Evo me u sivilu ponovo. Neka je i sunce vani, siv je ovakav zivot bez strasti i bez rizika. Poremecena sam, znam to, nesto se izmjenilo u meni u ranim godinama sto vise niko ne vidi niti razumije. Kompas mi se pokvario (srcem kao kompasom, jednom sam napisala), ili su mi se organi pobrkali pa mi se srce puni zrakom a pluca krvi, ili su mi kocnice zahrdjale... Osjecam se iskljucena iz svega, iz ove moje veze koja je nekada bila moj najjaci poriv, moja sreca i moj ocaj... Sad je dio neceg sivog i neopipljivog, osjecanja zakljucana u stomaku, umanjena, zamjenjena... On kaze, ili bi rekao da zna: Ti ne znas biti sretna. Mozda ne, jer onda sve prestane da se krece, sve stoji, a ja se vrtim u krug. I uvjek bas tada naidje neko ko mi pruzi izlaz, ko me zove svojim preklopljenim zubima, i ta osoba, taj simbol, stvori zid pitanja i krivice, i vratim se sebi sagnute glave, prazna i razocarana. Udarila glavom od zid. I ne igra nikakvu ulogu da se nista nije desilo, jer to bi bila samo konkretna manifestacija onoga sto se vec desilo u ovom tjelu. Jer problem je u mislima, ne u djelima. Problem je u cupavom korjenu misli, koji je krenuo iz stomaka i rasirio se mojim nogama, a misao snazna i nepokoriva se prosirila mojim plucima, grudima i rascvjetala se u mom mozgu. Taj parazit sto me ne ostavlja i ne dozvoljava mi da ga volim onako kao prije. Misao je jos neizreciva, ne mogu da je kazem, jer se suvise strasna. I samo kad bi se izgovorila promjenila bi sve, postala bi istina, problem. A ja bih radije bjezala. Kukavica sam, izgleda...
Post je objavljen 03.09.2009. u 13:43 sati.