Polako se osvrcem, dok koracam, jer mi tjelo ne da da stanem. Pijana u hotelskoj sobi luksuznog hotela u Varsavi, tako daleko od sebe, vec su mi sedmicu dana stranci bili ogledala. Osjecala sam neku novu nelagodnost prema tome. Prvo Minhen, pa Frankfurt, pa Pariz, pa eto me ovde s praznim minibarom i osjecam se lagana, kao da lebdim izmedju dva svjeta. Nisam navikla na tako skupe hotele, na pogled na Pantheon sa prozora pariskog hotela, na ljude koji su autori. Citali su nase tekstove naglas u prepunim salama, blagi bol u stomaku od nervoze, aplauzi, foto aparati, komplimenti, tisina... Ne mogu da vjerujem da mi je u Parizu prisao Alan kojeg sam upoznala u Briselu, jer je prepoznao moje ime na plakatu. Poznato lice na neocekivanom mjestu. Annin osmjeh u Minhenu. Predivna je. Moja i Witoldova setnja kroz njen grad, bezciljno, pitali smo se: sta je smisao ovome svemu? Biancini i Natasini zagrljaji. Sve je ponekad tako tesko i tako jednostavno, lakse mi se oprostiti nego nekada prije. Sretna sam ipak jer znam da me ceka on. Sretna sam jer mi je falio. Sretna sam jer zivim u svjetu punom mogucnosti... ne trebam to zaboraviti
Post je objavljen 24.09.2009. u 03:42 sati.