Bila je to čudna pustolovina. Ili, bile su to čudne pustolovine duha, tijela, uma i živaca.
Ta pustolovina se mogla svakako nazivati početkom slatkog propadanja.
Ona je bila tako neobično lijepa, sladunjavog glasa i vitka poput breze koja se vijori na vjetru.
I, njoj sam umio pričati najsmiješnije i najtragičnije priče. Ponekad sam joj, ležavši pored nje u nepoznatim prostorijama recitirao.
Ne sjeća se ona. I tu je tragedija. Pokloniš nekome zlatnu ogrlicu, ali se ne sjećaš za godinu ili dvije da si darivao nekoga.
Pokloniš nekome pjesme koje nikada neće niti pročitati, ali pamtiš ih - ili, one ostanu uvijek tu, njih se ne gubi,
riječi se ne gube, takvi darovi ostanu, na papiru, na oblaku koji se nadvio nad nama kišne noći, u magli kroz koju prolazišmo.
Proći će dani, tjedni, godine - zaborava nema. I tu je sreća, i tu je nesreća. Nema zaborava na noći provedene negdje u kaosu samo kako bi dotaknio nekoga ili, vidjeo mu lice barem na tren.
Nema zaborava na divljaštvo koje te držalo jer si bio sretan samo zato što si ondje dok su ti se smijali jer si baš optimističan.
A kakav je to optimizam bio? Kad sam bio pored tebe, oni najdragocjeniji trenuci za koje se živilo iz tjedna u tjedan, a za koje se
gubilo u alkoholu, samo da dani prolaze brzo. I prolazili su. I prošlo je. Sve, uvijek sve prođe.
Tu ti je optimizam i tu ti je pesimizam.
Ona je bila tako neobično lijepa, sladunjavog glasa i vitka poput breze koja se vijori na vjetru.
Dizao sam joj zastave u čast.
Ta pustolovina se mogla nazivati početkom slatkog propadanja. Njezin kraj je bio početak novoga, nek mi je sretna moja neobično lijepa i neobična sva!
Post je objavljen 09.01.2013. u 22:20 sati.