Ne da se čitati!
srijeda, 30.01.2013.
Vjerujete li u posjestvo sile koja vam nudi neku novi dimenziju življenja, bez da od vas išta zatraži?
Tako sam jedne večeri, u društvu ljudi kojima je uvijek lijepo, sjedio i ispijao nekakav voćni sok, bolestan i razdražljiv. Promatrao sam ih - svi su bili nasmiješeni, energični i u kolotečini velikih emocija. Pomalo ljubomoran na takvo ponašanje i na takvu čar koja se na njihovim mladim, ili starim licima pojavljivala, zanimao sam se za tajnu koja ondje leži.
Sila je dala svoje. Smijao sam se, slavio i pričao zanimljive stvari. I, odjednom, kao da je nestala sva zlovolja iz mog duha - poletio sam krilima koja oduvijek sanjam i na kojima zasnivam svoju upravo životnu želju.
Nove slike, novi ritam, novi koraci, novi ljudi - novi ja u ogledalu na kom sam se popravljao tu noć. Začuđujuća improvizacija tijela i duha, koji se naglo odvajao iz mene i ponovno se vraćao. Tuđi zagrljaji, pa i zagrljaji najnepoznatijih ljudi su se činili kao obrgrljivanje cijelog svijeta, svega što je lijepo u njemu i svega što ste ikada poželjeli kao svoje.
Volio sam te dane, kako li sam mnogo volio! Moje su oči bile skladne, boje skladnije no inače, moja agresivnost je pala, i bio sam nesretan samo onda kada nisam u blještavilu koje me jedne jesenske noći po prvi puta obasjalo i otvorilo nove puteve.
Da život po nekoliko dana tjedno može biti tako lijep, nisam mogao nikada niti zamisliti. Nije bilo bitno ni najkasnije vraćanje kući, samo iz razloga što svi odlaze; nebitna je bila i ona nervoza koja je obasjavala svaki dan nakon prosipanja velikih emocija.
Nisam tonuo nigdje, ja sam bio staložen, pametan i u mene su samo polagali još i veće nade - nisam bio nesretan, nisam iščekivao nove sutone i kvazi prijatelje, nisam ništa od toga. Ili sam to samo zatomio duboko u sebe kako bi pomogao sebi i odmogao zlovoljji.
Koljena mi nisu klecala ponekad onako neobjašnjivo dok sam klečao okrenut jugu i molio svog Boga za sasvim bespotrebne ljude i sasvim lude situacije koje je samo moja glava mogla pročitati kao logične i sretne. Nisam odlazio u samoću četiri zida pun nade da me ondje čeka ona vedrina svih mojih lijepih noći; ili - nisam dolazio u onu stranu samo da ju vidim ponekad.
Vjerujete li u posjestvo sile koja vam nudi neku novu dimenziju življenja, bez da od vas išta zatraži?
Glava mi se ohladila, srce mi je smirilo lažna doživljavanja. Puno čudnih situacija se odvijalo u mojoj glavi, ali ja sam im težio kao logičnima u onim trenucima kada odlučite postaviti stvari onako kako ih postavljaju odrasli ljudi, makar i danas bježite od onoga što vam se ukazalo kao najbolja životna prilika.
Slobodno kažem - slobodan sam!
Voljena je danas podigla kamen s pruge i bacila ga negdje u daljinu. Rekla je - " Možemo satima razmišljati zašto baš taj kamen, zašto baš u ovom trenu, što će s tim kamenom biti kasnije, a ako i bude - hoće li biti samo zato što je ondje bačen? "
Dišem najnoviju dimenziju življenja - onu u kojoj ne žalim za ničime i onu u kojoj volim, volim do bestraga i do natrag, do svojih usana, do svojih ruku.
Sloboda je čovjekov dar. On se makne od posjestva samo onda kada shvati da mu ondje ne pripada, koliko god ljudi nasmijani bili, koliko god on sam bio isti.
Vi ste oduvijek bili glavni autoritet, netko kog se sve pita, moli, traži dopust, netko tko snabdijeva, što riječima - što materijom.
Vi, niskog stasa i tamne puti, ozbiljna izraza lica i pronicljivih smeđih očiju, čvrsti na zemlji, čvrsti u svojoj negdje duboko zapečaćenoj vjeri. Dajete odraz kulture i poštovanja, agonije u svakoj sreći, jer - sreća je samo privid u ovom oholom svijetu.
Rekla bih Vam, u strahu od Vas - " Neću nikada više.", ili - " Ne, meni se to neće dogoditi. " Kad bi se situacija odvila ili ponovila, ili bolje; kada bi situacija bila u začetku, moj strah je samo nestajao i sve je krenilo ispočetka, kao da nikada nije bilo nekakvog zapanjenja vašim autoritetom u mojim očima ili usađenom negdje u dubini moje podsvijesti.
Svaka ponovna glupost i slaganje šljama na šljam bili su sasvim simpatični dok su se događali, a kasnije su me pekli ostaci tog mladačkog bivanja, putovanja i glupardija.
Ne priznavši sebi nikada, možda sam ponekad i shvaćala kako je taj autoritet ostao negdje u meni baš u toj grižnji, autoritet od kog se toliko bježi i kom se ne priklanja, ali ipak doseže do mene upravo u one trenutke kada ostajem sama sa sobom.
Navečer, u krevetu kada ugasnu sve topline, navečer, na povratku kući dok kiša sasvim ugodno rominja, navečer, zatečena samo sa svojim mislima.
Vi ste tako pronicljivo gledali na sve ljude koji su dio naših prošlosti. Kakav je to dar? Pokidali bi naš odnos nepromišljenim komentarima i zatim ga ponovno izgradili samo zato što nam je svakodnevnica takva. Svađa, šutnja, razgovor o nekoj sasvim drugoj temi. Ljudi koje ste upoznavali su bili loši, dvolični, ako ne i s nekoliko lica, bolesni i otuđeni, zli.
Nisam Vas slušala jer sam vjerovala u vlastitu sposobnost procjenjivanja, a kada bi ( u svakom slučaju ), situacija navela na misao kako ste oduvijek Vi bili u pravu, pokunjeno bih spustila glavu i ne bih više pričala. Ili, opet bih stala u obranu svoje istine.
Kakav sam ja to čovjek? Ne umijem stajati potpuno iza svoih riječi, ne umijem naslutiti na tuđe pravo. Ne umijem, naime ni na svoje.
Vi ste gledali u jednom pravcu, a moju mladost ljudsko bivstvo vodi u sasvim mnogo dimenzija, želim kušati, bez skeptičnosti, naivna, iako puno manje, opeći se, izgraditi se u Vas.
srijeda, 16.01.2013.
Stajala je ondje kao prvi proljetni karanfil i pošla samnom pod ruku odmah nakon što se ugledasmo.
Odbacio sam cigaretu, odbacio sam svoje pijanstvo, odbacio sam nevjerne ljude i besane noći, odbacio sam sve što me djelilo od značaja pravog i lijepog tereta, sve što me djelilo od lijepog bezakonja, sve što sam mislio da znam.
Idemo u sklad? - zamjetila me. Ne, idemo u nesklad. - zamjetio sam.
Kao da je bitno, idemo bilo gdje, uvidjeo sam moć prvih riječi nasamo s njom, uvidjeo sam ono što sam s vremenom izgubio ili, ono što nisam ni imao. Bješe to življenje. Osjećaj u kom udišete svaki dah sa žarom smijanja životu, sa iščekivanjem ljepšeg od ljepšega, osjećaj koji je začuđujuće moćan. Toliko lijepih traganja u ove dane, da ne umijem spavati od svojih misli.
Nisam spavao nekoć jer su me morile, sada ne spavam jer su toliko lijepe, pa se brinem da će mi se, usnuvši i vratiti kao san.
Tako me začuđuješ i ostavljaš bez riječi, ostavljaš u pravom kontrastu boja života, ostavljaš vesela i sjetna, ostavljaš u iščekivanju željnog samo tvog glasa i tvoje vitke pojave.
Razbudi me još jednom samo svojim poljupcem, da opet osjetim žar za kojim se traga dugo. Razbudi me pogledom i riječju, idemo u sve boje, tako je lijepo što si tu.
srijeda, 09.01.2013.
Bila je to čudna pustolovina. Ili, bile su to čudne pustolovine duha, tijela, uma i živaca.
Ta pustolovina se mogla svakako nazivati početkom slatkog propadanja.
Ona je bila tako neobično lijepa, sladunjavog glasa i vitka poput breze koja se vijori na vjetru.
I, njoj sam umio pričati najsmiješnije i najtragičnije priče. Ponekad sam joj, ležavši pored nje u nepoznatim prostorijama recitirao.
Ne sjeća se ona. I tu je tragedija. Pokloniš nekome zlatnu ogrlicu, ali se ne sjećaš za godinu ili dvije da si darivao nekoga.
Pokloniš nekome pjesme koje nikada neće niti pročitati, ali pamtiš ih - ili, one ostanu uvijek tu, njih se ne gubi,
riječi se ne gube, takvi darovi ostanu, na papiru, na oblaku koji se nadvio nad nama kišne noći, u magli kroz koju prolazišmo.
Proći će dani, tjedni, godine - zaborava nema. I tu je sreća, i tu je nesreća. Nema zaborava na noći provedene negdje u kaosu samo kako bi dotaknio nekoga ili, vidjeo mu lice barem na tren.
Nema zaborava na divljaštvo koje te držalo jer si bio sretan samo zato što si ondje dok su ti se smijali jer si baš optimističan.
A kakav je to optimizam bio? Kad sam bio pored tebe, oni najdragocjeniji trenuci za koje se živilo iz tjedna u tjedan, a za koje se
gubilo u alkoholu, samo da dani prolaze brzo. I prolazili su. I prošlo je. Sve, uvijek sve prođe.
Tu ti je optimizam i tu ti je pesimizam.
Ona je bila tako neobično lijepa, sladunjavog glasa i vitka poput breze koja se vijori na vjetru.
Dizao sam joj zastave u čast.
Ta pustolovina se mogla nazivati početkom slatkog propadanja. Njezin kraj je bio početak novoga, nek mi je sretna moja neobično lijepa i neobična sva!
Nećemo više gazit po lobodi
lutati grmljem, ni tražiti trag.
Sa snopom vlasi tvojih, poput zobi
iz snova mojih nesta lik tvoj drag.
Sa bojom na koži jagoda rumenih,
ko rujni suton kad tone za brijeg..
lijepa i nježna ti bila si meni
nalik na bijeli i blistavi snijeg.
Očiju tvojih zrna uvenula,
zvonko ti ime iščezlo ko poj.
Pa, ipak osta u naboru šala -
nevinih ruku medni miris tvoj.
A kad na krovu njušku svoju,
ko mače mije, u taj tihi čas.
Vodene trske što u vjetru poju,
o tebi krotki donose mi glas.
Da si mi bila pjesma, san i sreća -
često mi plava došaptava noć.
Tko tebi sazda gipki stas i pleća,
taj svijetle tajne otkrio je moć.
Nećemo više gazit po lobodi,
lutati grmljem ni tražiti trag.
Sa snopom vlasi tvojih poput zobi -
Iz snova mojih nesta lik tvoj drag!
S. A. Jesenjin
Oznake: sergej jesenjin, nećemo više gazit po lobodi
nedjelja, 06.01.2013.
Danas. Ovaj dan je začuđujuće lijep. Probudila me glavobolja od pretjerivanja, razbudila me šalica prevruće kave s posljednom cigaretom.
Nasmijala me majka sa svojim klasičnim, uobičajenim pričama. Nasmijao me tata sa pričama o komunistima. E moj stari!
Danas. Danas sam se smijala kako već dugo nisam. Sve je tako čisto, sve je tako nevino. Ja ne tugujem, ja ne žalim.
Može li bolje?
Danas. Danas sam šetala i gledala u nebo puno zvijezda koje su mi blagonaklono osvjetljavale put u beskrajnu ljubav i toplinu, ili - osvjetljavale su ruke nekog novog čovjeka koji se smije mojoj energiji i ritmu koraka.
Kako je lijepo poznavati ove nove dane, dane slobode, dane kada nema kaosa i strepnji, dane u kojima nemam ono što sam htjela, ali imam sve ono što je puno ljepše. Za mene, za danas.
petak, 04.01.2013.
Svijet prolazi. Evo, otišao je do mosta, pa se vratio, otišao je do mosta i zatim je prošao opet. Nema povratka.
Ili prolazimo mi.
Mi gledamo u svijet, a ne vidimo svijet. Svijet gleda nas, a ne vidi ništa doli izopačene mase, vonja na najodvratnije mirise, iskrivljena lica, odvratne boje.
Odvratne nakupine ništavila na ljudskim licima. Svijet prolazi. Svijet nas gleda.
Dječak izvodi vratolomije na dječjem igralištu crno bijele boje i udari se toliko jako da se cijelim crno bijelim selom prospe vrisak očaja i bespomoći. Prosula se crvena krv po crnoj zemlji i bijelim kamencicima. Svijet gleda.
Dječak vrišti plave boje i svijetlim očima zove mladu majku. Ne mogu ti pomoći, sine - mama me nikad nije naučila kao se previjaju rane. Svijet gleda, selo šuti.
Majka je crno bijela, majka je mlada i potrošena. Dječak vrišti plave boje u crno bijeli svijet i sklapa oči u san života gdje se sve boje stapaju u jednu kaotičnu, ali lijepu, gdje svijet gleda u njega, a on gleda svijet.
Rascijepkala sam se. Negdje sam davno pročitala nešto o kidanju duše na komade kako bi ponegdje zauvijek ostao.
Evo, rascijepkala sam se kod tebe, kod njega, kod nje i kod ove, kod one, kod onoga, kod ovoga.
I što je vrijedilo? Koliko je koštalo? Cijena je, valjda ta da su moji dijelovi ostali kod sasvim prolaznih ljudi, prolaznika mom vremenu, mom stvaranju, mom kreiranju u nešto što sam sada.
Vratite mi moje dijelove!
Vratite ih, svi redom - da ih djelim dalje; onima koje opet prepoznam kao dovoljno razborite, kao dovoljno slične, kao dovoljno sigurne za moje zatišje.
Evo, bježim uskoro negdje. Koliko uskoro, to su mjeseci?
Pa, vrijeme brzo prolazi, djetešce drago!
Na tvojim kovrčama se neće ni primjetiti.
Vratite mi moje dijelove da krenem opet dalje i prosipam ih gdje god me srce bude vuklo.
I kada ih vratite, zaboravit ćete da sam ikada bila tu, da sam disala na istom jastuku s vama, da sam podjelila s vama posljednji dim cigarete ili, posljednju novčanicu, posljednju maramicu, posljednju riječ.
Zaboravit ćete i tek poneka magla Vas možda sjeti da smo šetali onim hladnim ulicama beskonačnosti djelivši slične snove i slične osjećaje u te sate. Oni sati kasnije su bili samo moji, vaša ljubav je nestala, a moja nije ni prestala da traje.
Vratite mi moje dijelove! Zaboravit ćete da ste mi mrsili kosu, da ste me nježno poljubili u obraz, da ste sneno zaspali pored mene i da sam slušala lude otkucaje srca. Sve se zaboravlja, mladost i starost. Zaborav je dar ili propast.
Vratite mi moje dijelove! Još bih nekome poklonila osmijeh, poklonila suze radosnice, poklonila tragove, poklonila onaj susret na kraju vremena, a početku nekog novog života.
