la vida termina

I have thought so many thoughts
most of them I have forgotten
I have thought so many thoughts
and I thought they were mine
I have felt so many feelings
and I know they are all mine
They rage in my belly
they strip me naked
and feed me to the demons
and monsters with big smiles
I have known many things
most of which I have learned
I have learned many things
most of them are wrong

Am I to be ashamed for being naďve
Am I to be ashamed for dreaming
Am I to be ashamed for all the reasons I can think of to why I do not fit in this idea
I don't want to hate you, Stepmother!
You have never wanted me and I never wanted you
but I am trying to love you and it is wearing me out
I am trying not to care whether you love me or not
and it is wearing me down

Udaljim se, priblizim se, i tako se ljuljam kroz nasu stvarnost, od tvojih usana do kompjutera, od setnje po vjetrovitom gradu, do sanjarenja o pustinjama i mirisu pjeska, od noci u kojima nas krevet podjeli, svako na svoju stranu do dana, gdje uz kuvanje cous cous-a i graska (nas najnoviji specijalitet) i pranje sudja u kuhinji gdje se istovremeno susi ves samo smo udaljeni par decimetara i par minuta koje proteknu izmedju svakog poljupca i par misli koje ne izgovorimo... Cudim se sebi, i posmatram se, praveci se objektivna, kako mogu iz jedne stvarnosti tako lako da predjem u drugu. Ljuljam se iz krajnosti avanturiste bez korjena u svakodnevnicu odane ljubavnice. To nikako nije ista osoba. Mozda sam si oprostila ljetnja sanjarenja koja me nikud nisu dovela, mozda se opet zavaravam da imam sve sto zelim, cinjenica je ipak da me ima previse za jedan ljudski zivot, previse snova i zelja, i doce vrjeme kad cu morati da nesto otpisem... Ipak, ne zalim se, mozda jednog dana se priblizim tom savrsenstvu sto je starica sa tajanstvenim osmjehom sto odaje samo djelic svega prozivljenog. Nadam se da cu i tada moci da se pogledam u ogledalo i zelim jos, trazim jos, cinim jos...

Vibriram od nemira i straha. Tri dana kod kuce i vec sam na iglama. Eksplodiracu od ljubavi, od zelje i mirisa. Vracam se sebi, a udaljavam se od sebe istovremeno. Nije me briga za novce, i ne zelim da zivim ogranicena parama, ali doce dan kad vise necu imati ni kinte i onda cu opet biti zarobljena u njihovom svjetu, njihovim nacinima da me kontrolisu. I juce sam kupila plahte, kostale su previse, ali kupila sam ih za nas. Danas sam se probudila, i plahta je bila zguzvana. Pokrila sam se preko glave, htjela sam da nastavim da spavam ali kad se mozak vec probudi, tesko je ne cuti glas iz pozadine kako me vuce da gledam mejlove, da razmisljam o buducnosti, o parama, da se preispitujem, da se poredim sa drugima, da se pitam da li ja stvarno imam ono sto je potrebno da uspijem? "Uspijeh", sta je to u stvari? Meni je valjda uspijeh biti slobodna i ne morati raditi stvari sto ne zelim da bih prezivjela, nego samo ciniti ono sto me inspirise i ispunjava, i kad bi dosla do te tacke, smisao zivota bi mi bio davati drugima, ciniti dobro... Ali tesko je u ovom svjetu gdje smo svi manje ili vise ograniceni finansiskim mogucnostima, biti idealista, jer onog trena kad pokusam da prodam idealizam, on prestaje biti to, postaje produkt. I ne osjecam se dobro kad to cinim. Nije mi to cilj.

Polako se osvrcem, dok koracam, jer mi tjelo ne da da stanem. Pijana u hotelskoj sobi luksuznog hotela u Varsavi, tako daleko od sebe, vec su mi sedmicu dana stranci bili ogledala. Osjecala sam neku novu nelagodnost prema tome. Prvo Minhen, pa Frankfurt, pa Pariz, pa eto me ovde s praznim minibarom i osjecam se lagana, kao da lebdim izmedju dva svjeta. Nisam navikla na tako skupe hotele, na pogled na Pantheon sa prozora pariskog hotela, na ljude koji su autori. Citali su nase tekstove naglas u prepunim salama, blagi bol u stomaku od nervoze, aplauzi, foto aparati, komplimenti, tisina... Ne mogu da vjerujem da mi je u Parizu prisao Alan kojeg sam upoznala u Briselu, jer je prepoznao moje ime na plakatu. Poznato lice na neocekivanom mjestu. Annin osmjeh u Minhenu. Predivna je. Moja i Witoldova setnja kroz njen grad, bezciljno, pitali smo se: sta je smisao ovome svemu? Biancini i Natasini zagrljaji. Sve je ponekad tako tesko i tako jednostavno, lakse mi se oprostiti nego nekada prije. Sretna sam ipak jer znam da me ceka on. Sretna sam jer mi je falio. Sretna sam jer zivim u svjetu punom mogucnosti... ne trebam to zaboraviti

Udaljena
spustam se na tlo
gledam oko sebe, sve je isto
mozda malo ljepse
a nisam vidjela dalje od nosa
sakricu se ovde malo
ne zelim vise se mjenjati
bar jos neko vrjeme
zelim biti ja

Osjecam se glupo. Previse je mene u svemu, previse lose se skrivam, premalo se kontrolisem, pogotovo kad sam sretna... Hocu da se povucem nazad, da znam ko sam i da se mogu osloboditi svih tih niskih osjecanja. Ne mogu da se skupim u jednu cjelinu, previse razlika... Ne mislim da sam drukcija od drugih, vjerovatno je svima ovako ponekad. Ne znam sto mene to toliko fascinira. Sad sam rasparcana i osjecam neki bjes i ne volim se previse ovih dana. Kao da se uvlacim u nesto gdje mi nije mjesto. Ponekad sam tako grozna, to sakrivam duboko u sebi, ali kad bi znali ljudi moji kakva osjecanja u meni se rode ponekad, kako glupe reakcije, ne bi vjerovali. Mozda su svi takvi. Nadam se da nisu. Ceka me put, ja ravnodusna. Samo bih da se odmorim negdje, da se ocistim od ovih misli. Nije mi trebalo ni dve sedmice u ovoj zemlji i radeci ovaj posao da opet sve postane tako neprijatno. Nista se to ne vidi izvana, ni sama ne znam sta mi to smeta, sta me to muci. Rutine, mozda ogranicenost, mozda i ova vezanost za ideju o nekom mom globalnom zivotu. I te internacionalne prijatelje idealiziram jer nisu ovde. A i to ce proci. Sjetim se dede ponekad, pa se raztuzim. Ipak je glupo sve to sto ja ganjam, sve su to avanture kojima ja pridajem visi znacaj nego sto bih trebala. Ceka me topao zagrljaj kod kuce, neko stvaran i konkretan, neko iskren i dobar. A ja sam dozvolila sebi da otplovim tako daleko. Strah od normalnog zivota. Ne zelim biti prosjecna. Zar nije to glupo? Pa svi smo prosjecni, razlike su cisto marginalne. Pokusavam se ususkati u ovaj moj mali svjet, biti sama sa sobom ali nije mi islo od ruke. Tjesno mi je, jer tu su misli koje me podsjecaju na sve moje nerjesive dileme u ovom zivotu. Idealista sam. Moram si naci nacin da zabavim ovaj mozak i ovu dusu necim korisnim, necim vaznim, da ne gubim vrjeme vrteci prazne misli po mozgu. Upitnike. Tako polako sebi oprastam i sad osjecam krivicu za sve moguce. Zbog tate koji me je nazvao da im navratim. Zbog iritacije koju osjetim cim cujem njegov glas. Zbog svih tih osjecanja prema S, prema prijateljima i rodbini, za koja oni nit ne znaju. Strasno kako je lako biti los kad te strefi neka neodredjena tuga. Koliko god pokusavam, ne mogu biti sretna kad radim stvari koje nisu u skladu sa mojim kodom ponasanja. Ne mogu se ni zavarati.

Ima krupne crne oci, poput crnih rupa. I rukama nadopunjava sta ne znal reci na engleskom. Ta djevojcica uzela me je za ruku i otvorila mi svoj svjet. Zivi u kuci, o kakvoj druga djeca samo mogu sanjati. Njen tata je umjetnik i cjeli dom je pretvorio u radionu i muzej. Svaki kvadratni metar je prekriven njegovim instalacijama od metala, papira i tudjeg smeca. Iz zatvorenog klavira strce zenske ruke, na ulazu ceta kaciga kojima naredjuje jedno plasticno zensko tjelo, u podrumu izoblicena lica od keramike... Amel se krece od jedne prostorije do druge kao da tu nema nista cudna. Ona je pomogla tati da prekrije jedan cjeli zid dugmadima. Gleda me tim svojim ocima, koje kao da odnekle poznajem, i prica kako zeli biti doktor i umjetnik kad poraste. A mozda i plesacica. Medju tatinim djelima, pokusava da me nauci pokrete flamenka: "Pravi se da beres jabuku sa drveta i onda je prinosis ustima". Amel se ne boji nicega.
Bilo je to u Soussu, u Tunisu, jedan dan kad smo zalutali po stambenom djelu grada i slucajni naletili na njenu kucu. Ali ipak mislim da nije bila slucajnost.
U zadnje vrjeme sve manje i manje vjerujem u slucajnosti.

Evo me u sivilu ponovo. Neka je i sunce vani, siv je ovakav zivot bez strasti i bez rizika. Poremecena sam, znam to, nesto se izmjenilo u meni u ranim godinama sto vise niko ne vidi niti razumije. Kompas mi se pokvario (srcem kao kompasom, jednom sam napisala), ili su mi se organi pobrkali pa mi se srce puni zrakom a pluca krvi, ili su mi kocnice zahrdjale... Osjecam se iskljucena iz svega, iz ove moje veze koja je nekada bila moj najjaci poriv, moja sreca i moj ocaj... Sad je dio neceg sivog i neopipljivog, osjecanja zakljucana u stomaku, umanjena, zamjenjena... On kaze, ili bi rekao da zna: Ti ne znas biti sretna. Mozda ne, jer onda sve prestane da se krece, sve stoji, a ja se vrtim u krug. I uvjek bas tada naidje neko ko mi pruzi izlaz, ko me zove svojim preklopljenim zubima, i ta osoba, taj simbol, stvori zid pitanja i krivice, i vratim se sebi sagnute glave, prazna i razocarana. Udarila glavom od zid. I ne igra nikakvu ulogu da se nista nije desilo, jer to bi bila samo konkretna manifestacija onoga sto se vec desilo u ovom tjelu. Jer problem je u mislima, ne u djelima. Problem je u cupavom korjenu misli, koji je krenuo iz stomaka i rasirio se mojim nogama, a misao snazna i nepokoriva se prosirila mojim plucima, grudima i rascvjetala se u mom mozgu. Taj parazit sto me ne ostavlja i ne dozvoljava mi da ga volim onako kao prije. Misao je jos neizreciva, ne mogu da je kazem, jer se suvise strasna. I samo kad bi se izgovorila promjenila bi sve, postala bi istina, problem. A ja bih radije bjezala. Kukavica sam, izgleda...