Ne da se čitati!
nedjelja, 17.03.2013.
Želim te samo za sebe.
Ležiš pored mene, u razmišljanjima predviđenim za neka gora vremena.
Pusti sada to, pogledaj nas.
Pogledaj u strop, ondje su upaljačem ispisana naša imena,
zagrli me, daj mi svoj zaljubljeni pogled.
Idemo iz noći u jutro, a iz jutra u sasvim lijep dan.
Pusti sada to, pogledaj nas.
Dva putnika vremena, dva putnika sasvim slična,
sasvim različita.
Tako bih te zapisao, pa da svaki put
pročitavši riječi mogu osjetiti tvoj dah.
Ipak, ostade mi -
riječi nema koje su nam poznate
da izraze tebe u svoj tvojoj punini,
tvoju vanjštinu,
tvoju toplu unutrašnjost.
četvrtak, 14.03.2013.
Dobro jutro
Imam lijepe vijesti danas. Lijepe, nemam strah.
Koliko su to lijepe vijesti?
Toliko lijepe da mi se ona malena tuga od jučer isprala iz glave.
Ja ne moram nigdje, ne moram ništa. To je bila lijepa vijest. Dana mi je sloboda, postupio sam kao slobodan čovjek, postupio sam kao onaj koji diže ruke u zrak u gomili dok se ljudi u čuđenju okreću. Možda se okreću samo zbog moje istrošene kožne jakne, ruke u zraku nemaju veze s tim?
Nije ni bitno.
Sretan sam.
Gdje si večeri ove? U kom ćeš položaju zaspati, u kom ćeš se probuditi, mogu li ti se zapetljati vlasima u snove, pa da me i ondje zadržiš kao što me zadržavaš uz sebe svaki tren moje današnjice. I tako ispočetka.
Imam lijepe vijesti danas. Nije bitno gdje si i u kom položaju ćeš zaspati, niti u kom ćeš se probuditi. Usni samnom polako i pusti da nam se tijela spoje upravo onako nježno kada bi legao pored mene i ljubio mi lijevo rame dok tonem u polusan.
Polusan, jer mi se ne gube trenutci s tobom.
Dobro jutro, djevojčice, kako ti je ime i što radiš na kolodvoru sama ovako rano i na hladnoći?
srijeda, 13.03.2013.
Jesam li imao prevelika očekivanja,
samo zato što sam htio da bude užareno, uvijek srcu drago.
I nisam pretpostavio ovo tupilo.
Krivac sam,
samo je do mene.
Jesam li znao da ću se odijeliti od sama sebe,
one noći kad sam stajavši na cesti gledao u dim
i čekao da se pojavite.
Vi se ne pojavljujete,
a sve je u redu.
Pa ipak, ovo tupilo ostaje.
Kako da te izvučem iz sebe,
da manje boli,
da mi se vrati elan,
da manje boli,
da budem čitav?
Skica
Bješe nekoć jedan čovjek, toliko ogorčen na život, marljiv i radišan, ali vječito nesretan. Svaka bora na njegovu čelu ocrtavaše napore života podijeljena na prvi lom, drugi lom i onaj koji je preostao dok mu život ne prođe sasvim u samoći i svakodnevnici.
Bješe nekoć djevojka toliko blijeda da su se ljudi snebivali u prolazu, pa ipak - obraza rumenih toliko da se sva njezina sposobnost življenja očitavala u tom rumenilu. Živjaše pristojno i u znanju, a svaka vlas kose joj oslikavaše život podijeljen na prvo veselje, drugo veselje, i ono koje joj preostade od svakog dana koji prođe.
Bješe nekoć mladić blijedih očiju, raspikuća i kockar, nesposoban za išta drugo osim za alkohol i prljave birtije. Život mu se sveo na krčmarsku Moskvu, žene oskudnih slojeva haljina, sasvim očite lupeže - život mu se sveo na ništa, a to ništa bješe sve. Sve njegove noći provedene ispod mosta oslikavaše prvu nesposobnost, onu drugu, pa i treću koja mu preostade da s njom živi navijek.
I.
Frauenkirche, treći sat iza podneva. Mičem si pahuljice s kaputa i gledam na đepni sat. Slike u glavi mi pomalo titraju, još jedan izgubljeni slučaj.
Nemam opravdanje za svoju stranku, toliko je uvrnuta ( pa i mi smo ljudi, nevezano uz posao, imam pravo rasuđivati te gadarije, ipak samo u svojoj glavi ). Mogao bih preko na čašicu sa samim sobom, a opet - stan je hladan, Johannstadt je daleko, tko će dogurati po ovom hladnom vjetru još i teturajući?
Ne znam što bih, pogled mi skreće sa đepnog sata ulijevo i vraća se. Ipak, pogled bježi ulijevo nanovo, na prizor koji mi i danas dolazi u snove, kao najmračnije podsjećanje na sasvim nebitno poznanstvo. Ili, kao namračnije podsećanje na sasvim tužno poznanstvo.
Pogled mi se priljepio na vitku i blijedu figuru, kose u kovrčama, u nekoliko nijansi smeđe. Što sam više gledao, više sam tražio, što sam više tražio - više sam žalio.
" Hladan dan, gospođice. "
" Iznimno hladan za nas. Nosite lijep kaput, podsjeća me upravo na onaj mog oca. "
" Hvala. Ipak, usudio bih se upitati zašto stojite na hladnoći oskudno odjeveni? "
" Usudila bih se upitati vodite li takvu vrstu brige o svima? "
" Pa.. nisam mislio, ne shvaćajte me pogrešno, miss. Možemo popiti čaj, nisam upućen u vaše današnje obveze. "
" Stranac. Upravo kao Albertov. Uvijek sam za čaj. Ipak, gospodin poput vas koji vodi na čaj naizgled siroticu poput mene? "
" To je u ovom trenu najmanje bitno. "
Pamtim svaki pokret usana tog poslijepodneva. Erin je tako postala moj najdraži sugovornik. Beskućnica, odbačena od strane imućnih roditelja kada je odlučila odbiti brak sa bogatim ulagačem kod njenog oca.
Njen dotadašnji ugled, haljine, obrazovanje, sve je palo u vodu kao posljednja kap kiše jednog lijepog i sunčanog dana.
Slušao sam Erin duboko u noć, odlazio na posao sa nekakvom srećom, nisam ju gledao kao ženu, već kao sopstvenu djevojčicu koja me uveseljava svojim osmijehom, pomaže mi riješiti najzamršenije slučaje, i sasvim lijepo pravi moje najdraže suhe kolače.
Nisam ju zamišljao u svim onim haljinicama koje sam ju kupio za naredno ljeto, nisam vidjeo njezin lik pred očima svaki put kad bih popio koju čašicu više, nisam.
I, nisam razmiljao o njenim modrim usnama pred svojim tijelom, ta - kakav bih ja to izopačenjak bio?
utorak, 12.03.2013.
" Moj jedanaesti sin je nevažan, vjerojatno najslabiji među mojim sinovima, ali vara tom svojom slabošću; naime, on povremeno zna biti snažan i određen, iako valja priznati da se čak i onda temelji na slabosti. Ali to nije nikakva slabost zbog koje se valja sramiti, već nešto što samo na ovom našem zemaljskom tlu izgleda kao slabost. Nije li, na primjer, i spremnost na letenje slabost, pošto uključuje i njihanje i neodređenost i lepršanje? Nešto slično pokazuje i moj sin. Otac se, naravno, ne veseli takvim osobinama; jer one su očigledno usmjerene na uništenje porodice. On me ponekad pogleda kao da mi želi reći: Povest ću te sa sobom, oče. Ja onda pomislim: Ti bi bio posljednji kome bih se poverio. A njegov pogled, opet, kao da kaže: Pa onda neka budem bar posljednji. "
Franz Kafka, Jedanaest sinova
Umjeren u piću, umjeren u nauku, umjeren u spavanju, umjeren u razmišljanju, umjeren u veselju, umjeren u razgovaranju.
Zatim odmjeren. Odmjeren od glave do pete, odmjeren od boje na trepavicama do cipela koje nosim, iako umjeren čovjek, pa ipak - odmjeren.
Tada, ipak odlučujem biti neumjeren u svemu što me čini, u svemu što mi daje nagon da letim, u svemu što mi daje elan.
Neumjeren, pa opet odmjeren. Nebitno je, nema pravila.
Sirova ljubav
Samo pusti da traje ovaj vijek
i kolosijeci nek nam se ne razdovoje od pustoši rutine.
Pusti da moja kosa miluje tvoje grudi
dok spavaš, miran i lijep
baš kao one noći, kad pijani bjesmo
sirovom ljubavi načeti, nemoćni da budni bdijemo
dugo u noć.
Sve što je bilo pusti i
živi samnom danas.
Živi samnom danas, a ono što je sutra, pusti. Nek traje sve što imamo.
Pusti da mi se lice stapa sa svakom žilom tvoje desne ruke,
i tvoju lijevu ruku volim,
tvoje obrve, tvoje čelo, cijelog tebe,
Samo pusti da traje ovaj vijek.
I nek se " naš vijek " zove.
Svu bol koju ti nanesoh riječima, ja prenesoh na sebe kao ubod pčele.
Bolno i kratkotrajno, mi živimo tren ovaj,
hodali smo našim ulicama
i smijali se našim stvarima.
Danas, hodaj uz mene kao da je sve novo,
moje si svijetlo kad u ulici nestane ga sasvim.
Hitam tebi najkraćim putevima, jer znam ;
svaka sekunda koju izgubim odlazi u nepovrat,
a ona koju dobijem s tobom ima čar.
Samo pusti da traje ovaj vijek,
uzmi me danas za ruku,
dotakni mi pramen na licu,
reci mi kako se osjećaš,
da podijelim osjećanja sa hodajućom srećom.
I bol si u bolu mome, kad znam da more te nesanice dana loših,
tu sam! Preko žice mi čuješ glas,
dišemo isti zrak,
nosimo isti kaos,
nosimo isti mir.
Samo pusti da traje ovaj vijek.
Želim te gledati kako dišeš pored mene.
Zapleti se u moje vlasi i nikad nemoj izaći.
Danas te osjećam, danas te sanjam!
