Ne da se čitati!
četvrtak, 22.03.2012.
Tren prije sna piše najljepše priče
Nema večeri bez pomisli na ono što me one dane činilo sretnom, na ono što me danas učinilo istom takvom.
Maštam ponekad. Zateknem se s osmijehom na licu, ali zbilja - on ne pripada tu. Ne do kraja, i ne po onoj mojoj teoriji pripadanja.
Mi si ne pripadamo, ne pripadam samoj sebi.
Ponekad sam se zaista osjećala kao da mogu mjenjati svijet; ako pomaknem prstom, sve će se poistovjetiti s mojim razmišljanjima, sve će biti po mom.
Nije to bila nekakva sebična izmišljotina, više filozofija koja bi pomogla meni samoj.
A tada.. sve se promjenilo. Ljudi oko mene su se promijenili, ja, cijeli svijet je dobio potpuno novu dimenziju.
I nastala je neka nova priča. Priča za neka bolja vremena, za jače ljude - lakosmislene i daleko hladne.
Ja sam te upamtila, onako kako se pamti prvi sastanak i prvo iščekivanje nekoga na rubu snova.
Ja sam treperila pred tobom i pričala bezazlene stvari, jer nisam znala drukčije iskazati svoju dragost.
Ja sam sanjala na tvojim grudima i osjećala pripadnost ondje za duga, duga vremena. I napisala sam te, pamtiš li? Znala sam da će mi se dogoditi netko kao ti i da će biti tu dugo.. Ipak, zaboravih napisati dio u kom ostaješ za sva vremena..
srijeda, 14.03.2012.
Što si vidio u ljetni dan, sine moj?
Uvjerili su me mnogo puta,(vrijeme me uvjerilo, ne samo ljudi), da to isto vrijeme samo ide, ne čeka da se ljudska nesposobnost snađe u njegovoj prolaznosti. Vrijeme nema obzira, pa ipak,radi svoj posao najmarljivije i najbolje od svih ljudi koje znam i poznajem. Moje je vrijeme zapisalo tebe.
Tako si mi stran i nedokučiv, a najposebniji si od svih koje želim u ovom vremenu koje odmiče i koje turobno prolazi. Hoćeš li poći sa mnom? Hoćemo se skupa suprotstaviti vremenu?
Sve razumijem i sve uviđam, iako ne na onaj uobičajen način- to je Strepnjin dar, ta moja čudna uviđavnost i moje nagađanje koje te nasmijava. Imaš najljepši osmijeh koji znam,blag i samozatajan. Naime, što te više upoznajem, znam manje o sebi. Čini mi se da je čovjeku lakše upoznati druge nego sebe. Nije lako priznati samome sebi samoga sebe. Izgubljena sam,rekla sam ti. Pomozi mi,znaš sve bolje. Mom si se izboru čudio na isti način i prije par godina.
" Sve je izgubljeno,ali ipak sačuvano u mojoj svijesti, samo bez težine i gorčine zemaljskoga. Imam sve ono što sam izgubila, samo je preobraženo u mnogo ljepše,preobraženo u sjećanju. "
Ti razumiješ tko sam,gdje sam i kako je. Kako je bez dijeljenja dodira,tuge i sna koji me ispraća u mnoga samotna jutra. Voljela bih baš tebe zabilježiti kao novu sliku ovog ludog života. Gdje mu je uopće stati?
Mene stihovi nisu umorili. Još ti stignem pisati sve što mi je u mislima, makar nemaš volju da ih pročitaš. Drugačije ne znam. Ponavljam ti, samo pođi sa mnom. Idemo,naime ni u šta. „ Ni u šta?“ zapitao si se u sebi. Da ni u šta,jer ništa je ono što nas čeka, a sve je ono što je sada. U to ništa želim poći s tobom, čitajući ti Andrića kao onog dana :
Što si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je zemlja vječna i nebo jako, a čovjek slab i kratkovijek.
- Što si vidio, sine moj, u ljetni dan?
Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna..
- Šta si vidio u ljetni dan, sine moj?
Vidio sam da je ovaj život stvar mučna koja se sastoji u nepravilnoj izmjeni grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.
- Hoćeš da usneš, sine moj?
Ne oče, idem da živim! "
Pozdravljen mi budi, mili. I ako ne želiš putovati u ono što ne možemo znati - nisam ljuta. Pogledaj ponekad u ljetni dan. Bit ću ondje gdje vrijeme odluči stati, a sam odlučiš ići živjeti.
