18.05.2007., petak
|
Baš se nešto mislim jučer kako sam u finom yin raspoloženju, kako mi se živo fućka za okolinu i njihovu stalnu i neprekidnu ljutnju, želju za akcijom, želju za dokazivanjem tko je u pravu. Onda se mislim - hvala bogu opet si došla do finog unutarnjeg stava i mira, sada samo nastavi raditi na sebi, dan po dan. I opet si dalje mislim : hoćeš živjeti 200 godina, evo ovo ti je način. I hop. Evo ti komentara od greentee...:)) Koja bi akciju. Pa me na 12 sekundi izbacilo iz takta.  A meni akcije dosta za cijeli život. Ja bi malo zena. Ja bi malo bila plavuša. Ja bi malo da me neke stvari zaobiđu. Malo bih treptala očima i glumila budalu. (he,he...možda ju i ne moram glumiti). Ja bi malo mira. Ima jedna prekrasna zen priča. Ta mi je jedna od boljih , ako se uopće može reći da je ijedna najbolja. Sve su prekrasne (o.a. od onih koje shvatiš ).Idu dva redovnika ulicom. Pada kiša i na ulici lokva. Na cesti stoji djevojka koja ne može prijeći lokvu. Jedan redovnik ju digne i prenese, na drugoj strani spusti. Idu redovnici dalje. Oboje šute. Nakon nekog vremena onaj što nije prenio djevojku kaže : "Znaš, mi redovnici ne smijemo dirati žene. Ne smijemo ih grliti. A ti si ju prenio preko lokve" Našto će drugi "Ja sam djevojku ostavio na drugoj strani lokve? Zar ju ti još uvijek nosiš?" Tko shvatio shvatio. (pogledaj pod o.a.2)To i sebi želim. Da svaki dan ostavim "djevojku" iza sebe. Naporna sam znam. Ništa akcije samo filozofija plavušeHoće to tako. (o.a.2 Ja ne shvaćam sve zen priče. Neke da. Neke mi sjednu odmah, neke - kad malo razmislim, a neke uopće ne. Te koje ne, shvatit ću kad bude vrijeme....) |