Ne da se čitati!
četvrtak, 12.03.2015.
Opisat ću vam svog tatu
Opisala bih svog oca.
Ne obilazim ga bolesna, a kada dođem da ga vidim,
on me pita za bombone.
Nekad mi je davao novca dovoljno za
tisuće vrećica karamela.
Mršav je i noge ga ne slušaju,
niti njegova sposobnost normalna razgovora.
On vrišti kada ne pije tablete.
Njegov je novčanik prazan. Ne, on nema novčanik.
Njegovi živci, njegova mirovina,
njegov alkohol, njegova kocka.
Njegovo žicanje, njegova telefonska ovisnost.
Njegovo neredovito hranjenje.
“Voli te tata”, ujutro u 8.
“Voli te tata” u 1 poslijepodne.
“Voli te tata” u 6 navečer.
“Voli te tata.” na razglednici 600 kilometara od tebe.
Voli te pijani tata bilo kada i bolo gdje, iako nije tu.
Sve je manje prisutan u mom životu. A ja često plačem za njim.
I on plače za mnom, on često plače.
I drži krunicu i moli.
On kaže da nisam izgubila vjeru.
Ljudi ne gube vjeru, samo ju zanemare.
Ja se krstim svake večeri prije spavanja, da nam bude lakše, ali ne da ozdravi.
Ozdravila bi kocka ovog grada.
Birtije bi bile bogatije za svote kredita novootvorenih banaka.
I sve trgovine glupostima.
I sve gdje se novac može trošiti.
Novac. Prokleta stvar. Prokletija od svih drugih prokletih stvari.
Tata,hoćeš li opet u rat?
Pođimo u rat sa samima sobom.
Ja ću upucati svoju ludu bezvolju.
A ti pucaj u sve proklete stvari ovog svijeta.
utorak, 17.09.2013.
Sjećanje na propalicu
Sjećaš li se,
kako su padale ožujske kiše,
konjaka iz mojih usta,
spavanja po kolodvorima?
Tražili smo Boga,
na istim kolosijecima,
bolnih prepona.
Istrošeni, ispijeni.
Nemam dinara,
da ti kupim laki san,
topli san.
Umrli san.
Sjećaš li se jutra u kom tek idemo na spavanje?
Ili zaboravljaš
kao onaj starac što žica cigarete?
Pokojniku ( dani 97. )
Putovat ćemo
imam magično odijelo i možemo gdje želimo.
Eto, eto ti cigareta,
samo razmišljaj kako će lijepo biti, već danas.
Ipak, nema te satima, danima, tjednima.
Svaka sekunda je godina,
a ti spokojno spavaš.. I ne dolaziš već sedam stotina dana.
Gledam kako u naručju držiš nasmijano djetešce.
Kom se smiješite tako?
Palim cigaretu i odlazim sa tvog počivališta.
Tebe nema, ti spavaš odveć predugo.
Etično
Etično bi bilo
zaboraviti na Vaš čin, lažem.
Na pregršt nedjela koja su odvojila dušu od tijela
i postala robovlasničko znamenje,
plemenito bi bilo.
Rekli ste: " Ovo je zadnje "
Onaj pretprošli put je bio najveći nemar.
Sad gledam Vaše ruke u modricama.
Rekli ste: " Ovo je zadnji put. "
Etično bi bilo
samo odahnuti. I, kao krišom
zavarati svoja sjećanja,
praviti se da nisam čula
kako jecaji lome besanu noć -
zaborav zlata vrijedi,
kao sva ona šutnja,
kao sva ona prokleta, uplakana šutnja.
Sjećanje na mladost
Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. Malena pametnica koja se pretvara da telefonira i dogovara sastanke. Majka me ponosno drzala za ruku i vodila me u trgovinu. Nikad nisam nista trazila. Otac, on me ostavljao u ondasnjem trgovackom centru da satima biram igracke koje cu ponjeti kuci. Sestra je dopustila da joj na svadbi drzim vjencanicu. Svi su me bacali u oblake, visoko, najvise, tamo gdje mjesec baca lagani, njezni sjaj, a vile plesu ples zivota i ugode.
Bila sam leptir na sarenom karnevalu prepunom konfeta. Jela sam kestenje i gledala porculanske lutke u izlogu, pa bih se pokatkad i uplasila. Ipak, drzali su me cvrsto za ruku.
Nekad sam bila malena. Jako kovrcave kose i jako, bucmastih obraza. Plakala sam kad su me pokusali pocesljati, a te suze bi postale poneka ukosnica ili neka nova lutka.
Kako li su snjezne zime bile lijepe. Jela sam pahuljice, u podsvijesti svjesna da cu se razboliti i nece me slati u vrtic. Ljeti su mi citali Andersena, zimi Bracu Grimm.
Misli mi lete, kroz glavu mi prolazi bezbroj malenih slicica. Neke su toliko lijepe da me tjeraju da pomislim da su samo dio prestvarnih snova. Sekunde na zidnom satu sudaraju se sa vriskovima u sitnim satima, a udaranje kazaljki podudara se sa groznicom i bunilom. Sve je nejasno, drhte mi ruke, mokro lice nagrizaju odvratne, prljave, gresne suze, a kozu s ruku i nogu sam poderala da ju razbacam po svim uspomenama. Nek sraste u trulez. Vristim u bezdan, nema povratka u ono sto je bilo.
Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. I pjevali su mi: " Spavaj mi djetesce ti. "
nedjelja, 17.03.2013.
Želim te samo za sebe.
Ležiš pored mene, u razmišljanjima predviđenim za neka gora vremena.
Pusti sada to, pogledaj nas.
Pogledaj u strop, ondje su upaljačem ispisana naša imena,
zagrli me, daj mi svoj zaljubljeni pogled.
Idemo iz noći u jutro, a iz jutra u sasvim lijep dan.
Pusti sada to, pogledaj nas.
Dva putnika vremena, dva putnika sasvim slična,
sasvim različita.
Tako bih te zapisao, pa da svaki put
pročitavši riječi mogu osjetiti tvoj dah.
Ipak, ostade mi -
riječi nema koje su nam poznate
da izraze tebe u svoj tvojoj punini,
tvoju vanjštinu,
tvoju toplu unutrašnjost.
četvrtak, 14.03.2013.
Dobro jutro
Imam lijepe vijesti danas. Lijepe, nemam strah.
Koliko su to lijepe vijesti?
Toliko lijepe da mi se ona malena tuga od jučer isprala iz glave.
Ja ne moram nigdje, ne moram ništa. To je bila lijepa vijest. Dana mi je sloboda, postupio sam kao slobodan čovjek, postupio sam kao onaj koji diže ruke u zrak u gomili dok se ljudi u čuđenju okreću. Možda se okreću samo zbog moje istrošene kožne jakne, ruke u zraku nemaju veze s tim?
Nije ni bitno.
Sretan sam.
Gdje si večeri ove? U kom ćeš položaju zaspati, u kom ćeš se probuditi, mogu li ti se zapetljati vlasima u snove, pa da me i ondje zadržiš kao što me zadržavaš uz sebe svaki tren moje današnjice. I tako ispočetka.
Imam lijepe vijesti danas. Nije bitno gdje si i u kom položaju ćeš zaspati, niti u kom ćeš se probuditi. Usni samnom polako i pusti da nam se tijela spoje upravo onako nježno kada bi legao pored mene i ljubio mi lijevo rame dok tonem u polusan.
Polusan, jer mi se ne gube trenutci s tobom.
Dobro jutro, djevojčice, kako ti je ime i što radiš na kolodvoru sama ovako rano i na hladnoći?
srijeda, 13.03.2013.
Jesam li imao prevelika očekivanja,
samo zato što sam htio da bude užareno, uvijek srcu drago.
I nisam pretpostavio ovo tupilo.
Krivac sam,
samo je do mene.
Jesam li znao da ću se odijeliti od sama sebe,
one noći kad sam stajavši na cesti gledao u dim
i čekao da se pojavite.
Vi se ne pojavljujete,
a sve je u redu.
Pa ipak, ovo tupilo ostaje.
Kako da te izvučem iz sebe,
da manje boli,
da mi se vrati elan,
da manje boli,
da budem čitav?
Skica
Bješe nekoć jedan čovjek, toliko ogorčen na život, marljiv i radišan, ali vječito nesretan. Svaka bora na njegovu čelu ocrtavaše napore života podijeljena na prvi lom, drugi lom i onaj koji je preostao dok mu život ne prođe sasvim u samoći i svakodnevnici.
Bješe nekoć djevojka toliko blijeda da su se ljudi snebivali u prolazu, pa ipak - obraza rumenih toliko da se sva njezina sposobnost življenja očitavala u tom rumenilu. Živjaše pristojno i u znanju, a svaka vlas kose joj oslikavaše život podijeljen na prvo veselje, drugo veselje, i ono koje joj preostade od svakog dana koji prođe.
Bješe nekoć mladić blijedih očiju, raspikuća i kockar, nesposoban za išta drugo osim za alkohol i prljave birtije. Život mu se sveo na krčmarsku Moskvu, žene oskudnih slojeva haljina, sasvim očite lupeže - život mu se sveo na ništa, a to ništa bješe sve. Sve njegove noći provedene ispod mosta oslikavaše prvu nesposobnost, onu drugu, pa i treću koja mu preostade da s njom živi navijek.
I.
Frauenkirche, treći sat iza podneva. Mičem si pahuljice s kaputa i gledam na đepni sat. Slike u glavi mi pomalo titraju, još jedan izgubljeni slučaj.
Nemam opravdanje za svoju stranku, toliko je uvrnuta ( pa i mi smo ljudi, nevezano uz posao, imam pravo rasuđivati te gadarije, ipak samo u svojoj glavi ). Mogao bih preko na čašicu sa samim sobom, a opet - stan je hladan, Johannstadt je daleko, tko će dogurati po ovom hladnom vjetru još i teturajući?
Ne znam što bih, pogled mi skreće sa đepnog sata ulijevo i vraća se. Ipak, pogled bježi ulijevo nanovo, na prizor koji mi i danas dolazi u snove, kao najmračnije podsjećanje na sasvim nebitno poznanstvo. Ili, kao namračnije podsećanje na sasvim tužno poznanstvo.
Pogled mi se priljepio na vitku i blijedu figuru, kose u kovrčama, u nekoliko nijansi smeđe. Što sam više gledao, više sam tražio, što sam više tražio - više sam žalio.
" Hladan dan, gospođice. "
" Iznimno hladan za nas. Nosite lijep kaput, podsjeća me upravo na onaj mog oca. "
" Hvala. Ipak, usudio bih se upitati zašto stojite na hladnoći oskudno odjeveni? "
" Usudila bih se upitati vodite li takvu vrstu brige o svima? "
" Pa.. nisam mislio, ne shvaćajte me pogrešno, miss. Možemo popiti čaj, nisam upućen u vaše današnje obveze. "
" Stranac. Upravo kao Albertov. Uvijek sam za čaj. Ipak, gospodin poput vas koji vodi na čaj naizgled siroticu poput mene? "
" To je u ovom trenu najmanje bitno. "
Pamtim svaki pokret usana tog poslijepodneva. Erin je tako postala moj najdraži sugovornik. Beskućnica, odbačena od strane imućnih roditelja kada je odlučila odbiti brak sa bogatim ulagačem kod njenog oca.
Njen dotadašnji ugled, haljine, obrazovanje, sve je palo u vodu kao posljednja kap kiše jednog lijepog i sunčanog dana.
Slušao sam Erin duboko u noć, odlazio na posao sa nekakvom srećom, nisam ju gledao kao ženu, već kao sopstvenu djevojčicu koja me uveseljava svojim osmijehom, pomaže mi riješiti najzamršenije slučaje, i sasvim lijepo pravi moje najdraže suhe kolače.
Nisam ju zamišljao u svim onim haljinicama koje sam ju kupio za naredno ljeto, nisam vidjeo njezin lik pred očima svaki put kad bih popio koju čašicu više, nisam.
I, nisam razmiljao o njenim modrim usnama pred svojim tijelom, ta - kakav bih ja to izopačenjak bio?
utorak, 12.03.2013.
" Moj jedanaesti sin je nevažan, vjerojatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno zna biti snažan i određen, iako valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja sramiti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primjer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne veseli takvim osobinama; jer one su očigledno usmjerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi želi reći: Povest ću te sa sobom, oče. Ja onda pomislim: Ti bi bio posljednji kome bih se poverio. A njegov pogled, opet, kao da kaže: Pa onda neka budem bar posljednji. "
Franz Kafka, Jedanaest sinova
Umjeren u piću, umjeren u nauku, umjeren u spavanju, umjeren u razmišljanju, umjeren u veselju, umjeren u razgovaranju.
Zatim odmjeren. Odmjeren od glave do pete, odmjeren od boje na trepavicama do cipela koje nosim, iako umjeren čovjek, pa ipak - odmjeren.
Tada, ipak odlučujem biti neumjeren u svemu što me čini, u svemu što mi daje nagon da letim, u svemu što mi daje elan.
Neumjeren, pa opet odmjeren. Nebitno je, nema pravila.
