Pregled posta

Film "Lov u Bosni"

Jednom prije pisala sam da smo prošli Bosnu uzduž i poprijeko.
Naime došlo bilo ljeto, mi u dugovima do grla od novaca ni n. (osim plaće, ali ništa stavljeno na stranu za g.o)
Pa odlučismo : ajdmo u Bosnu, autom, ubit ćemo dvije muhe jednim udarcem.
Prvo, upoznat ćemo ju napokon cijelu jer ju u stvari ne poznajemo, a drugo, nećemo potrošit puno novaca.
Za prvo smo bili u pravu.
Za drugo nismo.
Ovo pišem samo kao uvod.
Sad nastavljam sa uvodom. Onda će bit razrada a nakon toga zaključak.
Znači još smo na uvodu.

U Bosni Republika Srpska nalazi se tu i tamo.
Malo si u njoj, pa malo nisi. Malo je tu , malo je tamo. Svugdje je ima.(Kažu da je Bosna ko tigrova koža.) Znaš da si u njoj kada znakovi na cesti pređu u ćirilićna slova i kada te obuzme neka hladnoća..brr.
(Ispred nas bio je jednom jedan đip španjolske registracije. Pa kaže Muškarac "e ovaj je sad stvarno izgubljen, kladim se da nema pojma di je" - znakovi su bili na ćirilici).

A ona nije ugodna. Republika Srpska mislim. Bilo koja. Na bilo kojem dijelu Bosne.
Nimalo ugodna. Jer osjetiš neku hladnoću. Nigdje nikoga. Energija stara i tvrda. Neugodno ti je. Želiš ju što prije proć. Otić. U jednom sam momentu rekla "ovdje, bilo gdje može se skrivat Karađić". U nekom drugom "joj da nam je što prije ovo proć i doć u muslimanski dio". U nekom trećem "ako nam sad auto stane gotovi smo". Ovo "gotovi smo" rekla sam pučkim "naj.... smo" izrazom, al sad sam fina.

Tako smo u tim našim putešestvijama, a bijegom iz prevrućeg Mostara ,stigli do Nevesinja.Mjesta stalog u vremenu. Nevesinja u Republici Srpskoj. Nevesinja - mjesta nestvarnog.




Autorici posta ponestalo cigareta a istoj je bilo sila na WC. Te odlučismo da ćemo parkirat u tom Nevesinju (tad nam je još bilo "to neko Nevesinje"), otić kupit cigarete i malo prošetati kroz mjesto.
Što smo i krenuli učinit. (Sada kad spomenemo Nevesinje odajemo mu dužno poštovanje. Naime ime mjesta izgovaramo s veliko N ).

Parkirali smo auto ZAGREBAČKE registracije usred Republike Srpske te hrabro izašli iz istog. Hrabrost i odvažnost držali su me 15 sekundi a onda sam se okrenula i sve je nestalo. Odvažnost je zamijenila nevjerica a zatim je došao strah.

Naime, u nas je piljilo brdo muških zaraslih lica, pogleda kao iz filmova o Divljem zapadu, gdje ispred saloona stoji hrpa revolveraša i čeka...čeka...

Krajnje kukavički rekla sam :"čuj ajmo kupit cigarete i ajmo dalje".
Tihim piskutavim glasom ponovila sam, točnije uspjela izšaptati "ajmo mi odavde". Sebe sam vidjela silovanu a Muškarca rasčetvorenog u sastavne dijelove. Psa pojedenog.
No bez cigareta se nemože te smo polako, kao u usporenom filmu, klecajućih nogu (bez pretjerivanja) otišli do trafike i zamolili Ronhil Superlight.
(Indikativno je i da sam ronhil superlight i dobila. Odakle im?)
Cigarete smo dobili tako da su mi bile bačene u ruke.
Hrabro i dostojanstveno koliko nam je strah dozvolio krenuli smo nazad prema autu.(Muškarac je poslije priznao : tada mi bilo žao da sa sobom nisam imao nikakvo oružje).He,he..ovo neću komentirat..mislim ovo s oružjem, jako bi mu koristilo i da ga je imao....

Došli smo do auta. U nas je i dalje hladnim pogledima piljilo SVO muško stanovništvo spomenutog mjesta Nevesinje. Neobrijano. Zaraslo. Neopeglano. Stanovništvo koje ne radi. Koje sjedi i pilji.
Ušli smo u auto i krenuli, kao fućkajući, kao nije nas strah, kao mi smo kul. Kao sve je normalno. Kao mi smo najnormalniji a i situacija je posve normalna da normalnija ne može bit.
Krenuli.
A autorici posta i dalje je bilo sila , jer nuždu kukavički nije obavila jer ju bilo strah onih pogleda.
Mislila sam JA IZ AUTA VIŠE NE IZLAZIM. Onako HRABRO sam to mislila. I stalno sam krišom gledala u retrovizor i potiho sam u sebi molila "Očenaš" i molila sam da nas zaštiti. I "vidjela" sam kako za nama kreće potjera. I opet buljila u retrovizor.I u sebi se molila i zaklinjala dragom Bogu da više nikad neću napravit tako nešto blesavo. I bila bi mu se zarekla na bilo što tada samo da nas izvuče iz tih govana u koje smo se sami upleli.
Cesta od Nevesinja prema gore je bila prazna. Uostalom u Republici Srpskoj (bilo kojoj) sve je uvijek PRAZNO. Niti jednog auta ususret, nigdje nikoga samo mi!
I tako smo se vozili još jedno sat vremena, sami, prestrašeni (Budale čuva bog mislila sam), a kao fol nismo prestrašeni, praviš se zbog onog drugog da te nije strah a i zbog psa se praviš da je sve u redu, a praviš se i zato da ne dižeš paniku od panike nikakve koristi. No meni sve više i više sila.
Pa smo ipak stali. Obavili. I mali se pas popiškio. Malo se vukli i gimnasticirali. Ipak smo u autu provodili cca 12 sati dnevno. Priroda prelijepa, ti sam, nigdje nikog. A stalno imaš osjećaj da te iz brda netko gleda.

E sad dolazim na bit posta, uvodu je kraj .

Daklen, neki dan vidim da igra film "Lov u Bosni". Pa rekoh "idemo vidjet, baš me zanima". Dobro, malo me i Richard Gere privukao...
I što?
Točno to!
Sve točno što sam navela u uvodu posta imaš i u filmu. Osim što kažu da je sniman na Žumberku. (Ne bi ni ja snimala u Bosni .)
No energija ista. U filmu ništa nisu pretjerali. Doslovno ništa. Jer kad gledaš američku produkciju uvijek misliš, ma daj, pretjerano je. Ma glupost. To si misliš.
Ovaj film to nije. Jer naša iskustva sa Nevesinjem (to iskustvo bilo je najgore) i Fočom i svim ostalim dijelovima Republike Srpske u Bosni samo potvrđuju film.
I sve je istina. Ona atmosfera koju u "lovu u Bosni" daju točno je ta.
I toplo preporučam film.
Jer je odličan!

I točno je što je u filmu rečeno :"samo najapsurdniji djelovi su istiniti".
I tako je. A Karađić i ostali mogu se još sto godina skrivat negdje u Republici Srpskoj i nema šanse da do njih dođeš.
Što nama, za razliku od onih u filmu, nije bio cilj.
Ali strah koji se iz filma isčitava je istinit.
I ako netko ima priliku neka ga pogleda.
I neka ne kaže izmišljeno je, jer nije.
Samo je jako žalosno i u stvari nevjerojatno.

Da u 21. stoljeću postoje mjesta kao što je Nevesinje, da se ratni zločinci mogu 10 godina skrivat i nikom ništa, da postoje predjeli u kojem se možeš vozit dva sata a da ne sretneš ni auto, ni čovjeka, ni životinje,ni tvornice, ni dućana , ni ništa, da ljudi žive ne radeći ništa, sjedeći ispred "saloona" i pijući...sve u 21. stoljeću....


Post je objavljen 19.12.2007. u 08:01 sati.