Ne da se čitati!
četvrtak, 12.03.2015.
Opisat ću vam svog tatu
Opisala bih svog oca.
Ne obilazim ga bolesna, a kada dođem da ga vidim,
on me pita za bombone.
Nekad mi je davao novca dovoljno za
tisuće vrećica karamela.
Mršav je i noge ga ne slušaju,
niti njegova sposobnost normalna razgovora.
On vrišti kada ne pije tablete.
Njegov je novčanik prazan. Ne, on nema novčanik.
Njegovi živci, njegova mirovina,
njegov alkohol, njegova kocka.
Njegovo žicanje, njegova telefonska ovisnost.
Njegovo neredovito hranjenje.
“Voli te tata”, ujutro u 8.
“Voli te tata” u 1 poslijepodne.
“Voli te tata” u 6 navečer.
“Voli te tata.” na razglednici 600 kilometara od tebe.
Voli te pijani tata bilo kada i bolo gdje, iako nije tu.
Sve je manje prisutan u mom životu. A ja često plačem za njim.
I on plače za mnom, on često plače.
I drži krunicu i moli.
On kaže da nisam izgubila vjeru.
Ljudi ne gube vjeru, samo ju zanemare.
Ja se krstim svake večeri prije spavanja, da nam bude lakše, ali ne da ozdravi.
Ozdravila bi kocka ovog grada.
Birtije bi bile bogatije za svote kredita novootvorenih banaka.
I sve trgovine glupostima.
I sve gdje se novac može trošiti.
Novac. Prokleta stvar. Prokletija od svih drugih prokletih stvari.
Tata,hoćeš li opet u rat?
Pođimo u rat sa samima sobom.
Ja ću upucati svoju ludu bezvolju.
A ti pucaj u sve proklete stvari ovog svijeta.
