Ne da se čitati!
srijeda, 16.01.2013.
Stajala je ondje kao prvi proljetni karanfil i pošla samnom pod ruku odmah nakon što se ugledasmo.
Odbacio sam cigaretu, odbacio sam svoje pijanstvo, odbacio sam nevjerne ljude i besane noći, odbacio sam sve što me djelilo od značaja pravog i lijepog tereta, sve što me djelilo od lijepog bezakonja, sve što sam mislio da znam.
Idemo u sklad? - zamjetila me. Ne, idemo u nesklad. - zamjetio sam.
Kao da je bitno, idemo bilo gdje, uvidjeo sam moć prvih riječi nasamo s njom, uvidjeo sam ono što sam s vremenom izgubio ili, ono što nisam ni imao. Bješe to življenje. Osjećaj u kom udišete svaki dah sa žarom smijanja životu, sa iščekivanjem ljepšeg od ljepšega, osjećaj koji je začuđujuće moćan. Toliko lijepih traganja u ove dane, da ne umijem spavati od svojih misli.
Nisam spavao nekoć jer su me morile, sada ne spavam jer su toliko lijepe, pa se brinem da će mi se, usnuvši i vratiti kao san.
Tako me začuđuješ i ostavljaš bez riječi, ostavljaš u pravom kontrastu boja života, ostavljaš vesela i sjetna, ostavljaš u iščekivanju željnog samo tvog glasa i tvoje vitke pojave.
Razbudi me još jednom samo svojim poljupcem, da opet osjetim žar za kojim se traga dugo. Razbudi me pogledom i riječju, idemo u sve boje, tako je lijepo što si tu.
