Poštedi me bože kuge, gladi i Omišana". To s Omišanima zato jer su bili gusari i bili su okrutni. Te se molitve dosta često sjetim, a sjetim je se ova dva dana počesto. Malo sam ju modificirala za svoje potrebe i ona bi sada izgledala ovako "Poštedi me bože kuge, gladi i bolesnih muškaraca". Jer to što mi doma imamo već dva dana naprosto nije za ljude. Nije za normalne ljude. Nije za izdržat normalnoj ženi. Malo smo bolesni. Ono malo šmrcamo i malo kašljemo i malo nam je tijelo odlučilo bit slabo. E sad, da je u pitanju bilo koje žensko biće ono bi leglo, ozdravilo i svi sretni i zadovoljni. No na žalost u pitanju je muško biće, a to u prijevodu znači : doma imamo prehladu i teške komplikacije. Naime... to neće ležat u krevetu jer to smatra da može hodat. To neće pit čaja jer njemu čaj ne treba. To mumlja i gunđa po cijele dane. To nema strpljenja ležat i gledat tv na primjer, nego stalno nešto izmišlja. To bi išlo van, te kad razgovara na telefon i tek kad vidi moj UBOJIT pogled kaže sugovorniku "znaš bolestan sam ne mogu". Da nema ubojitog pogleda to bi već bilo vani, pitaj boga gdje, i došlo bi mi doma u još gorem stanju. To ide sutra radit. Sve je teško proživjet ako si zdrav, ako ga moraš slušat njega i njegovo gunđanje, ako ga moraš silit da ostane u krevetu, silit da popije čaja, govorit mu ko malom djetetu da je bolestan i da BOLESNI ljudi leže i pokušaju se izliječit. Ako pri tom moraš šetat pasa, skuhat ručak, spremit okruženje da bude čisto i zdravo. Onda ti stvarno ne treba još da ti bolesnik gunđa jer ionak ne znaš kud bi sa sobom i što bi prvo započeo. Uz to treba im jadnim i bolesnima pažnja i ljubav, jer umiru zaboga.. Stoga mi molitva "Poštedi me Bože kuge, gladi i bolesnih muškaraca" počesto izgovarana. Sad idem šetat pasa jer i taj je nervozan. Jedva dočekao da smo svi doma. I njemu treba ljubavi i pažnje, muško je naravno, što sam ja mislila???!!!!  A onda sve iznova. Taman zadovoljiš potrebe jednog, evo ti drugog koji umire i treba tvoju nježnost u tim zadnjim trenucima svog života koji je na izdisaju. |
28.12.2007., petak
Mini Snješko i mini pudl
27.12.2007., četvrtak
24.12.2007., ponedjeljak
Kako se kalio čelik & Sretan božić
Stoga noćas bdijem!!! .21.12.2007., petak
najbolja zadaća
|
... I domaća zadaća tek toliko da budem u trendu : zona z. : sama odabire temu. i piše priču. koja završava HAPPY ENDOM! :)))))) računa li se dobar seks u happyend? p.s. zbilja, u tvoju ilimoju bilježnicu? ;) (Zona Z. 20.12.2007. 12:41) @zona računa. :)) gdje hoćeš..:)) bit je u happy endu..:))) (levant 20.12.2007. 12:56) Dobar učenik je dobar učenik.  Stoga Zona Z ima peticu zaokruženu na polugodištu i peticu iz zalaganja i peticu iz vladanja i 3 iz fizike. Evo priča Zone Z  San U spavaću sobu prodirao je intenzivan miris svježe skuhane kave. Spavam, ali taj miris kroz nosnice prodire ravno do mozga. Ako se još nisam probudila, tko je onda skuhao kavu? Dejan sigurno nije, tako lijen i neporočan. No sex, no drugs... just rock 'n' roll. Duboko sam udahnula i naglo otvorila oči. Sjedio je na rubu postelje držeći šalicu mirišljavog napitka, gledajući me ispitivački, radoznalo ispod gustih obrva. Strogo čak, kao Ferdinand Aragonski, ili neki drugi inkvizitor. - Mmmm... Kavica! – rekla sam polako i mazno. – Čime sam to zaslužila, ljubavi? - Što si noćas sanjala? – konačno je progovorio. - Ništa. - Lažeš – ustrajao je Dejan. – Nešto si sigurno sanjala. - Časna riječ, ništa važno sjećanja, čim sam zaboravila – uvjeravala sam ga. Mrzim lagati, ali ponekad je to potrebno i mudro, pa si dam truda. Nešto mi je govorilo da je sat u sobi upravo počeo odbrojavati jedno takvo vrijeme. - Ako si zaboravila, pokušaj se, meni za ljubav, prisjetiti. Jako mi je važno – inzistirao je, s mrvicom ljutnje u glasu. - Zašto je to tako važno? - Zato što si u snu stenjala, uzdisala, govorila „tako“ i „još“ i besramno gurala ruku u gaćice. Duboko. Eto zašto! – prasnuo je napokon, gubeći strpljenje. U glavi mi je zazvonio signal za uzbunu. Dejan je inače gotovo uvijek flegmatičan. Točnije, uvijek i pod svim vražjim okolnostima. U naših nekoliko godina hodanja i dvije zajedničkog života mogla sam mu svašta reći i uraditi. Reakcije su uvijek bile slične. Bolje rečeno, nikakve. Flegma, rekla sam već. Ali, ovaj put se uzbudio. Ljutio. I to na moj san! Ali, san je isključivo moj, čak iako sam samoj sebi zamjerila da sam popustila svom Idu da prodre tako duboko, da me obuzme, procuri kroz maske i zabrane sna. Zapravo, da obuzme moj jezik i bestidne prste. - Možda sam sanjala baš tebe?! – branila sam se neuvjerljivo. - A, ne! Mene sigurno nisi! - Kako znaš? - Sa mnom nikada nisi takva. Divlja. Bestidna. Glasna. Zašto bi u snu to bilo drugačije? - Dobro! Kad si baš tako navalio, sanjala sam Yula Brynnera. Vodili smo ljubav! Nakon ovakve ispovijedi najradije bih se pokrila jastukom po glavi. Ipak, nisam baš bila iskrena do kraja, pa sam se kaznila gledajući ga otvoreno, u oči. “Vodili ljubav“ - vraga! Kako je neistinito, blijedo i beskrvno to zazvučalo iz mojih usta! Točnije, istinitije bi bilo - „Jebali smo se! On mene i ja njega! Još kako! Ohoho! Uzajamno, višekratno, u sve žive otvore i rupice! Živo i vatreno, ludo i nezaboravno, prožimali se, uranjali, udisali, uzimali i davali, onako kako s tobom nisam i, na žalost, kako stvari stoje, neću nikada”. Nisam to mogla prevaliti preko usana, pa sam mirno lagala, čekajući da tužitelj i sudac istovremeno izusti neku strašnu i tešku kaznu. Meni, neprilično putenoj, neočekivano bestidnoj. -Yul Brynner? – bio je šokiran. – Pa zar on nije mrtav i… i… ćelav! - Noćas je bio živ. Živahan poprilično. On ili njegov sin, klon… Svejedno – sad sam priznavala sve po redu. - I? - Dočekao me u Budimpešti. - Pa? - Nisam znala da je tako nizak, ni da mi to, zapravo godi. Znaš ono, grliš se ravnopravno, a da ti nos ne zapinje o nečije pazuho… - A to je…? - Godilo mi je u snu što nije puno viši od mene. Nije imao problema tipa “gdje ću s predugim rukama i nogama”. - Dobro, shvatio sam! I što je bilo dalje? - Ništa, odveo me je u Novotelov hotel Dunav s pogledom na rijeku i na parlament, predao mi dar za nećake (kao, da ne lutam i ne gubim vrijeme tražeći po trgovinama poklone, a ustvari htio je biti dio i mog svakodnevnog, sasvim običnog života). Poslije me obljubio, pa nahranio srnećim gulašem i na kraju sve zasladio Esterhazy tortom. Da, još mi je na odlasku rekao da sam lijepa i pametna; i s nogu mi napisao pjesmu. - Napisao ti pjesmu?!! – Dejan je zinuo u čudu. – Pa zar on nije divlji macho? - Istina, divlji je poprilično. Ali, ima i nježnu stranu. I još kuha, obožava prati čaše i tanjure; a kad pije, drži odmaknut mali prst od šake. - Fuuuj!!! Ti mene zajebavaš? – gledao je zaprepašteno u mene. - Ne. Zašto bih? - Drugi put izmisli nešto drugo, molim te. - Misliš da sam nešto drugo radila ili…? - Izmisli što god hoćeš. Izmisli sve! – očajavao je. – Samo da znaš, uništila si mi mit o Yulu Brynneru. To s prstom me je dokrajčilo. Zagrizla sam usnicu da se ušutkam. „I on je meni uništio predodžbu o tebi kao… i to definitivno“, pomislila sam pomalo zajedljivo. Jedno smo vrijeme šutjeli, zadubljeni u vlastite misli. Željela sam misliti o Dejanu, ali sve me vuklo na drugu stranu. - Kome sada pišeš poruku? - upitao je radoznalo, ali sad bez ljubomore u glasu. - Vesni – odgovaram, sretna što je i mene jednom krenulo s lažima. - Dogovaramo se za šoping – kažem nehajno i usput pišem poruku: “ Hvala za čarobne trenutke. Noćas opet zajedno?“ Slati? Da. Poruka poslana. Brisati? Da. Sigurno obrisati poruku za Yula Brynnera? Da. Memorija mobitela obrisana. - Srce, pa čemu toliko ljubomore oko običnog, glupog sna? – kažem mazno i zavodljivo dodirujem svoju „muškarčinu“. - Mogu li napokon dobiti tu kavu? |
19.12.2007., srijeda
Genesis
Film "Lov u Bosni"
17.12.2007., ponedjeljak
Žensko nasilje nad muškarcima
|
U stvari kad malo razmislim PlavaZvijezda mi je dala jako dobru temu. Samo što sam u početku mislila pod „nasilje“ - žene tuku muškarce. To mi bila prva asocijacija, pa sam reagirala – ma to ne postoji! Jer iz moje perspektive sa svojih 50 kila i metar šezdeset ja stvarno ne mogu nikoga uplašiti. Da nekog i lupim u bijesu i nemoći taj bi mi vratio i samo jednim udarcem bila bi gotova. Pa sam to kao varijantu , još u mladim danima, izbacila iz razmišljanja tipa „kako se obranit?“. Pa sam zaključila :“jezik, jezik će ti bit odbrana“ Al onda me krenulo. Kako ne bi postojalo žensko nasilje nad muškarcima. Postoji naravno da postoji. Ali je zamaskirano. Suptilno. Ispod površine se skriva. I ide ciljano na osjećaj krivnje. Prvo . Muškarac MORA vozit žene. U autu. Budući da sam vozač i ja tu i tamo osjetim tu vrstu „blage prisile“. Ako nekud želim ići a moje mile prijateljice koje ne voze žele ići samnom onda se PODRAZUMIJEVA , POD NORMALNO, da ću doć po njih a kasnije ih odvesti do vrata NJIHOVE kuće i još zbog toga bit sretna i presretna. I to sam dosta dugo radila, dok mi nije pukao film. Pa odtada idem sama. Kad sam bolesna išla mojoj miloj prijateljici otić podpisat da sam jamac, još smo morale ići i u banku nakon javnog bilježnika. Naravno da sam sve to ja izvozila i naravno da sam ju odvezla kući. I bila sam tako sretna da sam rekla – e ovo je zadnje od zadnjega. Nema više! Točka. A muškarci to doživljavaju stalno.Od njih se to očekuje. Ne znam da li je to njima normalno ali da sam na njihovom mjestu rekla bih svojoj miloj supruzi : a da ti naučiš vozit? Eto si gledam moju kolegicu koja kaže „ nikako da kupim ormar kad me muž neće vozit“. Na što odgovorih „pa sjednite u auto i odvezite se sami“. Našto je zašutila. Ili gledam drugu. Koja je savršeno sposobna izborit se za sebe. A muž ju vozi na posao , ili ju šef odveze doma. Krasno. Baš prekrasno. Pa sam ju pitala :“što ne naučiš vozit?“ „neda mi se" bio je odgovor. Meni se NE BI DALO vozit nju. Ili. Kad sam pitala onu drugu prijateljicu „zašto ne položiš vozački?“ odgovor je bio „pa imam vas“. Bingo Levantica. Sad si dobila što si tražila, mislim se. Nije ona nesposobna, nego je ona odlučila da će iskoristit ono što joj se nudi. A nudi joj se muž sa autom koji ju doveze kad se nas dvije nađemo na kavi. A ja ju odvezem doma. Ma prekrasno. (Sve ovo je bilo nekad. Dok nisam shvatila da sam budala. Više to ne radim. Ali muški rade). I tako se od muškaraca očekuje da svoje drage voze na posao, voze s posla, voze simo , voze tamo. Ili kad vidiš u autu muškarca za volanom, ženu na sjedalu a punica otraga, ja se nasmijem. Ja to gledam ali budući da nisam muško ne mogu u njihovo ime ništa reć. Mogu samo reć u svoje : nisu žene toliko nesposobne. Tu vas iskorištavaju do krajnjih granica, al kad se date tko vam kriv. Ako to volite ok, onda nikom ništa. No ako ste normalna ljudska bića, mislim da nije baš normalno da vas netko diže iz vaše fotelje da biste ju vozali u neki dućan, samo zato što VI ZNATE VOZIT A ONA UH JADNA NEZNA. (Naravno da ima iznimaka neka se ne osjete povrijeđenima one koje imaju dobar razlog za ne naučit vozit. Moje prijateljice JAKO DOBRO vide i JAKO DOBRO ZNAJU IZVUĆ ZA SEBE KORIST. O takvima govorim). Druga vrsta „nasilja“ nad muškarcima je plač. Ja ću se sad rasplakat pa ti nećeš znat što sa mnom da radiš, pa ćeš mi dat ono što tražim. A sve nekako mislim da to kreće s mamicama. Koje iz svojih sinova rade svoje buduće robove. Pa im odmah, u začetku, dok je meso još friško nabijaju osjećaje krivnje. Pa muškarac s tim osjećajem raste. I kasnije ti lako budućoj ženi samo nastavit s istim scenarijem. Jer ovaj već naučio da ak ne posluša svoju mamicu ova će se durit, kritizirat, gunđat i kažnjavat ga svim mogućim ženskim oružjima. A sve pod imenom „to je za tvoje dobro“. Ili nešto slično. Fraze se mijenjaju ali poanta je ista. Koristim se nedozvoljenim sredstvima da bih iz tebe dobila ono što mi PO PRIRODI STVARI NE MORAŠ DAT. Al ja ću te naučit da to ipak MORAŠ. Nema nježnosti. Jer nježnost će biti AKO BUDEŠ DOBAR. A pošto nisi DOBAR ja ću te iskritizirat sine moj, pa ćeš MI ONDA BITI DOBAR. Jer kad ja ostarim netko se za mene mora brinut. A ako sada ne krenem u tebi razvijat osjećaje krivnje, što ću onda jadna sama i napuštena a ti mi ni kruha nećeš donijeti. Treća vrsta je „bolest“. Dobro, tu je sad diskutabilno, bolestan čovjek treba drugu osobu pored sebe da mu pomogne. Ali ima ih koje bolest koriste. Itekako koriste. Ja sam bolesna pa ništa ne mogu pa ćeš onda ti. I tako zadržavaju svoje muškarce pored sebe. Jadno ali životno. Ne bih ovo spominjala da se u isto ne spotičem kud god se okrenem. No na sve ovo mislim se ipak : „gle. Oni su ljudska bića. (Muškarci).Imaju mozak. Mozak im je dat da njime misle. Ako ne misle onda su i zaslužili da ih se „terorizira“. Ako takve stvari uzimaju zdravo za gotovo ok. Ako razmisle pa žele promijeniti scenario naići će na velik otpor .Pa će popustit. I tako u krug. Treba imat snage oduprijet se svemu tome“. Hmm..sad mi dolazi asocijacija na princ Čarlsa. Koji je po mom mišljenju napravio sve što je htjela njegova mamica. I okolina. A bio nesretan. I Dijana bila nesretna. I na kraju je ipak sa ženom koju voli. Možda je ova ružnija, starija. Al čovječe on ju voli. I to bi trebalo bit dovoljno. Valjda. Evo to je ono što ja vidim u vezi teme „žensko nasilje nad muškarcima“. Jer živim u takvom okruženju. Vjerojatno ima i drugih načina na koji žene „tiho i pokvareno pritišću“ muškarce koji im „pripadaju“ (od te riječi užas me obuzme). (Nitko ne pripada nikome, ali to bi bila tema nekog drugog posta). Ovo je u stvari tema o kojoj nikad nisam razmišljala. Nisam sjela, razmislila i donijela zaključke. Pa sam ovdje i sada nabacala prvo što mi palo na pamet. Uz dobre argumente protiv, ja ću se povuć i reć "bila sam u krivu". Zvjezdica. Ja sam svoju domaću zadaću odradila, kao što vidiš. A tvoja je :"Strasti i koje dobro od njih?".  No budući da si već imala domaću zadaću neću inzistirat. |
13.12.2007., četvrtak
"Da li biste oprostili preljub?"
|
Ovo je dugačak post. Napisan već prije. I bila sam ljuta kad sam ga pisala. Zbog budalastih odgovora. Onda sam uzela tratinčicu i kidala latice izbrisat-ne izbrisat. Bili ste mogli oprostiti preljub? Je pitanje bilo na radiju. A kako moram pušit vani na hodniku tako moram i slušati glupave odgovore ljudi koji to nisu doživjeli pa onda lupetaju. Jer cigareta traje cca 7 minuta pa tih sedam minuta slušam pametovanja tipa „naravno. Moraš naći naćin da to oprostiš“. Ili „onaj preljub koji je nastao neozbiljno on se može oprostiti“ ili.. I svi mi lupetamo dok nešto ne doživimo. Ondak se ploča okrene. Jer lako je bit pametan sa strane ili ako se ne događa tebi. E onda si pun riječi i mudrosti. No kad se događa tebi, onda najednom krećeš pjevat neku drugu pjesmu. Dakle moj odgovor je definitivno, čvrsto i kategorično NE!. Zašto? Zato što sam preljub doživjela na svojoj koži. I vrlo dobro znam kako to izgleda. I ondak sam i ja naravno oprostila, jer oprost je majka mudrosti, kaže kršćanstvo ( i moje okruženje tada je to govorilo), koje usput rečeno, nema pojma kako se žena može osjećat nakon što shvati da je prevarena. Ili obratno. Kad se izda tvoje povjerenje i kad te se ponizi tako jako da ne znaš više kako se zoveš. No..to koliko sam bila u stanju „oprostit“ bilo je jako kratko vrijeme. A kako nisam baš od onih koji bi čekali vezanih ruku to sam isto napravila i ja. Vratila milo za drago. Našla najljepši muški primjerak u okruženju pa vratila. Tek toliko za osvetu. Tek toliko da u onom emotivnom šoku i kaosu napravim nešto. Dok mi nije došlo iz dupeta u glavu da tu nešto ne štima samnom ako uspijevam preći preko jednog takvog čina. I ako se služim „prevarama“ da bih se osvetila onda isto nisam baš normalna. I nije mi dugo trebalo. Cca mjesec dana, dok nisam povezala končiće. I rekla okolini, odgoju i lažnom kršćanstvu:“ma pričajte vi što hoćete JA NEDAM DA ME SE VARA!“. I prekinula tu vezu. (Koja je trebala završit brakom i djetetom na putu. Ovo spominjem tek toliko da se vidi da to nije bilo „neozbiljno“ hodanje i usputna avantura). Preljub sam po sebi i nije neka velika stvar. No poanta nije u činu. Poanta je u posljedicama. A posljedice, nakon što sve kao prođe, sve se kao zataška , svi kao krećemo dalje sretni i zadovoljni su ove : počinješ se osjećat sve jadnije i jadnije. Počinješ sam sebe sve manje poštivat.. (Jer ako te drugi ne poštuje toliko da je učinio preljub, to onda ni sebe ne moš više gledat onim očima kako si se gledao prije). Počinješ sam sebe ne cijeniti. Sreća je bila da sam to doživjela dok sam još bila mlada. Jako . Naivna, neiskvarena, puna dobrote i vesele iskrenosti. Ali ujedno i puna neke veće mudrosti. Pameti. Onoga „ne radim kompromise“. Pa sam uspjela krenut dalje. No sam 10 godina za sobom vukla posljedice njegove prevare. Stoga svima onima koji tako čvrsto govore „treba oprostit“, treba nać načina da se oprosti poručujem : nemojte me nasmijavati!!! Nemate pojma o čemu pričate!!!!!!!!! Da. Ja sam osobi deklarativno oprostila. Ali ju više nikad ne želim vidjeti. Sva sreća da sada ne živi u Hrvatskoj i da nema neke velike šanse da se sretnemo. Jer…još uvijek me drži ljutnja. Ne na to što me je prevario, nego na to ŠTO ME NIJE DOVOLJNO POŠTIVAO DA TO NE NAPRAVI. Ili ako je već to napravio mogao je naći snage , pogledat me u oči i reći :DA JESAM. No kukavice se skrivaju. Pa tvrde da nisu. Fuj, gade mi se. Točka. Kraj diskusije. I nesretan je. Čujem o njemu iz nekih izvora, netraženo, tu i tamo,svake prestupne godine. I sretna sam da je nesretan! Neka. Kako on prema drugima tako i drugi prema njemu. Sve što sad ima zaslužio je. Oprošteno mu znači napola! Ali nikad zaboravljeno. I ako možeš živjeti sa osobom koja te je jednom prevarila onda mora da si potpuni mazohista. NEMA NAČINA da nađeš način da i dalje živiš s takvom osobom. NEMA! Najpametnija stvar je tada : pokupit svoje krpice i ostatke svog poštovanja, otić negdje, zalizat rane koje si dobio ni kriv ni dužan i krenut dalje s nadom da nećeš dugo snosit posljedice tog odvratnog i gnjusnog čina. I zamolit dragog Boga neka toj osobi vrati sve što je ista učinila svojim činom tebi. Da mu ne bi morao vraćat ti. Jer bilo bi previše bolno za osobu kad bi vraćao ti . Zato bolje da Bog dozira nego da ja primim stvari u svoje ruke. I tu najpametniju stvar ja sam napravila. Povukla se, liječila rane i gradila novo samopoštovanje. Jer od starog nije bilo ostalo ništa. Krhotine. I zato sam na sebe danas ponosna. Gledajuć s odstojanja stvarno sam bila hrabra i čvrsta. (uzeti u obzir pritisak okoline – pa daj nemoj sad bit tu neka i slično). (Jer naravno da je dolazio, da je tražio oprost, da je bio pred mojim vratima, da je očekivao da ću „popustiti“, plakao……). Od toga je prošlo puno godina. Ja sam svoje rane zaliječila. Još ponekad tu i tamo osjetim da postoji ona velika i crna rupu na mojoj duši koju je on stvorio svojim činom. Još uvijek osjetim tupu bol i ponekad nedostatak samopoštovanja. Ponekad se vrati onaj osjećaj da se zemlja ispod mojih nogu otvara i ja padam u duboki crni bezdan.. ali sve je to u granicama neke normale. Pod kontrolom. Da ga mrzim, ne mrzim ga. Ali da ga ne volim to je istina. Ravnodušna sam. I sretna da imam zdravog razuma i da sam uspjela to prekinut i NE OPROSTIT POTPUNO. ! Jer, ponovilo bi se. I stalno bi se ponavljalo. A ja bih onda bila završila u nekoj duševnoj bolnici liječeći sebe od tuđe gluposti . Valjda. Zato mislim :Takve je stvari jako glupo opraštat. Osim ako se ne želi jadan i bijedan život. (Pod opraštati mislim, oprostiti kao i krenuti dalje živjet s tom osobom. To mislim. A da treba oprostiti radi sebe, naravno da treba. No sa takvom osobom dalje živjet, mislim da nije pametno). I poručujem svima ako me itko želi slušati a doživjeli su izdaju povjerenja : uzmite svoje krpice. Možda ćete bit sami, možda ćete bit jadni, ali nećete izdati sebe. A u konačnici to je najvažnije. Ne izdati sebe! Nema tog muškarca (žene) za kojeg bi trebalo izdati sebe! Nema na svijetu te osobe zbog koje treba izdavati sebe! A ako sebi nismo najdragocjeniji onda smo sfulali poantu života! (nu patetike.) &UPDATE @filipinka stavovi su tu. rekla sam ti jednom da sam u fazi opraštanja. pa kako kaže romantales, puštam da iscuri kao gnoj. do sada se, vjeruj mi, nisam usuđivala suočit se s time. ovo ljeto sam se suočila, poduzela korake spremna da to spremim jednom zauvijek tamo gdje je tome i mjesto. u poštlost. no nažalost ima nešto - taj čovjek I DANAS SVE NEGIRA! kAO ne sjeća se. Pa mi se gadi. Kako oprostiti nekom tko negira? Tko je jebena kukavica i niš čovjek. Zato mi je teško oprostit. Što ne znači da neću. Što ne znači da na tome ne radim. Eto ljutnja je izbačena, uspjela sam to napisat u postu i objavit , reć nepoznatim ljudima. A proces opraštanja na žalost nije trenutak, nego proces koji traje. Smeće je na površini sada ga treba pokupit i bacit u kontejner..:) |
12.12.2007., srijeda
Šal swap
11.12.2007., utorak
Ženik
a niš. idem na ljepše teme. a zna se koja je najljepša tema, tema koja uvijek može izazvat osmijeh na licu mom.starom. izboranom. od života isklesanom. naravno da je to mali crni pas, stoga slika.  Slika je tu jer on je ženik. A Meggi mi se nešto vadi, nikako da ju ulovimo, oženimo, napravimo potomstvo i budemo svi jedna sretna mala pseća familija. Mislim oni, ne mi. Zato ženika stalno moram slikati i stalno pokazivat, možda mlada vidi te kaže "da on je taj!, samo njega hoću !". Pa ondak Tyche lijepo sjedne u auto, preveze par tisuća kilometara , dođe i kaže "dat ću vam sva blaga ovoga svijeta samo neka mali crni pas bude njezin muž. (dečko?)" Onda se mi kao dvoumimo, a u stvari podižemo cijenu, jer znamo da nije izvozila sve te silne kilometre da bi otišla natrag neobavljena posla. Pa se kao nećkamo, pa kao nešto se mislimo, a kako vrijeme prolazi to cijena i sva blaga ovoga svijeta postaju sve veći i veći. Eto, tako ja mislim riješiti svoju egzistenciju. Neću više morat ni radit. Na miraz računam. Mislim normalno je da mlada donese miraz.  Sad samo još moram navest malu crnu da vidi ovu sliku. I da se zaljubi. Do sada mi to nije uspjevalo, a stavljala sam slika i slika. No ja se nedam. Treba bit uporan rekli su pametniji od mene. |
10.12.2007., ponedjeljak
Kako se kupuje ormar?
Jutarnje zadovoljstvo
07.12.2007., petak
Nivea krema kao prehrambena namirnica
06.12.2007., četvrtak
"Čistoća d.d."
05.12.2007., srijeda
|
37 kemoterapija. Danas gotova 37. Ne ja. Ali mi je želudac bio zašarafljen. I bila sam malo luda. I to nije sve. Ima toga još. Nevolja mislim. No je sada sa liste "Činioci koji život čine bolnim" jedan skinut. Za sad. Stoga se ispričavam štovanom čitateljstvu, jer primijetili su da sam naopako i ujedno se zahvaljujem istom što me trpilo ovakvu nikakvu svo to vrijeme. I komentare mi trpilo. Moje. Svakakve. A kad sam u strahu i kad je želudac zašarafljen onda sam hiperaktivna. Sa postovima i glupostima. Jer se trudim da ne mislim. Da se zaposlim bilo čime. Jedan činioc manje. Sad se diše malkice lakše. Još uvijek se teško uzima dah. Još uvijek se puzi umjesto da se leti. I još uvijek se nisam naučila da strahove i bol podijelim. Ja to sve sama u sebi. |
poezija po fizikalcu
|
Ovo je bio komentar Fizikalca : "..no za slap si nepotpuno stavila stihove,,zaboravilo se jeli od škole,koliko ja znam fali nekoliko stihova jer nema recimo,puna je kapi što se njiše i suncem blješti obasjana duga mala..i još neki stihovi,,zrela si za obnovu gradiva iz književnosti--ovo velim nezlonamjerno,,pozdrav " Eto , još uvijek ima dobronamjernih ljudi. Stoga se ispričavam sveukupnom čitateljstvu, jer sam jučer u neznanju dala krive stihove pjesme "Slap". U stvari pjesma ide ovako : Dobriša Cesarić "Slap poslije kiše" Teče i teče jedan slap pun kapi koje njiše. Gle, jedna duga u vodi se stvara I suncem blješti obasjana. Što u njem znači moja mala kap koja sja i drhće u tisuću šara? Što znači čudesna raskoš nekih grana ako se sunce malo skrije? Taj san u slapu da bi mogo sjati pa ne nestane sve te čarolije I moja kaplja Pomaže ga tkati. Molim da se prihvati moja isprika. I ako me sjećanje dobro služi mislim da je ovo sada pogođen original, a ne ono što sam ja jučer ignorantski napisala, te time skoro uništila poeziju našeg ponajboljeg pjesnika D.Cesarića. (a ovaj original je zaista puno bolji nego ona kopija od jučer). |
