Osjecam se glupo. Previse je mene u svemu, previse lose se skrivam, premalo se kontrolisem, pogotovo kad sam sretna... Hocu da se povucem nazad, da znam ko sam i da se mogu osloboditi svih tih niskih osjecanja. Ne mogu da se skupim u jednu cjelinu, previse razlika... Ne mislim da sam drukcija od drugih, vjerovatno je svima ovako ponekad. Ne znam sto mene to toliko fascinira. Sad sam rasparcana i osjecam neki bjes i ne volim se previse ovih dana. Kao da se uvlacim u nesto gdje mi nije mjesto. Ponekad sam tako grozna, to sakrivam duboko u sebi, ali kad bi znali ljudi moji kakva osjecanja u meni se rode ponekad, kako glupe reakcije, ne bi vjerovali. Mozda su svi takvi. Nadam se da nisu. Ceka me put, ja ravnodusna. Samo bih da se odmorim negdje, da se ocistim od ovih misli. Nije mi trebalo ni dve sedmice u ovoj zemlji i radeci ovaj posao da opet sve postane tako neprijatno. Nista se to ne vidi izvana, ni sama ne znam sta mi to smeta, sta me to muci. Rutine, mozda ogranicenost, mozda i ova vezanost za ideju o nekom mom globalnom zivotu. I te internacionalne prijatelje idealiziram jer nisu ovde. A i to ce proci. Sjetim se dede ponekad, pa se raztuzim. Ipak je glupo sve to sto ja ganjam, sve su to avanture kojima ja pridajem visi znacaj nego sto bih trebala. Ceka me topao zagrljaj kod kuce, neko stvaran i konkretan, neko iskren i dobar. A ja sam dozvolila sebi da otplovim tako daleko. Strah od normalnog zivota. Ne zelim biti prosjecna. Zar nije to glupo? Pa svi smo prosjecni, razlike su cisto marginalne. Pokusavam se ususkati u ovaj moj mali svjet, biti sama sa sobom ali nije mi islo od ruke. Tjesno mi je, jer tu su misli koje me podsjecaju na sve moje nerjesive dileme u ovom zivotu. Idealista sam. Moram si naci nacin da zabavim ovaj mozak i ovu dusu necim korisnim, necim vaznim, da ne gubim vrjeme vrteci prazne misli po mozgu. Upitnike. Tako polako sebi oprastam i sad osjecam krivicu za sve moguce. Zbog tate koji me je nazvao da im navratim. Zbog iritacije koju osjetim cim cujem njegov glas. Zbog svih tih osjecanja prema S, prema prijateljima i rodbini, za koja oni nit ne znaju. Strasno kako je lako biti los kad te strefi neka neodredjena tuga. Koliko god pokusavam, ne mogu biti sretna kad radim stvari koje nisu u skladu sa mojim kodom ponasanja. Ne mogu se ni zavarati.
Post je objavljen 15.09.2009. u 23:33 sati.