Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. Malena pametnica koja se pretvara da telefonira i dogovara sastanke. Majka me ponosno drzala za ruku i vodila me u trgovinu. Nikad nisam nista trazila. Otac, on me ostavljao u ondasnjem trgovackom centru da satima biram igracke koje cu ponjeti kuci. Sestra je dopustila da joj na svadbi drzim vjencanicu. Svi su me bacali u oblake, visoko, najvise, tamo gdje mjesec baca lagani, njezni sjaj, a vile plesu ples zivota i ugode.
Bila sam leptir na sarenom karnevalu prepunom konfeta. Jela sam kestenje i gledala porculanske lutke u izlogu, pa bih se pokatkad i uplasila. Ipak, drzali su me cvrsto za ruku.
Nekad sam bila malena. Jako kovrcave kose i jako, bucmastih obraza. Plakala sam kad su me pokusali pocesljati, a te suze bi postale poneka ukosnica ili neka nova lutka.
Kako li su snjezne zime bile lijepe. Jela sam pahuljice, u podsvijesti svjesna da cu se razboliti i nece me slati u vrtic. Ljeti su mi citali Andersena, zimi Bracu Grimm.
Misli mi lete, kroz glavu mi prolazi bezbroj malenih slicica. Neke su toliko lijepe da me tjeraju da pomislim da su samo dio prestvarnih snova. Sekunde na zidnom satu sudaraju se sa vriskovima u sitnim satima, a udaranje kazaljki podudara se sa groznicom i bunilom. Sve je nejasno, drhte mi ruke, mokro lice nagrizaju odvratne, prljave, gresne suze, a kozu s ruku i nogu sam poderala da ju razbacam po svim uspomenama. Nek sraste u trulez. Vristim u bezdan, nema povratka u ono sto je bilo.
Nekad sam bila malena. I jako, jako kovrcave kose. I pjevali su mi: " Spavaj mi djetesce ti. "
Post je objavljen 17.09.2013. u 01:05 sati.