la vida termina

Vibriram od nemira i straha. Tri dana kod kuce i vec sam na iglama. Eksplodiracu od ljubavi, od zelje i mirisa. Vracam se sebi, a udaljavam se od sebe istovremeno. Nije me briga za novce, i ne zelim da zivim ogranicena parama, ali doce dan kad vise necu imati ni kinte i onda cu opet biti zarobljena u njihovom svjetu, njihovim nacinima da me kontrolisu. I juce sam kupila plahte, kostale su previse, ali kupila sam ih za nas. Danas sam se probudila, i plahta je bila zguzvana. Pokrila sam se preko glave, htjela sam da nastavim da spavam ali kad se mozak vec probudi, tesko je ne cuti glas iz pozadine kako me vuce da gledam mejlove, da razmisljam o buducnosti, o parama, da se preispitujem, da se poredim sa drugima, da se pitam da li ja stvarno imam ono sto je potrebno da uspijem? "Uspijeh", sta je to u stvari? Meni je valjda uspijeh biti slobodna i ne morati raditi stvari sto ne zelim da bih prezivjela, nego samo ciniti ono sto me inspirise i ispunjava, i kad bi dosla do te tacke, smisao zivota bi mi bio davati drugima, ciniti dobro... Ali tesko je u ovom svjetu gdje smo svi manje ili vise ograniceni finansiskim mogucnostima, biti idealista, jer onog trena kad pokusam da prodam idealizam, on prestaje biti to, postaje produkt. I ne osjecam se dobro kad to cinim. Nije mi to cilj.