Pregled posta

Kako se kalio čelik & Sretan božić

ili
putevi iskustva koji vode do životne mudrosti.





Jednom sam ležala u krevetu a htjela sam zapalit cigaretu. Nikako nisam mogla zaspat.
Cigarete su mi bile u autu.
Bilo je oko 1 u noći. Mislim...dal da odem po cigarete ili ne ?
Prevrćem se, sve mislim zaspat ću.
No nikako.
Te se dignem, na piđamu navučem trenirku, gore stavim neku bezveze majcu, uzmem ključ, zatvorim vrata, spustim se do auta, uzmem cigarete, zatvorim auto, krenem natrag, popnem se stepenicama, dođem do vrata.
Oko pola dva je u noći, ja sam u polupiđami, stojim dakle pred svojim vratima i polako, vrlo polako čujem kako se oblikuje jedna jedina misao u mojoj glavi : ..ti nemaš ključ od stana.
(Obično se takve misli oblikuju polako. Da te ne izšokiraju odmah nego da se lagano izdozira).
Druga misao koja se polako oblikovala bila je : jebemu.
Treća misao : uh, dobro je u autu imam šrafciger.

Sad bi priča mogla ići ovako : vraćam se do auta, uzimam šrafciger,otvaram vrata svog stana ulazim I kraj posta.
Ali u autu šrafcigera nije bilo.

Iduća misao mi je bila : nema veze, naći ću nešto slično šrafcigeru i otvorit vrata.

Mislim da se primjećuje da se autorica ne da samo tako obeshrabrit.

Sad bi opet priča mogla ići ovako : uzimam alatku sličnu šrafcigeru te otvaram vrata.
No moja je bila drugačija.
U autu ništa ni sličnoga šrafcigeru, nikakva alatka, ništa..

No nema obeshrabrenja! O neee. Ima ideja u mojoj glavi.

Jedna od ideja bila je :
ok, sjest ću u auto, otić do benzinske i zamolit ih da mi posude šrafciger.
Te sam ju energično krenula realizirat.
..
na benzinskoj pumpi BULJILI su u mene praznog pogleda. Nisam bila oličenje normalnosti jer sam ušla i onako IN obučena odmah s vrata pitala : imate li šrafciger za posudit? misleć valjda da čovjek zna koji su moji problemi.
S njegovog stanovišta vjerojatno je slika izgledala drugačije : oko dva, pola tri u noći ulazi ti žensko u polupiđami i histerično traži šrafciger.
Mislim u redu, dozvoljavam. Nisam ni frizuru imala. Uostalom ništa nisam imala osim te piđame i majce i trenirke i ključeve od auta. No ipak, mogao je ...

A on je odgovorio : nemam!

No još se autorica ne obeshrabljuje. Još je ona aktivna. Mozak radi punom parom. Zato ga i ima.

Dakle razmišljam dalje. U redu mislim se. Sad ću sjest u auto i čekat. Netko mora proć. Kad netko prođe ja ću ga zaustavit, zamolit šrafciger..i dalje se već zna.

Uhvativši se za tu misao sjela sam u auto. Da pričekam. Netko mora doć. Netko mora proć.Nema šanse da netko ne dođe. Nema šanse da netko ne prođe.
...
u autu sam sjedila i sjedila. Jedino društvo bile mi mačke koje su brstile kontejnere. To je ujedno bio i jedini zvuk. Usput, bilo je hladno.
U autu sam sjedila jedno 3 sata, malo spavala, malo sjedila, malo psovala, malo spavala, malo razmišljala "bemti bar da deku imam smrznut ću se tu. Naći će me ujutro smrznutu i bit ću ružan leš jer sam ovako odvratno obučena i gladna i pospana i ljuta i jadna". I još sam mislila "dobro kako to nitko ne prolazi, jel to moguće?".

Negdje oko pola šest, lagano promrzla pametno sam zaključila : e sad će se netko dignut u stubištu. Ići ću pozvonit da mi posude šrafciger.
Te se preinstalirala iz auta na stubište.
Slušala sam zvukove, čekajuć da čujem zvuk dizanja iz kreveta, ali sve neki neradnici. Nitko ne radi na primjer od 5. Ili od 6. Nitko na primjer da bi bio vozač tramvaja pa da krene na posao u pola šest.
O nee, moje stubište svo neko fino pa rade od 8 valjda, 9 tko bi znao tu me opet krenula ljutnja.

Tako sam sjedila na stepenicama, pušila ono zadnje iz kutije koja je i bila izvor sve te ugode i fine dinamike koju sam proživljavala.

Bingo. Čujem susjeda kako se diže. Skačem. Zvonim na vrata.
"Tko je " viče. "Sudjeda, ključ nemam".
(nije to bilo prvi put.Moj je susjed već navikao na "nemam ključ", njemu to već normalno).
Stoga je samo običnim glasom odgovorio:"Evo,samo da se obučem".

Izašao je van sa šrafcigerom.

Sad bi ovdje mogao biti kraj posta.
Al kad te neće neće te.

Dakle moj je susjed izašao van, nasmijan u ogrtaču sa šrafcigerom u ruci.
I zatvorio svoja vrata!

Ja sam ostala šuteći. Samo mi je glavom prošla jedna misao " jebote!"

"Evo susjeda sad ćemo mi to" progovara on još uvijek ne shvaćajući da smo sad OBOJE vani, (on u ogrtaču ja u polupiđami) šest je sati ujutro, a vrata NAŠA OBA STANA SU ZATVORENA! OBOJE KLJUČEVA NEMAMO!

No ipak.
Šrafciger je tu.
Te stoga ja kažem : "ok, prvo ćemo vaša a onda moja".
"Kak moja?" pita i vidim da mu počinje sjevati.

Budući da sam profesionalac na kub u otvaranju vrata bez ključa, to sam njemu za 15 sekundi pa sebi za 15 sekundi otvorila ista, lijepo smo se ispozdravljali i svako je ušao u svoj stan.

Bilo je oko 6, pola sedam ujutro ne znam. Znam da sam se otišla tuširat u toploj vodi. Zatim znam da me topla voda ošamutila i prispavalo mi se..mislim ipak sam imala noćnu smjenu zar ne, normalno da mi se prispavalo. Znam da sam okrenula broj na poslu i rekla na porti da ću vjerojatno zakasnit jer sam noć provela u autu i da moram spavat i znam da sam onda zaspala ko top a na posao sam došla oko 12 koliko se sjećam.

Nekih dva mjeseca su me zezali na poslu i svaki dan pitali " a gdje si noćas spavala? u krevetu ili vani?" no ja se nisam dala omesti od provokatora. Ljubomornih. Na moj dinamičan i zanimljiv život.

A poslije mi je sinulo.
"Isuse, susjeda ako netko okrade mislit će da sam ja. Vidio me kako to profesionalno radim."
Pa sam ga neko vrijeme izbjegavala dok on nije rekao "susjeda, jel vi to mene izbjegavate?" "da" rekla sam i ispričala mu zašto.
On se nasmijao, ali danas ima debela protuprovalna vrata. Pa mi kaže
"znate sad sam siguran".
Ne znam da li mi time nešto pokušava reć ili to ja samo izmišljam u svojoj paranoičnoj glavi.
Bit će da izmišljam.

A u auto više ne ulazim a da ne bih provjerila da li su DEKICA i KUTIJA ZA ALAT na svom mjestu. Kad se uvjerim da su tamo, onda mirno živim dalje.



Ovako se danas došlo na posao !

a) slika kroz šajbu:




b) lijevi prozor




c) desni prozor





SRETAN BOŽIĆ.


ps. Ja sam odlučila da ću ove godine ostat budna i dočekat Djeda Mraza. Svake mi godine pobjegne , uvijek dođe kad ja zaspim i već sam polako počela sumnjat da li on postoji??!?. Stoga noćas bdijem!!! .

Post je objavljen 24.12.2007. u 07:44 sati.