31.05.2007., četvrtak
sastanak
Sastanci ugodni. Ujutro u 8,15. Sjedila sam i slušala svoj unutarnji glas. Koji je vrlo glasno govorio : "voljela bih biti sama , negdje na Dunavu. " Pa sam ga pitala. Mislim, taj svoj unutarnji glas. "Dobro, a zašto baš na Dunavu" "zato što je širok gazdarice moja. Širok. I zato što po njemu plove bijele lađe. " Pa ti znaj ......zbog širine i zbog bijelih lađa!!!???? Ali glas je glas.Ako kaže da oće bit na Dunavu, ondak hoće bit na Dunavu. 30 dana 720 sati 43200 minuta A sada navalite kolege i šefe! Ja sam javno dobro , nedajte se smetati!! |
30.05.2007., srijeda
gost-post - razvoj ideje
O gostovanju: Mislim, prema većini komentara da je sve totalno krivo shvaćeno. Sudeći po komentarima shvaćeno je tako kao da bi netko od gostiju bio glavno lice.  Mislim smiješno. Glavno lice sam ja! Ja, i opet ja. Dakle , bit ideje gost-post bila je uzdizanje mene! Blog je moj. Domaćin sam ja! Pa iz toga proizlazi naravno da je glavni lik tko? Domaćin valjda. I nešto mi se čini da se osmijeh najviše približila ideji koju sam ja imala u glavi ajd zovi gosta po gosta, puno ga pitaj, al mu nemoj dat da puno priča, jer, baš kako si napisala, mogla bi ti postati mirlja, a on bi dobio veliku pažnju. Ti postavljaj pitanja, ali sijeći u korjenu odgovore, nek kaže sam toliko da nešt kaže :-)))) (osmijeh.... 29.05.2007. 13:50) Eto. To je ideja! TO JE BIT!! Mislim, što gost uopće ima pričat? Mislim,može pričat, ajd dobro, ali što bi gost uopće pametnoga mogao reći? Ako ima nešto pametno za reć nek to reče na svom blogu.da. , a ne da meni troši vrijeme i prostor.I onda ti se gosti raspojasaju, počnu pričat, nikako ih zaustavit, zaborave se, uspušu, zanesu i što ćeš onda? Ha? Što onda? Što? Plakat? Čupat kosu? Kasno je onda kasno. A spomena o meni nigdje A blog moj.  Zato molim eventualne buduće goste da si malo porazmisle. Ako smatraju da imaju nešto pametno i mudro za reć neka to kažu na svom blogu. Zato ga i imaju. Mislim... (još bum davala i prostor drugima da se reklamiraju ) Ali... (sad dolazi svijetliji dio priče  )ako isti smatraju da imaju reć nešto lijepo O MENI i mojim vrlinama eh, onda se možemo dogovorit. A zauzvrat, ja ću dati prostora da spomenu ono što ih zanima. Ukratko. Ipak ljudi smo! (i p.s. za one koji bi se mogli naljutit objašnjenje : ovako meni izgledaju oni na TV-u. Kad uzdižu sebe a gost je tu samo da popuni prostor. A ovo gore bi bila moja ideja kakav misaoni proces isti moguće imaju u glavi) I za kraj. Dok ja tu naširoko razvijam ideju, ribarnica ju sprovodi u djelo. Jel to pošteno?????? pitam se???? |
prekinuta siesta
|
31 dan/ 744sati/ 17856 minuta No sad me puknula inspiracija za malo gunđanja. Ova kiša utječe na raspoloženje, ali ovo što se upravo dogodilo u ovim prostorima diglo mi tlak. (koji je ionako već dobrano dignut jer ovo sve skupa postao je cirkus ). Došli u radno vrijeme prezentirati svoj proizvod. I mi MORAMO prisustvovat!!!! Meni je to cirkus. Kad da radim? Popodne da ostanem, budući da sam ujutro morala slušat prezentaciju nečeg što me uopće ne zanima?????Koliko daleko treba ići da bi se zadržalo posao? Cirkus, eto to ti je. Ustala sam i izašla van , dosta mi je više čovječe! Dosta mi je toga da budem javno dobro! Da svatko smatra da se samnom može raspolagati. Da me se promatra kao objekt. Da pojasnim na što konkretno mislim. Jučer dođem doma i zvoni telefon. Čovječe već se bojim dignut slušalicu jer u 90% slučajeva nude mi neku uslugu. Jučer su nudili neki mirovinski fond. "Ne, hvala neću". Da ne pričam o nagradnim igrama. Da ne pričam o politici koja mi se uvuče u kuću u subotu ujutro. "Ja sam iz te i te stranke, zovem vas da vas pitam...." SUBOTA UJUTRO! Bila sam dosta ljubazna s obzirom na okolnosti. Rekla sam samo : "Molim Vas skinite mi se s telefona. Subota je ujutro i ne želim razgovarati s vama". Tako nekako. Mislim ta agresija, to napadanje prešlo je sve granice. Da ne pričam o poštanskom sandućiću koji je svakoga dana pun reklama. Šteta drveta. Kad sam odjavila american karticu (300 kuna članarine  svake godine )zvali su me doma. "Vi ste odjavili karticu?" "Jesam". "Zašto?" Ej, ona mene pita zašto? Pa sam rekla :"članarina mi je prevelika, ne želim ju plaćati. Nije mi u interesu". "Dobro, ali možete u idućih 6 mjeseci ponovo se učlaniti" Halooooooooooooooooo Da sam se htjela učlaniti u idućih 6 mjeseci ne bih se isčlanjivala, zar ne? Kad te nazove iz telefonije pa ti se neda skinut s telefona. "Ne hvala, nisam zainteresirana" "Ali samo me poslušajte" Neki dan zvalo iz auto kuće. Da mi napravi anketu. Pa ja odgovaram. Pa me pita "Kad mislite kupit novi auto?" "Ja ne mislim više kupovati novi auto. Ovaj koji imam MORAT će potrajat do kraja mog života" "ahhh, tako..." više nisam bila zanimljiva. I tako to stalno. Ja još imam energije za odbijanje agresije ali kad pogledaš ulaze ti u život svuda i stalno. A najviše me čudi da se to smatra NORMALNIM!!!! kAO, ono, on je na burzi pa prodaje knjige pa je normalno da će doći u radnom vremenu i meni 20 minuta pričati o knjizi. Jer kao ja nemam baš ništa za raditi..... I tako to iz dana u dan. Dođe čovjek u sobu i prodaje knjige. "Znate ja sam na burzi, dajte kupite". "Kad sam ja bila na burzi vi se niste sjetili mene, recite zašto bih ja vama sada MORALA pomoć"? Mislim, zaista mi je dosta. U zemlji od 4 miliona stanovnika , imaš 1,2 miliona zaposlenih. Zašto se smatara da bi taj zaposleni MORAO na svojim leđima nosit ostalih 2,8 miliona? Zašto ja moram svima biti jamac? No najviše me ljuti agresija. Nasilnost i agresija. Dođe ti u sobu i kad kažeš "hvala nisam zainteresirana" dobiješ "no samo poslušajte". Nedaju se van!. Znam, jasno mi je. Ljudi trebaju radit. Ali JA SAM NA RADNOM MJESTU i ja trebam radit! Kada? Dokle će to tako? Uh, ljuta sam. Jako sam ljuta. Ljuta sam jer nigdje mira. Život mi se pretvara u EPP. Kud god dođem, ja sam gledaoc EPP-a. Svi samo nešto reklamiraju. Ili svi nešto traže! E dragi moji. Bila sam i ja na burzi. Bila sam nezaposlena. Nisam vidjela da je netko skakao oko mene. Tada sam ostala sama. Nigdje nikoga. Vadi se i opstani kako znaš. E pa kad sam ja sa svojih 50 kila, žena uspjela opstati i to bez agresije, bez napastovanja drugih, bez previše samosažaljenja (jer nisam imala kome kukati - inače bih  ), e onda mi nemojteprodavati nikakve štoseve, jer sve sam prošla... Dosta mi vas je! Pomoći ću, naravno da ću pomoći, ljudsko sam biće. Ali što je previše previše je! Koja je fora u vađenju na sažaljenje? Koja je fora u vađenju na "oni su meni to i to napravili...?" Koja je fora u agresiji i napastovanju drugih? |
siesta
Nemam inspiracije. Trajem i postojim. I čekam : 31 dan/ 744sati/ 17856 minuta Što znači na indijanskom znači riječ vegetarijanac? Loš lovac. Težak dan. Vlaga i vrućina. Sretnu se 2 državna službenika na hodniku oko podneva i jedan upita drugog: - "Što je ... ni ti ne mozes danas spavat?" |
29.05.2007., utorak
Novi uradak& update gost-post
|
Baš glupa riječ : uradak. To novogovor? To je kao neki otirač. Recimo za ispred kreveta. Rađen od ostataka svih mogućih vuna koje sam imala doma.  Najdraže mi bilo radit te cvjetiće gore po njemu.   ostalo: 32 dana/ 768 sati / 46080 minuta Ovako si nešto jučer razmišljam radeći cvjetiće na uradku čime praznim glavu od jutarnjih pizdarija. (pizdarija je dosta blaga riječ, čak bih mogla reći eufemizam, za ono što se događa u jutarnjim satima na ovim prostorima). Mislim si : Blog ti je kao i televizija. Medij. I ti na televiziji dobiješ svoj termin koji moraš ispuniti. I ispunjavaš ti to ispunjavaš, ali nakon nekog vremena izgubiš inspiraciju. I što onda oni naprave? Pozovu goste!!!!! I bingo, riješili su problem. Imaju emisiju, gosti popunjavaju termin a usput ti se reklamiraš. I slijedom tih misli reko sama sebi, pa pozovi goste i ti! Lijepo ih nazoveš i kažeš : čuj, bi li ti htio/htjela bit gost na mom blogu? Ovaj drugi oduševljen naravno. I sad , mislim se dalje. OK, mogla bi počet naprimjer s fizikalcem. Nazovem ga i kažem. Čuj, tog i tog datuma budeš gost na mom blogu. (E sad zašto muško prvo? Zato što su muškarci tašti i vole pričat o sebi.  Pa on otvori put drugima koji su skromniji i manje tašti. )On u šoku. "A o čemu ćemo pričati", pita on na primjer mene. "Pa, prvo ćeš ishvaliti moje uradke. Reći ćeš da si došao kao gost jer me izuzetno cijeniš i poštuješ zbog mojih vrlina, pameti, ljepote. A izuzetno cijeniš i moj rad. Zatim možemo pričati o bilo čemu, nečemu što tebi odgovara. Na primjer o haiku poeziji, ili o razvoju trešanja ili kako razbiti kupaonicu u sastavne dijelove". I tad me krenulo! Pa sam razmišljala tko bi , kao moj gost mogao o čemu pričati, tako da mi popuni termin. Naravno, svi koje bih pozvala došli bi iz pijeteta prema meni i mojim dobrim osobinama i zato što me nadasve cijene i poštuju. Day bi mogla pričati o frulicama. Ribarnica bi govorio o ..zna se. Samo bih prije toga morala štovanom čitateljstvu reći da će to biti jedan humoristički gost-post . Lorna bi mogla o mačkama. Ili pletenju. Ali mislim da bi bila najbolja u tortama. Pri čemu ja nebih došla do izražaja, jer neznam vodit takvu konverzaciju. Pa to otpada . U startu.Viola bi recimo mogla govoriti o životu muzičara u ova strašna vremena. I budući da ona ima dva moja uratka, dobila bi i dva termina gost-post. U jednom bi pričala o mojim uradcima i njihovoj praktičnoj strani, s posebnim osvrtom na pohvale i oduševljene komentare. U drugom terminu post-gost govorila bi o Hoseu recimo. Do u detalje! DJ bi mogao govoriti o košenju trave. Pred kućom i pred križem. Recimo da li postoji razlika u košenju trave pred svojom kućom i pred Isusovim raspelom. Pa bismo to onda digli na jednu religioznu razinu, i otvorili raspravu o istom. To bi bio jedan pametan i zapamtljiv gost-post tyche bi mogla o svemu, ali budući da ja moram biti producent onda bih njoj sugerirala da priča o tome kako bi htjela štrikati i kako je došla da nešto od mene nauči , na primjer.dosadnoj i carici prepustila bih da same odluče o temi na gost-post ovisno o trenutnoj inspiraciji. champ bi mogla govoriti o sveprisutnim bakama. NF osvrt na dječju pornografiju, Berlin ili možda razgovor na temu "zašto pohvale???" greentea bi mogla o biciklima. o gnjurcima. o duhovnoj strani životne zbilje. O tome kako pisati post između uzdaha i izdaha. No sve je naravno otvoreno. Sve opcije su u igri. Svatko može o svemu ili o onome u čemu se smatra najboljim. Ja bih tako reklamirala tjedan dana prije "dođite na moj blog datuma........godine gospodnje. Na mom blogu gost će biti...pa sada velikim slovima... Tema o kojoj ćemo pričati bit će...pa sada boldano tema. "! Još bi se dalo tu širit. Mogla bi čak imati i više gostiju. Istovremeno. Mada mi to nije baš zgodno jer onda ja gubim na važnosti. Što je više ljudi, to sam ja manje u prvom planu, postajem samo siva mrlja, netko tko je nevažan. Pa bi onda izostalo hvaljenje mene, divljenje meni. Ovak, ako je samo jedan gost,onda me on primjećuje i štuje! Pa sada eto. Ovo je samo prijedlog. Pa vi vidite. Naravno da se svaka sugestija prihvaća. |
28.05.2007., ponedjeljak
vikend - kratki osvrt
|
Ne moš vjerovat ja sam plavuša. To napravila frizerka od mene. Sad sam plava na glavi i u glavi. TraŽIla sam par pramenova, na foliju. Malo svijetlijih od kose. "Kestenjasto?" Pita . "Da" odovaram. Eto mi kestenjasto..  Dakle u skladu sa svojim novim imiđom /plava U glavi i NA glavi/ zaključim kako IPAK nemam što obuć. Nakon isprobavanja : 1.)haljina i hlače neidu skupa ; 2.) za crne hlače i majcu nemam cipele 3.) imam cipele ali nemam .... 4.)....itd. 5.).itd..... 6.) itd.. 7.)... Te je tako subota ujutro bila ovakva : u pola osam bila sam pred dućanom. Koji se otvara u 8. U 9,05 bila sam doma. Sa : dvoje novih cipela jednom novom torbom jednom lijepom svečanom majcom jednom lijepom svečanom bluzom i kaznom od 250 kuna za parkiranje. Stanje računa : minus u minusu (mogu li dublje pasti ili je to dno?? )U pola deset bila sam obučena , našminkana, rinčice u ušima, narukvica na rukama, nova torbica puna pas smješten plavuša sjaji u novoj garderobi. u 10 smo krenuli. Crkva : svećenik: "kršćanin se poznaje po nedjeljnoj misi !". Ručak : sve pet. Najzanimljiviji dio : dvoje budućih komada, (trenutno u fazi razvoja, upravo izašlo iz pelena) sjede nasuprot mene i jedu juhu. Hipnotizirano gledam: žlica u malim ručicama. U prvoj sekundi žlica je puna, idućeg trenutka pola se vratilo u tanjur, slijedećeg trenutka pola od pola je palo po stoljnjaku, ostatak od pola na majcu obojice budućih komada. Do ustiju je stigla kap. I tako, kap po kap , pojeli su kojih 18 kapi juheSa mesom je bila slična priča. Bilo ga je posvuda ; na hlačama, na stolu, pod stolom. Par komadića završilo je u ustima. Nakon što su se dobro najeli otišli su, skinuli se bosi i trčali po teniskom igralištu i lovili male muhe "deeeeda, vidi što sam našao". Ajd, a da post nebude predosadan- bilo jedno poznatije lice. (osim mene naravno ).Pa sam ga promatrala. I zaključila : dobri su. Znaju se ponašat, što se za masu drugih ne bi moglo reć. Budući da su stalno vani i da su stalno među ljudima ima to i dobru stranu. Koja je bila vidljiva na tom ručku. I tako. Jeli smo satima. Nakon toga osjećam se kao vuk iz Crvenkapice. Sa kamenjem u trbuhu. Eto! Prošlo. Sada još izdržati 33 dana! 792 sata ili ti 47520 minuta |
25.05.2007., petak
ženske dileme
|
Napokon kraj ovom tjednu. Izmorio me je potpuno. Nekad se ništa ne događa mjesecima a onda sve odjednom u tjedan dana. Neš ti raspodjele događanja Danas idem frizeru, da mi stavi pramenove. Sutra u crkvu i poslije na ručak. Krizma. Što ću obuć nemam blagog pojma???!!. Haljinu i samdale, ali to će biti baš naporno. Ili crne hlače i crnu majcu? Lanene crne hlače i što gore???? Ili...ah, sutra će opet pred ormarom bit panika, a po stanu pobacana garderoba.. Moramo ić, a ja se još nisam obukla...Pasa ćemo valjda negdje moć utrapit za to vrijeme dok nas nema. Uglavnom sve mi prebrzo ide. Posao mi samo smeta.  Da nisam radila ovaj tjedan mogla sam se pripremit za krizmu, utrapit pasa na 3 tjedna a ne na jedan dan da se i ja malo odmorim od njega, isprobat garderobu pa bit spremana za značajna društvena ( i religiozna) događanja. Ovak...opet ću se u panici 12 puta presvlačit i 6 puta nanovo šminkat. Ako uopće u toj strci nađem toaletnu torbicu. I shit. Sad mi sinulo da nemam nikakvu pristojnu torbu. Ugodan vikend! |
|
Od danas križam dane do godišnjeg odmora. Još točno 36 dana! Ili 864 sata! Ili 51 840 minuta, ali sad već i manje jer današnji je dan u toku! Mali pas je jučer uspješno okupan. Pod uspješno smatra se da nije pobjegao iz kade. Šampon je blago cvjetnog mirisa pa danas miriši kao kakva tratinčica, a tako i izgleda. U svakom slučaju izgleda bolje nego ja.   |
24.05.2007., četvrtak
stilovi naši svagdašnji
Idem jutros polako s noge na nogu prema ovim prostorima u kojima radim, što sam bliže ulazu to sporije idem, neda mi se ući. Jer onda , simbolično, zatvaraju se željezna vrata iza mene, duša ostaje vani a tijelo ulazi unutra. No dobro, idem ja tako, gmizim,puzim, panično razmišljam postoji li jedan jedini izgovor da se okrenem i odem doma u topli krevet, knjiga pa pobjegnem u neki drugi svijet. Nema izgovora kreći dalje! Usputna digresija : jučer sam si kupila hlače pa ih usput šetam i gledam hoće li tko primijetiti moj novi stil?! Hlače su dizajnirane za djevojčice od 14-18 godina, ali mene to ne smeta , ionako sam tu negdje intelektualno a i fizički /mislim 52 kile ne možeš smatrati ozbiljnom ženom zar ne?/.No dakle, šetuckam ja prema poslu, šetam svoj novi stil , hlače sa hrpom đepova, uživam u samoj sebi kad nitko drugi neće  , nema nikakvog divljenja, nema "kako dobre hlače ti imaš" "gdje si ih kupila?" "kako ti samo dobro stoje"...s onim izrazom zavisti i ljubomore jer mi hlače stvarno dobro stoje.No dakle, budući da svega toga nema, prisiljena sam gledati oko sebe i promatrati druge. I budući da sam orijentirana na svoje nove hlače, a kako se nitko ne divi meni(šmrc) to sam prirodno orijentirana na promatranje drugih i njihove stilove. (Inače za to ne bi imala vremena jer bi bila prezaposlena odbijanjem komplimenata i okružena onima koji mi se dive. No kako sam već 3 puta do sada rekla, danas je to izostalo, vjerojatno mi tako dobro stoje i tako prokleto dobro izgledam da su svi otišli od mene crveni i ljubičasti od jala i zavisti, ne mogavši iz sebe iscijediti ni tu jednu jadnu rečenicu "kako ti dobro igledaš".) No da krenem s onim s čim sam počela. Dakle, iz gore navedenih razloga promatram druge osobe. Promatram, promatram i polako dolazim do zaključaka. Koji su : žene i djevojke su prekrasne! Dotjerane, ukusno obučene, stvarno kad ih pogledaš baš su zanimljive. Ono...ne skidaš pogled s njih. Sve su to ženska bića koja nisu BOGATO obučena (traperice najčešće) ali čovječe, stvarno ukusno. Onako , šetaš, gledaš ali ti se pogled zaustavlja. E sad. Dolazi ona druga strana. Naravno da ima u toj paradi ljudi koji hodaju i muškaraca. Ali njih ne vidiš. Uopće ih ne vidiš. Zašto? Zato jer su SVI ISTI. Evo ovako, a ako netko hoće provjeriti , samo neka izađe i pogleda tri muškarca. Muškarci imaju jedan jedini stil. Košulja PREKO hlača! I to bi bilo sve! Početak i kraj priče. He,he...u stvari priče uopće i nema. Pogledaš i makneš pogled. Jer nemaš što vidjet! Unutar toga hmm da li da to nazovem stila?!? ima malih odstupanja. 1. Na primjer košulja preko hlača koje PAŠU na košulju. (Taj ima doma ženu i žena je rekla - obuci te hlače, te ti pašu . p.s. znam to iz vlastitog iskustva). 2. Druga varijanta košulja na hlače koje NE PAŠU! Nema nikog.  jadan.3.Treća varijanta. Muškarac koji je prošao 40.-u. : MAJCA preko hlača. Sve paše! Osim što ima trbušćić. He,he...pa je to onda malkice nategnuto.. 4.I još jedna varijanta . Dječak od 14-18. Majca PREKO hlača. Sve sportski. Simpatično. Zašto niti jedan jedini muškarac nije stavio košulju U hlače i na hlače stavio remen? Izgledao bi 200 puta bolje?!?!? Eto, to su moje jutarnje dileme. Bavim se ozbiljnim stvarima i velikim svjetskim pitanjima.Ahh, što ćeš,netko i to mora! E i onda se ti isti (košulja-hlače) muškarci jako čude i ljute "Kaj to one vide u Brad Pittu/bilo kom drugom glumcu" . Što vide? VIDE IH. Jer oni se bar znaju ( i hoće) obuć!!!! (Mislim da je čak naglasak na HOĆE). |
23.05.2007., srijeda
|
Ja sam sada prikupila svu svoju hrabrost da napišem ovaj post. Auto je u voznom stanju. Auto je bio natočen naftom a ne benzinom. Od jučer popodne sam se pokrila ušima preko glave i šutim. Povukla sam se u kut i tamo liječim ranjeni ego. O smijehu doma, neću reći niti riječ. O tome što je mehaničar mislio neću .... U stvari uopće o ničemu neću.... Dvoumim se da li da post objavim. Da li da budem poštena ili da budem nepoštena? Nije lako mom egu... koji se naglo ispuhao ; kao balon - sad ga vidiš ogromnog,a onda ga nema.. Pitalo me doma "jel nafta možda bila na akciji?" |
22.05.2007., utorak
sutra biciklom
Ovo samo da maknem onaj post o autu. Koji će izgleda biti uredno parkiran na mjestu 12 km od posla 12 km od doma, na parkiralištu T-COM-a (živjela telefonija i njihova parkirna mjesta) ako ga ne uzme pauk pa se ondak mogu fućkat sa idućom plaćom i plaćom iza nje. Sutra idem biciklom NA POSAO. E ako me i bicikl izda, onda MIJENJAM POSAO! Ako se tjedan nastavi kako je počeo neće ići glatko ni sa biciklom.  Možda da uzmem godišnji dok je još vrijeme? |
Plavuša (u glavi) u autu koji ne želi krenut
|
Uvijek se netko ili nešto pobrine da mi život ne bude dosadan. Baš me to veseli, jer tako ne znam što će se sutra dogoditi što moj život čini izuzetno zanimljivim. Meni. Ko da ja idem jednim putem, a moj život drugim i nikako da se ulovimo. Jutros, kao svaki dobar radnik-udarnik krenem na posao, normalno misleći da ću tamo i stići. Mislim, svatko normalan mislio bi ako kreneš na posao da ćeš na poslu i završiti zar ne? Ili ja nešto krivo mislim?E sad tu dolazi do one, gore navedene, nesinhroniziranosti mene i mog života. Ja šumom, on drumom. Ja drumom , on šumom. Naime, prva na semaforu. čekam zeleno. upali se zeleno. ja ŽELIM krenuti nije da ne želim ali auto neće. Neće i bok. Da ne pričam o : trubljenju, psovkama, pogledima. I tako moj auto i ja (upaljena sva 4 žmigavca) uljepšavamo raskršće svojom ljepotom i zamalo stalnom prisutnošću. Mislim : "ako je akumulator (jer se pali znak da akumulator ne radi) nemoj presaugati jer si onda napravila još gore" I mislim :"evo ti što nećeš mobitel. I što ćeš sad? Sama gurat? U haljini i samdalama?" I još mislim :"da se pravim blesava i samo izađem i odem na posao?" I još još mislim "da mi ga je samo dogurat preko raskršća. Ali kako ću sama? Imam ove glupe natikače i glupu haljinu, ne mogu svi će mi se smijat" I tako ja mislim, zapalim cigaretu, već imuna na trubljenje, na psovke odgovaram psovkama (o.a. već sam tamo više od 20 minuta i već je prošao prvi šok i osjećaj nemoći), još gorima od onih koje sam dobila, kad li eto pošalje mi nebo anđela u vidu jednog nezaposlenog muškarca "imam vremena nikuda mi se ne žuri, sad ću vam ja pomoći, ništa se vi nebojte". I tako. Došlo muško , sad se mogu opustiti, igrati plavušu. Auto smo odgurali, gdje je moj spasilac animirao još barem trojicu muškaraca /ne ja On/.I sada auto lijepo stoji na parkiralištu negdje tamo (opet) 12 kilometara od posla i čeka da Muškarac odradi svoju dužnost i potvrdi razloge svoga postojanja. O cijeni - izgleda da nije akumulator nego pumpa za benzin, neću ni misliti. Ja sam svoje napravila. UKAZALA sam na problem di bi plavuša više i mogla napraviti???? Nisu plavuše tu da probleme rješavaju!?!?One su tu da probleme aktualiziraju, pokažu, definiraju. A sada nastupa muški rod! Nećemo se gurati u njihove stvari i njihove poslove zar ne??? Ne bi bilo fer i ne bi bilo pošteno!!! OPASKA NA (UVIJEK) MUŠKE PRIMJEDBE : BENZIN SAM TOČILA 11 MINUTA PRIJE! ZA 100 KUNA!!! Jesam žensko ALI NISAM GLUPA!!!! Više su mi glupe te primjedbe. |
21.05.2007., ponedjeljak
ekološka svijest
Kad smo iz kućice pobacali sve što se moglo pobacati onda je to bila hrpa starog otpada koja je stajala na ulazu kao neka art umjetnost. Tako da čim uđeš odmah znaš s kim imaš posla. S umjetnicima naravno. Jer čim te na ulazu zaslijepi ljepota starog željeza, ofucanih dasaka, starih madraca, pivskih i inih boca, stare plastike, znaš da si došao u kuću čistih i umjetnički orijentiranih ljudi. Po čemu znaš da su čisti? Pa zato jer su to pobacali van. Po čemu znaš da su umjetnički orijentirani? Pa po tome kako su artistički sve to složili. Uživali smo naprosto u tom pogledu, no drugi nisu baš mi nije jasno zašto?? Pa smo bili prisiljeni pregovarati sa lokalnim Romima koji su svi dolazili pitali da li to mogu uzeti, dobili potvrdan odgovor i više se nisu nikad vratili. Ni Romi nisu što su nekad bili, i oni će na moju listu.  I tako je to trajalo mjesecima. Pa smo Muškarac, ja i mali pas odlučili posuditi kombi i to sve lijepo odnijeti : a) u šumu? b) u Zagreb na otpad? c) na Jakuševac? d) susjedu u dvorište? e) mom direktoru u dvorište? f) nekome pod trešnju? g) na otpad malo dalje od kućice koji je zatvoren? i) mom generalnom direktoru u dvorište? j) vratiti kombi vlasniku i praviti se da neznamo što je unutra? Ja sam navijala za dvorište mog direktora, Muškarac za dvorište svog direktora, mali pas je bio neutralan pa smo ostali bez kvoruma. Ne mogavši se dogovoriti odlučili smo da ćemo napraviti ispravnu stvar. Onu pod c) I tako Mujo i Haso krenu napraviti ispravnu stvar. Posude kombi, odu na kućicu, utovare stvari (330 kg -što smo saznali poslije), utovare i sebe u kombi i krenu putem Jakuševca pjevajući. Dođu na Jakuševac. "Neee gospon, morate imati formular. Iz Narodnih Novina".  Okrenu se Mujo i Haso i odu kupit formular. (o.a. subota je , 13 sati je, moli boga da narodne novine rade). Vrate se na Jakuševac. Ispune formular i misle gotovi su. Pošalje ih se na vrh brijega. Hmm...ne znam da li bih rekla brijega smeća. O smradu neću reći niti jednu jedinu riječ. Jer nemam riječi .Ono što me je fasciniralo jest da tamo gore, na vrhu brijega i smrada RADE LJUDI!!!!!!! sKIDAM im kapu. Ti doneseš smeće. Izbaciš ga, oni odmah pređu bagerom preko. (Radoznala sam pa hoću sve vidjeti. No kad sam osjetila smrad, i shvatila GDJE SAM proklela sam i svoju radoznalost i sebe. . Ponekad je bolje neke stvari ne znati.)Obavili smo! Platili smo cca 130 kuna! (0,40 lipa po kili). I za kraj, kao nagradu dobili smo formulare koje treba poslati u ministarstvo. Neka se zna TKO donosi smeće! Jer ako imaš smeće i otpad onda valjda imaš i novaca zar ne? Pa bih nas ja da sam na njihovom mjestu (Ministarstva mislim) lijepo oporezovala! Vidjet ćemo hoće li oni doći do toga sami? Ako ne ja ću im napisat dopis i sugerirati : oporezujte one koji donose 330 kg starog otpada. Ako imaju novaca za otpad, benzin, narodne novine, Jakuševac onda bome imaju i za porez! |
ponedjeljak& update zen priča
|
"Svaka pizdarija koja se desi samo je pizdarija" to je današnja jutarnji biser mog šefa. Umjesto dobro jutro. A sviđa mi se i izreka moje kolegice "Radiš, radiš, radiš i onda umreš". Danas sam kasnila na posao jer se nisam mogla dić. Bila sam buđena od petnaest do sedam, no probudila sam se u 8,05. Onda sam se vukla po stanu, nazvala da kasnim, pila kavu, pričala s pesom- objašnjavala sam mu da ja sad kasnim na posao ali da moram ići jer moram zaraditi novce. A možda sam to objašnjavala samoj sebi???? Onda sam došla i nije mi dalo da parkiram na parkiralištu jer ga zatvorilo , nek tražim drugo. A drugo se plaća. Pa sam parkirala jedno 12 kilometara daleko od posla , doći ću doma danas u kasnu večer jer koliko mi treba do auta bit će već ponoć kad ga nađem. Možda bi mi bilo pametnije da prespavam na poslu, jer ako i sutra bude ista priča ... I onda još nema jutarnje jabuke, jer kolegica štrajka... .Di je tome kraj???? I sad ti radi. Bez jabuke, bez trešanja  , gladan, pospan, u dilemi da li da doma kreneš pješke jer koliko mi treba do auta toliko mi treba i do doma.Eto ti ponedjeljka.  A može i zen priča (skraćena verzija). Koje me je naslov inspiriro da popijem kavu do kraja jer... ISPRAZNI SVOJU ŠALICU Na čaj je Učitelju došao jedan prijatelj. I dok je učitelj pripremao čaj, prijatelj je pričao i pričao i pričao i kritizirao i kritizirao i kritizirao i ogovarao i ogovarao i ogovarao.... Učitelj je završio čaj i nasipao sebi te počeo sipati njemu. Sipao je i sipao i sipao. Prijatelj reče "pa prestani sipati zar ne vidiš da se prelijeva". Našto mu je Učitelj odgovorio "isprazni svoju šalicu". Tko shvatio shvatio. (op.a.2 prijašnji post )Mada to nije teško shvatiti naravno. Međutim ja sam otišla malo dalje u shvaćanju te sam ju shvatila doslovno po naslovu. .Ak moram isprazniti šalicu, ondak ne može kava ostati nepopijena. . |
18.05.2007., petak
|
Baš se nešto mislim jučer kako sam u finom yin raspoloženju, kako mi se živo fućka za okolinu i njihovu stalnu i neprekidnu ljutnju, želju za akcijom, želju za dokazivanjem tko je u pravu. Onda se mislim - hvala bogu opet si došla do finog unutarnjeg stava i mira, sada samo nastavi raditi na sebi, dan po dan. I opet si dalje mislim : hoćeš živjeti 200 godina, evo ovo ti je način. I hop. Evo ti komentara od greentee...:)) Koja bi akciju. Pa me na 12 sekundi izbacilo iz takta. A meni akcije dosta za cijeli život. Ja bi malo zena. Ja bi malo bila plavuša. Ja bi malo da me neke stvari zaobiđu. Malo bih treptala očima i glumila budalu. (he,he...možda ju i ne moram glumiti). Ja bi malo mira. Ima jedna prekrasna zen priča. Ta mi je jedna od boljih , ako se uopće može reći da je ijedna najbolja. Sve su prekrasne (o.a. od onih koje shvatiš ).Idu dva redovnika ulicom. Pada kiša i na ulici lokva. Na cesti stoji djevojka koja ne može prijeći lokvu. Jedan redovnik ju digne i prenese, na drugoj strani spusti. Idu redovnici dalje. Oboje šute. Nakon nekog vremena onaj što nije prenio djevojku kaže : "Znaš, mi redovnici ne smijemo dirati žene. Ne smijemo ih grliti. A ti si ju prenio preko lokve" Našto će drugi "Ja sam djevojku ostavio na drugoj strani lokve? Zar ju ti još uvijek nosiš?" Tko shvatio shvatio. (pogledaj pod o.a.2)To i sebi želim. Da svaki dan ostavim "djevojku" iza sebe. Naporna sam znam. Ništa akcije samo filozofija plavušeHoće to tako. (o.a.2 Ja ne shvaćam sve zen priče. Neke da. Neke mi sjednu odmah, neke - kad malo razmislim, a neke uopće ne. Te koje ne, shvatit ću kad bude vrijeme....) |
17.05.2007., četvrtak
noćne seanse
Noćas smo moj pas i ja imali seansu u neko gluho doba. Ja sam se probudila, vani mrkli mrak, tišina. Digla se do frižidera. On me je pratio u stopu. Ipak, radi se o frižideru. Onda smo se lijepo počastili ostacima torte. Ja sam se počastila a on me je gledao. Nesmije tortu. I otišli natrag leć. Prije toga pogledali kroz prozor, ali ništa se nije događalo. Mrak . Svi spavaju. Jutros se probudim i kao nešto sam sita. I dobre volje. I paše mi cigareta. I kava. I mislila sam da je danas srijeda. No danas je četvrtak. Što mi bolje odgovara jer je sutra onda petak. Trenutno praznog pogleda gledam u posao koji me čeka. Ne misli mi se. |
16.05.2007., srijeda
moja lista
|
Ovaj post sam napisala već odavno. Tako, u doba neke inspiracije, jer me naljutilo nešto. Pa sam se na taj način ispucala. Nisam mislila da ću ga objavit, ali eto sad...moderene su liste pa neka i ja dam svoj doprinos. Imam svoju internu listu ljudi s kojima NE BIH MOGLA PROVESTI VIŠE OD 2 DANA ŽIVOTA U KOMADU. Lista je nastala slučajno u glavi. Nekako mi se potkrala misao :"pa kako ona može biti s njim? Ja s njim ne bi mogla biti dva dana u komadu ni pod razno...". Da pojasnim. Sve su to muškarci dobroizgledajući, pametni. Ono, ne bi pobjegao od njih iste sekunde. Ali svaki od njih ima nešto što ga čini užasnim . Na primjer, čovjek koji je na mojoj listi prvi ima naviku koju nebih mogla podnijeti (osim što je sitničav ) a ta je da u sred bijelog dana, po najvećem suncu i najljepšoj svjetlosti koja može postojati SPUŠTA ROLETE!!! I živi u mrakuZnam. I ja sam na nečijoj listi. Nisam suho zlato.I tako sam to jedamput rekla na glas. U šali. Jednom prijatelju. I rekla sam mu :"znaš, ti si mi drugi na listi". Našto je on pitao "kojoj listi?". Pa sam mu objasnila. Ostao je tiho neko vrijeme. Što se i tražilo. Da ga se malo zbuni. Pa sam rekla još jednom prijatelju :"ti si mi treći". "A tko je drugi?" pitao je on. Pa sam mu rekla. Pa je odlučio da njegov prijatelj ne može biti drugi a on treći i da on mora biti bolji..... I onda je to postala opća sprdačina. Jer se oni sada međusobno bore za prvo mjesto na mojoj listi . Pa se sprdavaju iz mene. A još su napravili i svoju :"znaš, ako si mislila da ja nemam listu i da nisi na njoj grdno se varaš". Taj drugi na mojoj listi je moj dobar prijatelj kojeg jako volim i cijenim. Ali...ima odvratnu naviku da kad ja nešto kažem nakon toga mi objašnjava to što sam rekla. "Baš je nezdrava atmosfera na poslu. Teško mi je ići tamo jer su svi negativni" to ja naprimjer. Sad on "Tebi je na poslu teško, jer je negativno" tonom i izrazom "otkrio sam Ameriku" a ne tonom i izrazom "ponavljam tvoje riječi". Pa se sada više ne razgovaramo. Ne da mi se slušati objašnjenje onoga što upravo govorim. Sada ja stojim i gledam ga. Onda on pita - a što me gledaš? "Ništa, samo te gledam i šuteći ti se divim." A treći je moj isto dobar prijatelj, koji sve obećava a ništa ne ispuni. Pa te zaj... jer si naivan i glup. Osloniš se na njega. A njega niotkud. A riječi koje je izgovorio iste sekunde ih je zaboravio.Pa ti tako ostaneš u zrakopraznom prostoru. Na primjer : "čuj, ja ti garantiram za njega. Ako on nešto zezne samo mene zovi". I "on" je nešto zeznuo. Ja sam zvala "mene zovi". No ni traga ni glasa ni jednom ni drugom. Četvrti na listi je moj šef, no njemu to nesmijem reć. On se ne zna šaliti, previše je tašt. Mislim da bi mi zamjerio do groba. Peti je moj kolega. Priča. Priča.Priča. Ne staje. On da zna da je na listi mislim da bi me ubio pričom.I dokazivanjem da je u pravu i da ne mora biti na listi. Šesti je moj susjed. Koji je rekao :"ako mene Vaš pas dotakne ja ću ga ubiti". Na što sam ja odgovorila "Ako vi dotaknete mog psa netko drugi će biti mrtav a to sigurno neće biti pas". Pa se odtada sklanjamo jedno drugom s vidika. I poštujemo na daljinu Sedmi je moj bratić. Ali on već spada u kategoriju "S tobom ne bi izdržala NI JEDAN DAN". Sva je sreća da i ne moram, bratić mi je. E taj je poseban tip. Nakon pola sata s njim počnem se blago tresti. Uvijek mi govori što moram i što ne moram."Čuj, ti moraš shvatiti da...". Na što ja kažem "Čuj, NIŠTA JA NE MORAM. Ne moram ni shvaćati ako neću. Čin shvačanja i razumijevanja je čin moje dobre volje..." I uvijek se prepucavamo. On bi morao raditi za vojsku. To bi mu najviše pasalo. Tamo se njegova najdraža riječ : "moraš" koristi u ogromnim količinama. Muškarac nije na listi. Zasad Meni se čini da ja na njegovoj jesam (pušim, govorim , raspekmezim se nad psom..).A čini mi se i da idem prema gore.. |
15.05.2007., utorak
Prije poslije i između
Ovako to izgleda na početku. A nekako ovako pri kraju .   i još se kupi nova prozorska kvaka. Umjesto one (bljak) plastične crne. Da bi se izdržalo u međuvremenu radi se ovo :  Zaključak i naravoučenje : zaključak : što je duži šal, to je više prozora ofarbano. naravoučenje : ako želiš sačuvati svoje živce u dobrom stanju radije KUPI NOVE PROZORE nego da osvježavaš stare! |
14.05.2007., ponedjeljak
Muškarcu je danas rođendan pa smo to jučer proslavili. Budući da su nam roditelji još živi i zdravi to se nisam trudila raditi nikakve torte ni slično (he,he..a i da jesam ne znam što bi iz toga izašlo...) jer sam znala da će se cijela penzionerska populacija potruditi da bude svega i svačega.Ipak sam rekla "čuj, ja ti se mogu potruditi napraviti tortu ali i moja i tvoja mama će donijeti BAREM po jednu, kud ćemo s tortama?" Ne da sam bila u pravu, nego sam bila u pravu!!!!!!!! ONE su zamislile da ničega neće biti dovoljno pa su svaka napravile, troduplo neka se nađe.... Moja je još rekla :"ma neće biti dosta jedna...". Uglavnom, kad je počelo to oko rođendana, ja sam se skulirala, odlučila da se neću dati smetati jer se svi dogovaraju PREKO MENE i da si neću dati da mi pojedu živce!Svi skupa nisu baš normalni...ali tko me pita. Djeca, mala djeca željna pažnje, eto ukratko bi to tako moglo se reć, s time da ja to tu ne tračam nego ja to i njima kažem. Muškarac je odlučio da će pozvati svoje i moje na kućicu, na roštilj. Kućicu u kojoj nemamo : ni čaša, ni tanjura, ni stolaca... No, ipak smo sve nabavili, bilo je dobro, bilo je ok. Kupila sam mu košulju, auto-kartu i držač za naočale da mi više ne hoda po kući vičući "čuj trebaju mi naočale ne vidim to pročitati. " Sad ih može objesit oko vrata i uvijek su tu. Bingo! Sve skupa nije bilo loše, kad se mora mora se osim moje mame koja stalno hoće nešto pomagati. Da bi "pomogla" mora postaviti 12 pitanja a ja moram odraditi 14 radnji. Što mi onda jednostavnije dođe da napravim sve sama."Ja ću izrezati tortu" kaže moja mama "Nemoj, pusti ja ću" kažem naivno ja "Ne, ne budem ja" opet će ona "Mama, kad se svi petljamo samo nastane kaos. Pusti ja ću, nije mi teško, ti sjedi i uživaj" to ja. Organizirala sam puno stvari i stvarno sam dobra u tome. Tako da mi uopće ne treba nikakva pomoć. "Ali ja moram izrezati tortu jer..." uvijek postoji neko objašnjenje OK, izreži mislim si. E sad... "A gdje je nož?" Pa se ja dignem i dodam nož. A imaš salvete? Pa se ja dignem i dam salvete. A možeš mi tu malo pomoći? I eto zašto ne volim penzionere. Pa bili oni i moja mamaKoja me je rodila i dala životI eto zašto izbjegavam obiteljska okupljanja. Oboje mi grozno ide na živce.. Ali što se mora mora se, a na kraju zna biti i lijepo, kad se slegnu sve uzburkane emocije, vika, urlanje, kaos... Kad se sve primiri, kad su svi najedeni i s blaženim osmjehom na licu onda zna biti lijepo.Pričaju se čudne pričice, sjećanja.... Nije da obožavam...radije sam sama sa sobom, ali kad se već mora i kad se opustiš zna se naći par lijepih trenutaka za sjećanje u svemu tome... Mali pas je uživao. Patrolirao je po SVOM dvorištu (Veli muškarac :"sad i on ima svoje dvorište, vidi ga kako je ponosan") i čuvao nas. Osim što po noći mali pas zauzme moj krevet. Ne bi čovjek vjerovao KOLIKO prostora može zauzeti pas od 5 kila i 40-ak centimetara. Tu zakoni fizike i logike ne vrijede. Pa ja spavam skvrčena.No čuvaru moraš dat da se naspava. Ipak on ima posla i radi cijeli dan! Tjera mačke, patrolira svaku travku,laje na svakog prolaznika. Nije to lako, naravno da mu treba dobar san i krevet . |
11.05.2007., petak
|
Zašto žene žive duže od muškaraca? Zato što im Bog vraca vrijeme koje su izgubile na parkiranje! # "Danas mi je jedan čovjek spasio život!", saopćava žena mužu. "Znam, već je bio kod mene i ispričao mi se!". # Vremeplov: Izađu nedavno dvije mumije iz piramide u Visokom, razgledaju po okolini, pa će jedna: "Znaš li ti, majke ti, jel' ovde vrijeme išlo naprijed il' nazad?". # Dolazi Ivica s utakmice sav sretan: "Tata, dao sam dva gola!". - "Bravo, sine, a koji je bio konačan rezultat?". - "1:1!". # Gost u restoranu se ljutito obraća konobaru: "Evo već peti put naručujem šniclu!". - "E, baš mi je drago da vam se toliko dopala!". # Jutros vozim na posao i imam kaj vidjeti?! U traci pored mene žena vozi nov novcati Focus, piči preko 80, s nosom u retrovizoru - šminka oči! Vratim pogled na cestu, al' đavola - žena napola prešla u moju traku i ne prestaje se šminkati. Čovječe, usr`o sam se živ: ispadne mi brijač na baterije i padne na burek koji mi bio na drugom sjedalu i sve zajedno na pod. Pokušam koljenima ispraviti volan, al' ispustim mobitel koji padne drito u kavu, koja mi je bila među nogama. Ofurim sebi , jaja i kobasicu, mobitel crko i još izgubim važan razgovor. `Bem ti žene vozače... Ugodan vikend. |
|
.."vidim da si danas mrzovoljno, cinično čangrilalo".. jesam. i ne ponosim se time. međutim... umorna sam. jako sam umorna. Neki dan je na kvizu bila asocijacija i bilo je nešto kao žena drži tri zida u kući. Pa me to naljutilo. Jer mi je napokon sijevnulo :"isuse, pa oni to još uvijek tako misle..." Žena je nekad mogla držati tri zida u kući. Kad nije radila, kad je bila doma a gospodin je dolazio kući sa velikim utrškom nazovimo to tako, jer bio je recimo trgovac. Pa je on radio, ona bila gazdarica. I sve super (ako je super- ne znam). Ravnoteža postoji. Ona ima vremena baviti se kućom, on se bavi svojim poslom. Ona se bavi djecom, odjećom svojom i njegovom,imiđom svojim i njegovim. Žive. Ja se budim petnaest do 7. I od tada pa do kraja radnog dana RADIM! Smješkam se kolegama, slušam ih, izigravam psihijatra, socijalnog radnika. Istovremeno me na telefon nazove barem dvoje penzionera iz mog života koji imaju vremena i koji bi pričali. Dok ja radim. U isto vrijeme ulazi mi šef i traži da nešto (naravno hitno) napravim. Istovremeno zove korisnik (na drugi telefon) i traži da dodjem. I tako je moj radni dan ispunjen svakakvim ulogama već u startu. Zatim dolazim doma. Ostavljam torbu i odmah šetat psa. Pas je doma cijeli dan sam i ne želi prošetati samo 10 minuta kako bi meni odgovaralo, već hoće biti vani. Što razumijem. Žao mi ga je. Tako smo vani i šetamo (što mi u tom momentu baš ne odgovara naročito) barem pola sata. Dođem natrag, Muškarca još nema znači sama sam sa : pospremiti krevet, spremiti rublje, oprati suđe. Sve dnevni poslovi koje treba obaviti a nitko neće. Onda dolazi Muškarac. Pun dojmova i želja za pričom. Ja ne mogu. Umorna sam, voljela bih se odmoriti barem 10 minuta. Ili možda dođe moja mama. Puna želja za pričom. Pa mi priča kako joj je bilo u kazalištu. Što me u tom trenutku uopće ne zanima, budući da mi je mozak još uvijek pun od jutarnjih pizdarija. 6 je sati. Pas opet hoće van. Muškarac naravno ne može s njim jer je umoran. Pas HOĆE van! Živo je biće. Idemo van. Dolazim doma, uvijek nešto ima za obaviti. Staviti rublje u mašinu, usisati stan, oprati kadu...ili netko zove na telefon pa nešto traži...ili... uvijek nešto. I tako prolazi život. U punom trku. KAKO da držim 3 kuta u kući????? Od žena se uvijek i stalno očekuje da razumiju. Da budu smirene, vedre, ženstvene. Ako ne...evo ti agresije. Ja se borim. Ja se svađam. Ja se nedam. Ali posustajem. Jer me sve to iscrpljuje. Iscrpljuje me što sam stalno nategnuta. Što se od mene stalno nešto očekuje. A kada ne mogu, jer normalno je da u takvom životu padneš onda nema nikoga tko će doći, dati ti ruku i podići te. Nee, gledat će te tamo na podu, reći ti nešto lijepo i ljubazno i nastaviti svojim putem. To ako imaš sreće. Ako ne, zgazit će te, kad si već na podu, onda si za gaženje. Evo, to su moja životna iskustva. Radim odkad sam završila fakultet. Radim odkad znam za sebe.Radim puno. NE MOGU držati tri kuta u kući. NE MOGU!! /Da sada ne bi bilo da ja nešto pričam protiv Muškarca. Ne, on je dobar. No i on puno radi i od njega se puno očekuje. Meni ga je žao kad vidim u kojem je trku, pa ga pustim, molim ga da se odmori, volim kad odmara./ Ali oboje trčimo. Oboje puno radimo. Oboje ne možemo stati, jer se od nas stalno nešto očekuje. A kao što je u prvoj rečenici navedeno očito se u ovom društvu i dalje od žene očekuje da bude 3 K. (kuharica , kurva i ...što li je ono treće... ) Uostalom ja nisam ništa od toga, jer eto naprosto ne stignem biti ni dobra šetačica pasa, a o drugim ulogama koje su mi namijenjene da ne pričam. Niš.I da, pas ide u šetnju i navečer. Tko ga vodi? Susjed? Kolege? Neeee vodim ga ja. Pa ti budi vedar, nasmiješen, nečangrizav. Ajde ne budi umoran. I dolazi novo jutro. I ponovo ista priča. Dokle? Poanta nije u tome da bih ja bila nezadovoljna sobom. Dovoljno sam stara da shvatim da nisam tu da bih ispunjavala tuđa očekivanja. Da imam izbor, svoju mogućnost izbora, i da sam to sama odabrala. Jer da nisam, sigurno bih krenula drugim putem. Ali ono što me muči je da neki još nisu shvatili da nisu ovdje da bi igrali uloge, ispunjavali očekivanja drugih ljudi. Pa takvi tlače. Viču. Urlaju. Žele podrediti druge. Sebi i svojim ambicijama i očekivanjima. A kad se nedaš budeš zgažen. Pa ti nađi izlaz... Post nije samosažaljevajući, jer ja opstajem već dugo vremena. Borim se cijeli svoj život, borit ću se i dalje : za svoju slobodu govora, izbora, mišljenja, prava na to da dišem. Žalosno je samo što se za nešto takvo treba boriti. Žalosno je ... Pišem u svoje ime ne zato što sam opsjednuta sobom već zato što ne mogu govoriti u ime drugih žena. No mislim da nam je svima isto. Jer jutros, vozeći slušam doslovno istu priču koju sam sada iznijela iz ustiju druge žene radnice-udarnice Ajde stani. Ajde ne radi. TKO će ti dati za kruh i mlijeko? I naravno da me televizor izbacuje iz takta. Jer je to još jedna obaveza. Obaveza za PLATITI (mada je 80% od cijene), obaveza za donijeti. A ne treba nam u ovom trenutku. A režije se moraju platiti, hrana se mora kupiti. I zato treba raditi. Ali da ću raditi ko mutava samo zato da bismo kupovali stvari koje ne trebamo i koje si u ovom trenutku ne možemo priuštiti neću. Ima ograničenja. Širi se onoliko koliko možeš i bit ćeš sretan. Što god je inad toga čini te nesretnim, nezadovoljnim, umornim. I zato je taj televizor samo simbol nečega gdje smo otišli preko granica svojih mogućnosti. A više ne mogu prelaziti granice mogućnosti, trošiti rezerve vlastite snage. |
10.05.2007., četvrtak
|
Tek toliko neka se zna da je naše kućanstvo postalo bogatije za još jedan televizor. Muškarac mog života nastavlja mahnitanjem. Nastavlja kupovati dostignuća tehnike i tehnologije. Zbogom nove cipele  , stare će morati biti dobre.TV je za kućicu. Kaže on. Tako da ujutro ne bih čula ptice kako pjevaju. Tko je još vidio slušati ptice ujutro. To je deplasirano i dosadno. Lijepo upališ TV i gledaš reklame. Uz jutarnju kavicu. Ptice će onda pobjeći same od sebe, pa smo taj problem života u prirodi riješili. Pa neće nas zaj..... ptice molim vas lijepo.Onda uz jutarnje vijesti počneš farbati prozore. Pa odradiš dva posla odjednom. Ofarbaš drveninu a istovremeno si bogatiji za informacije o Ivi Sanaderu i njegovoj sviti. Što radi, kuda se kreće, što govori, što prešućuje. Ne mogu zamisliti veću sreću!!!!! Baš sam neki dan ulovila zlatnu ribicu i ona me je pitala za moju želju. Ja sam odprve, bez prevelikog razmiljanja bila rekla :"čuj ja ti nemam puno želja, samo jednu. Htjela bih imati televizor na kućici". Eto, neka netko kaže da ribice ne ispunjavaju želje. Nemojte mi zavidjeti. Znam, znam...nema svatko tu sreću da naiđe na takvog Muškarca. Mahnitog kupca tehnike i tehnologije. Ahh, imala sam sreće to ti je.Svakome prema zaslugama No da nastavim. Zatim, dok čekaš da se boja osuši, odeš i pogledaš si koju seriju. Domaću po mogućnosti, jer te su najbolje. Gluma je savršena, nemam riječi, a također i sadržaj. Sve te nekakve strane serije su luk i voda. Pogledaj našu i ništa ti više (nikada) ne treba.Onda se boja osuši. Farbaš drugi sloj a televizija ti govori kakvo će biti vrijeme. Ima li veće sreće?????? Onda ručaš. Ne u tišini. Ručaš uz dokumentarnu emisiju o pticama . Pa naučiš sve o njima.Poslije bi se malo odmorio, ali ne možeš jer je okrugli stol na TV-u.Troje pametnih ljudi priča o hrvatskoj politici. TO ne možeš propustiti. Nikako. Jer toliko je malo političkih razgovora, da bi bio grijeh da odeš spavati i zauvijek izgubiš nešto što više nikada ne možeš nadoknaditi. Mišljenja razna o političkoj stvarnosti hrvatske demokracije. Eto. Znam, znam. Nakon ovog posta bit će puno ljubomornih žena. Pitat će se ZAŠTO ONE nisu dobile takav loto-pogodak.Takvog Muškarca.!!! Ne znam što reći. Osim da eto sreća ponekad zna biti previrtljiva. /malim slovima u zagradi : kupio bi on šipak tv da ovaj nije bio na popustu od skoro 80%/. i već je korišten.; a i šipak bi ga kupio da je mene pitao. No nije. Što ipak odražava njegov napredak. Ne pita, jer zna što bi moglo uslijediti.../ |
|
Zadnjih 5 dana provela sam najviše na krevetu, sklupčana u fetusnoj pozi, šuteći i puštajući tugu da odradi sama sebe u svoj svojoj cjelini. Kad su emocije duboko zavučene onda treba duboko kopati da ih se izvuče van. Bilo je pitanje da li blog pomogne? Meni da. Kao još jedno sredstvo. Sam po sebi ne, ali zajedno sa ostalim "sredstvima" stigneš do cilja. Danas se napokon osjećam 25 kg. lakšom. Kako i inače nisam baš teška , to slobodno mogu reći da sam danas kao ptica.Da ne pričam o suzama . I te su istekle, sad ću dehidriratiA da sve ne bi bilo tako kako je, čemu da se osjećam bolje kad se mogu osjećati odvratno - danas opet sastanak službe. Koji će me hitno vratiti u trenutnu, crnu stvarnost   |
09.05.2007., srijeda
|
Nekako sam se naputovala. Nekako sam se naradila. Nekako sam se iživila. Bila sam više vani nego doma. Imali smo tulume po 4 dana najmanje. Uzeli bi hranu, alkohol (alkohol je bitan )otišli na nečiju vikendicu i tamo pili, jeli, pili. I tako svaki vikend. Dok jednog dana nisam došla doma i pitala samu sebe :"jel se ja to pretvaram u alkoholičarku?". Van smo izlazili oko 10, dolazili bi doma ujutro. To ako nismo bili na nečijoj vikendici. Sa sobom bi nosili boce alkohola . I tako je to išlo.Jednog dana došla sam doma (još sam živjela sa roditeljima) ujutro i srela sam mamu na vratima. Išla je na posao. Ona radit, ja doma s tuluma. Tad sam se posramila. Zarekla sam se sebi da više neću. Stvarno me je bilo sram. Onda sam postala "ozbiljna". Stala s tulumima, stala s alkoholom. Odlučila bit odgovorna. Smanjila iživljavanja. Odlazila redovno na predavanja ko dobra mamina curica. Završila fakultet. Zaposlila se. Radila kao dobar, marljiv radnik. Živjela sam "normalnim" životom. Putovala. Upoznavala druge ljude i druge naravi. Druge zemlje. Vidjela sam sve gradove u Evropi. Osim Londona koji me ne zanima. U Parizu sam prvi puta bila sa 14. godina. Drugi puta sa 18. Treći puta kasnije. Izvozila se avionom simo tamo. Otišla u Španjoslku sa autom sa dva prijatelja. Prošli smo ju uzduž i poprijeko. Bili okradeni. Ostali bez novaca. Upoznavala ljude koje nisam mogla zamisliti da postoje. (Mislim živi da nisu likovi iz knjiga)Mislim da se znam ponašati u svakom društvu i sa svakim tipom ljudi. Živjela sam normalnije, ali još uvijek u petoj brzini. Onda i to počne uzimati danak. Više ne možeš, više te ne veseli. I tako. Tko god bi bio reko "ideš?" ili "dođi"..evo mene. Došao rat, dobila sam otkaz jer je firma propala. Dobila posao u UN. Radila sam za UN. Vozila sam se u herculesu. Vidjela rat iz perspektive izbjeglica. Silovanih žena. Ne ponovilo se. Možda me je to "smirilo". Spustilo na zemlju. Vidjela sam što ljudi mogu napraviti jedni drugima. Ne preko filma. Vlastitim očima. Plakala sam tamo prvih 6 mjeseci svakog dana. Od tuge, od nemoći, jada, bijesa. Onda sam stala. Zamrznula srce i dušu. Postala "hladna" jer drugačije nebih bila opstala. I od tada sam u fazi smirivanja sebe. Možda je i ta tuga još neisplakana tuga onoga što sam vidjela. Nespremna na toliku količinu ljudskog zla. Uglavnom : U meni i dalje čuči pritajena alkoholičarka .I dalje čuči ona osoba koja bi iste sekunde mogla uzeti sav novac koji ima, spremiti stvari i otići . Bilo kuda, samo da se ide. Ali ja se nedam. Starim. Želim veću sigurnost. Želim korijene, kakve takve. Eto, zato štrikam. Da se prisilim smiriti. Bar neko vrijeme. Da se naučim redu. Normalnom, običnom životu. Jer.. nastavak onakvog života kojeg sam imala ubio bi me. A ne želim biti ubijena. Od same sebe.. Ne mogu više biti u petoj brzini. Istrošila sam snagu i volju za to. Ne mogu više ne htjeti znati što me sutra čeka. Ne mogu više živjeti na taj način. Ne znam na koji način želim živjeti. Istražujem sebe. Istražujem puteve. Ono što znam to više ne želim.Ali još uvijek ne znam što želim. Starim, starim to je definitivno. Ali me to uopće ne brine. Što dalje idem to mi je bolje. Ovaj post sam napisala zbog komentara na prošli. Neke sam bila shvatila kao cinične (možda oni to i nisu, možda sam krivo shvatila, ali piknulo me. Izazvalo. Kao da sam kreten. A nisam. Samo sada želim nešto drugo. Do daljnjega...) |
08.05.2007., utorak
|
Googlam "knitting blog". Volim zalaziti u tuđe živote. (Kad šetam volim gledati kroz prozore i razmišljati kako ljudi žive. Pogotovo ako je zima. A ja sama. Djevojčica sa šibicama )I krasti ideje.Mada nikad ne možeš ukrasti ideju, samo te može nešto motivirati da i ti napraviš slično. I što sam zamijetila: svi ljudi koji vole štrikati /heklati, stvarati/ vrlo su slični. Mislim po načinu života. Svi imaju mačku ili psa. Obavezno!Žive u svojim kućama sa svojim obiteljima. Ili sami. Imaju dvorište.Djeluju zadovoljno. /U svakom slučaju ne djeluju nezadovoljno i ogorčeno kao moja draga kolegica koja je upravo na telefonu i za sebe TRAŽI SAMO NAJBOLJE, UVIJEK NAJBOLJE. Pa troši službeni telefon da bi našla najbolji printer u gradu i šire. Za sebe. Pa se ljuti. Jer ništa nije dovoljno dobro. Ništa NIKAD nije dovoljno dobro./ Ups, digresija, skrenula sam. Okruženi su prirodom i vole prirodu.Slikaju ju. Uživaju u njoj.Nasmijani su i vedri. Što sve i sebi želim. I evo što sam pronašla:   jako mi se to sviđa a koliko sam uspjela shvatiti u tom zavirivanju u tuđe blogove i živote, ta je mustra u zadnjih 6 mjeseci moderna i često se koristi. Meni je prekrasno. Napravit ću nešto takvog. Torbicu? Šal? |
|
A sada dosta o tuzi. Ona je tu, stalno prisutna kao podsjetnik na to da smo smrtna, ranjiva, krhka i nesigurna bića . Utisnuta je u moj život, sastavni je dio, dobrodošla ponekad. Sada ću ju obgrliti, dodati joj ostatak osobnosti i krenuti dalje dozvoljavajuć i drugim emocijama da pokažu svoje lice. I naličje. |
|
Problem i jest u tome što više nemam svog kuta u koji mogu otići , istuliti se, zalizati rane i krenuti dalje. Postala sam objekt. Postala sam netko oko koga se stvari vrte. Postala sam Sunce. Koje grije. Igram uloge. Uloge žene, kćeri, susjede...što god hoćeš tu sam, samo reci ! Mrzim to! Svjesna sam da glumim, svjesna sam da su mi dodijelili uloge u ovoj igri života u kojoj svatko mora imati nekoga tko će mu biti stup. I opterećuju me. Strašno me opterećuju, sišu mi energiju, ljute me i iscrpljuju. Jer uzimaju. Samo uzimaju, jer sami nemaju dovoljno. Hrane se mojom energijom. Hrane se samnom. I onda kad isišu sve iz mene kreću dalje, a ja ostajem iscrpljena i sama. I tada su ljuti! Agresivni. Jer su prazni. Jer nemaju odakle uzeti. U sebi nemaju ništa. Prazni su. Tada se povlače. I tada udaraju po meni. Jer ih ljuti što njihovo sunce više nedaje toplinu. Ali Sunce će već naći snage u sebi. Sunce je sunce, ono daje htjelo ili ne. Tko ga pita. Samo ponekad eto... Upa, što sam se sada iskitila.. |
07.05.2007., ponedjeljak
trenuci slabosti
|
" .. samo kad bi mogla malo više opisivati sebe bilo bi bolje, puno bolje... " usputni komentar. Koji mi je dao misliti. jer.. što reći o sebi? Da sam tužna. Da sam velikom većinom života tužna i sama. Da mrzim rečenicu :"ne razumijem te". Koju sam i jučer čula. Od čovjeka s kojim živim. Pa me danas boli. I na rubu sam plača. Pa onda je bolje pisati postove o tome što radim, nego o onome što jesam. jer ono što jesam je : jedno živo biće koje ponekad očajnički treba podršku, ali ju baš tada nikako ne uspijeva dobiti. Inače sam jaka. Samo ponekad...ovako... |
Kućica
 Subota i nedjelja - kućica. Farbam prozore. U bijelo. Poslije ću vrata. Ide sporo. Pa malo farbam. Više čekam da se osuši. Pa drugi sloj. Pa čekam. Pa treći sloj . Pa čekam. Farbanje prozora dobra je vježba strpljenja. I tako...bar znam što me čeka idućih 100 vikenda. Stoga, ako je nekome potrebna kvalitetna i vrlo spora usluga farbanja drvenine, slobodno mi se obratite. Šifra "bit će gotovo kad bude gotovo ako ikad bude gotovo" ili "Korakom puža ka novim dizajnerskim pobjedama" . |
04.05.2007., petak
5 kniga
|
Volim knjige. Čitam sve. Čitam odkad sam naučila čitati jer je to bio svijet u koji sam mogla pobjeći. Od samoće, od svađanja u kući. Od tišine. Od sebe jadne. Volim svijet knjiga. Sanjam da imam svoju knjižaru. Koja bi bila i čitaonica. Drugi san mi je da doma imam jedan zid u knjigama. Što je teže ostvariti. Možda jednom. Bila sam u Getheovoj kući. Jedna cijela prostorija je knjižnica. Na sredini stol i stolice. TO želim! Zato Lorna hvala ti što si me stavila na listu. Volim razmišljati o knjigama. 5 najboljih je teško reći. Ukusi su različiti. Zato ću napisati onih 5 koje sam čitala polako, sa užitkom, želeći da nikad ne prestanu. Da nikada ne dođem do zadnje stranice. Karen Blixen "Moja Afrika". Nju sam čitala superpolako. Sa željom da nikad ne završi. Uživala sam u svakom retku u svakoj stranici. Vraćala se ponovo prečitavala. I bilo mi je teško kad sam došla do zadnje stranice. Ispočetka nije imalo smisla početi jer sam ionako proživjela svako slovo. Ostale su samo lijepe slike u glavi. Smirenost i užitak. Joža Horvat "Besa - brodski dnevnik" Svijet sam oplovila već bezbroj puta. Znam svaki detalj te knjige. Još malo i citirati ću rečenice i stranicu na kojoj se rečenica nalazi..... Kad se osjećam loše imem dvije varijante za poboljšanje raspoloženja. Ako imam vremena sjednem u auto i odem na aerodrom. Tamo sjedim, šetam, gledam avione, sanjarim. To mi pomaže. Vratim se doma napunjena energijom. Druga je varijanta "Besa". Kad sam loše uzmem knjigu, otvorim na bilo kojoj strani i čitam. Odlutam.Putujem. Nalazim se na brodu u nekom dijelu oceana i proživljavam put. I to pomaže. Ivan Aralica "Graditelj svratišta" E tu sam knjigu uzela u knjižnici iz jako prizemnih razloga. Tamo je bio jedan lik koji mi se sviđao. Muški lik. Djelovao je intelektualno i pametno. Pa sam (žensko) i ja odmah osjetila da moram čovjeka impresionirati svojim intelektom (he,he,...mislim da uopće nije bio svjestan da sam tamo i da postojim) te sam otišla do police sa Aralicom. Kao sad ću ja njemu pokazati da ja čitam dobre domaće pisce. Muško je otišlo, ja sam ostala sa posuđenom knjigom. Koju je sada i trebalo pročitati... Ista priča kao i gornje dvije. Još i sada ju znam skoro napamet. Faulkner "Krik i bijes" Ta mi je bila otkriće. Kad sam došla do pola knjige počela sam telefonom okolo zvati ljude i uzbuđenim glasom pričati o knjizi. Mora da su mislili da sam luda. Prvo me oduševilo kad sam pročitala da je Faulkner smislio hmm mislim 3 knjige (davno je to bilo) na temelju jedne jedine slike. U glavi je imao sliku djevojčice u haljini koja sjedi na drvetu. Ej mašte. NA TEMELJU TE SLIKE STVORIO JE CIJELU PRIČU. GENERACIJSKU PRIČU. Koja mašta i koji mozak je to bio. Drugo me fasciniralo , koga nebi , rečenice. Koje se protežu po 2 do tri stranice. Pa kad dođeš do kraja rečenice, možeš odmah iznova. Pročitala sam čitavog Faulknera poslije, ali "Krik i bijes" su ostavile osjećaj fascinacije. Neznam bih li sada to mogla čitati ponovo. Bilo je to doba studiranja, kada sam imala vremena i volje baviti se rečenicama od po 3-4 stranice. "Jeruzaleme, Jeruzaleme" Lapierr Dominique, Larry Collins Tu sam se knjigu spremala čitati valjda par godina. No nikako da ju uzmem, teška, naporna, neda mi se. Bola mi je oči u knjižnici ali nisam se dala. Pa je došlo jedno ljeto, tužno i samotno. A kad si sam i tužan onda ti jedino preostaje da se uzdižeš intelektualno mislila sam u svojoj pametnoj glavi. Da nešto naučiš, budi bar obrazovana kad si već sama i odbačena. Ništa o knjizi, osim da bi ju trebalo pročitati da se malkice bolje shvati stanje ovog našeg ludog svijeta, da se shvate apsurdi i da se shvati židovski narod /i palestinski / koliko se to može iz naše perspektive, te da se ujedno zna pratiti stanje na političkoj sceni. Plakala sam se na tu knjigu ko kiša. Na plaži, sama, plačem. BTW tu bih knjigu ja stavila kao obaveznu lektiru u srednjoj školi. Da me netko pita. Ne znam zašto su navedene knjige djelovale tako jako na mene. Uglavnom djelovale su. I mogla bih ih nazvati "knjige mog života", kao H.Miller kad je pisao o svojima. Dalje : dosadna,champs,tyche,fizikalac,dj da force a ovo moram stavit. zabavlja me. KAKVO JE TO SRANJE OD BLOGA !!!!!ONAJ PAS SI TI????? OCITO SI SLICITE!!! (JA 04.05.2007. 08:56) eto ti ga. ne moš sve zadovoljit. nemoj čitat ako ti se ne sviđa. i da...ponosna sam da sličim psu:) jer ljudi me baš ne fasciniraju...:) psi da! (levant 04.05.2007. 09:33) |
Jutro poslije
|
Napokon da je i mene netko pogledao. Već sam se počela bojati za svoju ženstvenost, čovječe nitko me više ne gleda, nitko mi se ne upucava, nitko mi ništa ne dobacuje. Kao da sam molekula zraka. To sve odkad sam sa Muškarcem. A glupa, svima sam ga predstavila, pa sad neka snosim i posljedice. Od toga trenutka prestala su upucavanja, aluzije, dobacivanja. Što jednoj ženi baš ne godi. Zovu me gospođo i ponašaju se prema meni kao da sam smrtno bolesna. Pristup je ozbiljan i odgovoran , a od bilo kakvih upucavanja ni u...Ma ništa. Niti to u. Ništa!!!!! Kao da me nema. I tako ja jučer odem na ručak. Di sam svaki dan, di me svi znaju i gdje me sa poštovanjem zovu "gospođo" , govore mi VI i GLEDAJU KROZ MENE!Skinem jaknu, ruke mi lijepo tamne , dekolte isto potamnio (rintanje na kućici ima i nekih prednosti ) imam bijelu majcu na sebi, majca još više ističe moju radom preplanulu put.I dignem se po pepeljaru i vidim /NAPOKON/ kako se DVIJE /hvala ti Bože!/ muške glave okreću zamnom. TO!!!! Još sam žensko! Odlučim testirati. (Ipak je prošlo dosta vremena odkad takvo nešto nisam doživjela ; razumljivo da moram provjeriti). I dignem se po novine. Hodam. Ispod oka promatram. Da. Opet se okrenulo!!! Da.Da.Da. Ipak sam još uvijek žensko biće!!! Sad od toga mogu živjeti par mjeseci ! Moram biti skromna, ponizna i zahvalna jer sreća je da sam i to doživjela. Ako se nastavi trend :"gospođo" i "moje duboko poštovanje" onda će mi jučerašnji doživljaj morati dostajati za neko dulje vremensko razdoblje...... |
03.05.2007., četvrtak
Svašta
|
Ujutro sastanak službe. Dosadno da dosadnije nemože bit. Ljudi koje nitko nigdje ne sluša nađu u tom vremenu riješiti navedene frustracije pa pričaju li pričaju. Jedan na drugoga. Istovremeno priča oko troje ljudi, a ne kažu ništa. I tako to stalno. Osjećala sam kako mi se lagano diže tlak od te koncentracije ljudske frustriranosti no sam se smirila na način da sam radila vježbe autogenog treninga "moje misli su mirno jezero" i ruka mi teška i topla. Pa je nekako išlo. Čemu to ? Nije mi jasno, ali dobro , ako je moje prisustvo potrebno da bi netko drugi mogao pričati totalne notorne gluposti , neka, tu sam, na raspolaganju. To je moja kršćanska dužnost i ja ju eto obavljam najbolje što mogu. Kad se tako malo isključiš od sadržaja (he,he..sadržaja..) onoga što govore i koncentriraš se samo na ton, onda shvatiš to što sam navela u prvoj rečenici : moramo govoriti da bismo se osjetili važnima. Ih. Nemam komentara na to sve skupa osim : poštedi me Bože kuge, gladi i jutarnjih sastanaka četvrtkom! I inače baš ne volim slušati ljude ako su ironični ili ako kukaju, žale se ili gunđaju. Pomoći im ne mogu, a samo mi prenose svoje negativnosti. Pa se mičem od toga i takvih. Kad mogu. Kad ne mogu, onda sam cijeli dan nervozna. Najljepše mi je kad sam sama sa sobom. Ili sa svojim pesom. Ili sa osobama koje nisu nezadovoljne životom. Koje ne mijenjaju stvarnost. Nego joj se prilagođavaju. A takvih je malo. Pa zato imam i malo prijatelja. Ali vrijede. I lijepo mi je kad nešto radim. Kad štrikam. Onda se izgubim u svojim mislima pa me hrvatska stvarnost može teže dodirnuti. Jer imam oklop. I napravila sam svoju prvu krparu. (Vunaru, rekao je Muškarac - što je i točnije). Od ostataka vune.I zadovoljna sam svojim prvim djelom tog tipa.   A što se tiče satova vožnje do sada smo samo pratili cestu i učili znakove:    No lagano se osjećamo spremni za idući korak : daj meni da vozim !  I da. Malom psu je mjesto odostraga. No mali pas ima svoju volju. Pa se dovuče naprijed. Pa ga ja bacim otraga. Pa se on dovuče naprijed. Pa ga ja... Pa tko duže... |
02.05.2007., srijeda
Priča o jednom udomljenom
Kad je bila mala tog su psa odnijeli na Sljeme i tamo ostavili.Neki dobri ljudi. Dali si truda , sjeli u auto , odvezli se do gore, izbacili ga van. Tko bi ti to još napravio za običnog pesa? Onda ju našlo i donijelo u Zagreb. I našlo udomitelja - moje prijatelje. Pas je da si ju samo poželiš. Dobra , mila, plaha i debela ko prasica. Lijepu glavicu.Ima mile i dobre oči.Kad te pogleda sav se raznježiš. Ona je najbolja prijateljica moga pesa i kad se mi družimo i oni se druže. I tako moj prijatelj vodi nju u šetnju navečer. On sjedne u kafić a ona na livadi. Skače i trči. Što psi na livadi i rade. I stiže pijani lik. Autom! Na rinzol pa na livadu. Pas završi pod autom. Prijatelj skoči.Dođe do pesa, a ova na leđima, krv curi iz ustiju. Ujedno iz auta (koji je na livadi) izlazi lik. Pada na travu. Jer ne može hodat. Jer je pijan. Nešto mumlja. Prolazi vrijeme. Prijatelj u šoku. Gleda pesa, ne zna što da radi. No, pas se pomakne. Živa je! Zove se hitna, policija, veterinar. Dolazi hitna. Dolazi policija. Vide lik pijan, leži na travi, neće ga. Odlaze. Pas živ, krv je bila zato što si je pregrizla jezik. Nije završila pod kotačima nego ispod auta. I tako! Moglo je završiti i gore. Pri čemu ne mislim na psa. Pri čemu mislim da je to livada. A zna se što se na livadi radi. A jedno što se na livadi ne radi, je vožnja autom u pijanom stanju. "Oko šest posto hrvatskog stanovništva ovisnici su o alkoholu, dok se za njih još otprilike 15 posto može reći da se povremeno opija. U Hrvatskoj je oko 300.000 registriranih alkoholičara, a zbog toga trpe i njihovi članovi obitelji. Tako izravno ili neizravno od alkoholizma stradava oko milijun Hrvata..." Vijesnik, subota 28.listopad 2006. Ali pas je neuništiv. Preživjela Sljeme, preživjela pijanca!!! Sad ju zovemo Neuništiva. A pijani...na njihovu dušu. |
nemam ideju što da stavim kao naslov
|
Bili smo kod prijatelja na rođendanu. Dan prije operem kosu, stavim masku,napravim frizuru, obučem nove traperice i novu majcu, nove cipele, namažem se. Stavim tonu kreme na tijelo, da izgledam bogato masno a ne siromašno isušeno.Imam baš dobru figuru, mislim si ja, i izgledam ok. A ono čujem /poznata muška taktičnost/: "Čuj malena, a jel ti jedeš? Pa daj jedi, vidi kako izgledaš. Ko štiglić.Užas!!!!" /Indikativno je ovo užas na kraju. Rečeno je glasom : uh jadna vidi je kako izgleda/ To me je smlavilo Pa sam se durila . Mislila sam da neću niti htjeti jesti, neka se on fučka sa svojim gulašom, ali onda sam odlučila da ću jesti baš za inat!   E poslije gulaša tu sam odlučila da neću jesti niti kolače, tko šljivi njega i njegove kolače i pite i rođendan. Ali sam onda jela i to baš za inat! On će meni da izgledam ko štiglić...... Najviše je ipak uživao mali pas. Svi su ga mazili, bio je na rukama i dobio je kosti. Bio je još jedan pas i kosti su se dijelile. Međutim moje sebično pseto je svoje kosti stavilo na hrpicu a onda otelo i kosti drugog psa. Koji je ostao u šoku od tolike drskosti. Dok se on oporavio od šoka moj altruističan pas već je sve oglodo i išao žicat dalje oko stola da ga a) dignu na ruke b) daju mu jesti. Svejedno koja varijanta.   Onda sam u utorak išla na sistematski. Di su mi našli kolesterol i visoke leukocite . /Koji štiglić ima kolesterol???? /Onda smo išli na kućicu radit. O radu ništa lijepoga nemam za reć. O radu se sve zna. Radiš radiš i onda umreš. I da. Zgotovila sam torbicu. Baš sam produktivna s tim torbicama. Moram malo stati.    |