Ne da se čitati!
srijeda, 30.01.2013.
Vjerujete li u posjestvo sile koja vam nudi neku novi dimenziju življenja, bez da od vas išta zatraži?
Tako sam jedne večeri, u društvu ljudi kojima je uvijek lijepo, sjedio i ispijao nekakav voćni sok, bolestan i razdražljiv. Promatrao sam ih - svi su bili nasmiješeni, energični i u kolotečini velikih emocija. Pomalo ljubomoran na takvo ponašanje i na takvu čar koja se na njihovim mladim, ili starim licima pojavljivala, zanimao sam se za tajnu koja ondje leži.
Sila je dala svoje. Smijao sam se, slavio i pričao zanimljive stvari. I, odjednom, kao da je nestala sva zlovolja iz mog duha - poletio sam krilima koja oduvijek sanjam i na kojima zasnivam svoju upravo životnu želju.
Nove slike, novi ritam, novi koraci, novi ljudi - novi ja u ogledalu na kom sam se popravljao tu noć. Začuđujuća improvizacija tijela i duha, koji se naglo odvajao iz mene i ponovno se vraćao. Tuđi zagrljaji, pa i zagrljaji najnepoznatijih ljudi su se činili kao obrgrljivanje cijelog svijeta, svega što je lijepo u njemu i svega što ste ikada poželjeli kao svoje.
Volio sam te dane, kako li sam mnogo volio! Moje su oči bile skladne, boje skladnije no inače, moja agresivnost je pala, i bio sam nesretan samo onda kada nisam u blještavilu koje me jedne jesenske noći po prvi puta obasjalo i otvorilo nove puteve.
Da život po nekoliko dana tjedno može biti tako lijep, nisam mogao nikada niti zamisliti. Nije bilo bitno ni najkasnije vraćanje kući, samo iz razloga što svi odlaze; nebitna je bila i ona nervoza koja je obasjavala svaki dan nakon prosipanja velikih emocija.
Nisam tonuo nigdje, ja sam bio staložen, pametan i u mene su samo polagali još i veće nade - nisam bio nesretan, nisam iščekivao nove sutone i kvazi prijatelje, nisam ništa od toga. Ili sam to samo zatomio duboko u sebe kako bi pomogao sebi i odmogao zlovoljji.
Koljena mi nisu klecala ponekad onako neobjašnjivo dok sam klečao okrenut jugu i molio svog Boga za sasvim bespotrebne ljude i sasvim lude situacije koje je samo moja glava mogla pročitati kao logične i sretne. Nisam odlazio u samoću četiri zida pun nade da me ondje čeka ona vedrina svih mojih lijepih noći; ili - nisam dolazio u onu stranu samo da ju vidim ponekad.
Vjerujete li u posjestvo sile koja vam nudi neku novu dimenziju življenja, bez da od vas išta zatraži?
Glava mi se ohladila, srce mi je smirilo lažna doživljavanja. Puno čudnih situacija se odvijalo u mojoj glavi, ali ja sam im težio kao logičnima u onim trenucima kada odlučite postaviti stvari onako kako ih postavljaju odrasli ljudi, makar i danas bježite od onoga što vam se ukazalo kao najbolja životna prilika.
Slobodno kažem - slobodan sam!
Voljena je danas podigla kamen s pruge i bacila ga negdje u daljinu. Rekla je - " Možemo satima razmišljati zašto baš taj kamen, zašto baš u ovom trenu, što će s tim kamenom biti kasnije, a ako i bude - hoće li biti samo zato što je ondje bačen? "
Dišem najnoviju dimenziju življenja - onu u kojoj ne žalim za ničime i onu u kojoj volim, volim do bestraga i do natrag, do svojih usana, do svojih ruku.
Sloboda je čovjekov dar. On se makne od posjestva samo onda kada shvati da mu ondje ne pripada, koliko god ljudi nasmijani bili, koliko god on sam bio isti.
