Ima krupne crne oci, poput crnih rupa. I rukama nadopunjava sta ne znal reci na engleskom. Ta djevojcica uzela me je za ruku i otvorila mi svoj svjet. Zivi u kuci, o kakvoj druga djeca samo mogu sanjati. Njen tata je umjetnik i cjeli dom je pretvorio u radionu i muzej. Svaki kvadratni metar je prekriven njegovim instalacijama od metala, papira i tudjeg smeca. Iz zatvorenog klavira strce zenske ruke, na ulazu ceta kaciga kojima naredjuje jedno plasticno zensko tjelo, u podrumu izoblicena lica od keramike... Amel se krece od jedne prostorije do druge kao da tu nema nista cudna. Ona je pomogla tati da prekrije jedan cjeli zid dugmadima. Gleda me tim svojim ocima, koje kao da odnekle poznajem, i prica kako zeli biti doktor i umjetnik kad poraste. A mozda i plesacica. Medju tatinim djelima, pokusava da me nauci pokrete flamenka: "Pravi se da beres jabuku sa drveta i onda je prinosis ustima". Amel se ne boji nicega.
Bilo je to u Soussu, u Tunisu, jedan dan kad smo zalutali po stambenom djelu grada i slucajni naletili na njenu kucu. Ali ipak mislim da nije bila slucajnost.
U zadnje vrjeme sve manje i manje vjerujem u slucajnosti.
Post je objavljen 09.09.2009. u 00:31 sati.