lanterna

30.11.2005., srijeda

DIGNUT ZIVAC

Vidis, nisam to znala,
Sad sam sigurna.
Zubima bih mogla nekom otkinut glavu.
Kad pobijesnim
grkljan bi mu samljela u saci.
Na mrtvo ga ime namlatit.
Polomit mu rebra i bubnjice u usima
Je l’to mene netko naso zajebavat?

Ukrali mi mobitel. Danas ujutro. 7 ujutro. Na stanici.

Uh sto mi je zao da ga nisam vidjela,
uhvatila ga za rever i raskupusala mu glavu.
Svinja jedna bezobrazna. Gmizavce jadni. Bijedo.
Ma necu vise vrijedat zivotinjsko carstvo.
Nemas ti sta dirat u moje. Pa i ja za to radim,covjece.
Krvnicki. (fakat naporno radim)
Ne zato da sada 2 tjedna sredujem osiguranja, policijske izjave i utipkavam telefonske brojeve.
Izdvajam iz novcanika
I stojim u redu.
Da se ljutim i provodim cangrizave sate.
Ja radim za svoju slobodicu, a ne za tvoju, dragi.
Imas me pustit na miru.
Gnjido.

Uh, sto ne podnosim kradu.
Kipim od ovakovih ispada.
Mogla bih ga prozvakat sirovog,
ispljunut na asfalt i ugazit visokom petom u centar boli.
Pa kud je mene naso zajebavat?

Je su li vama stogod ukrali il vas ovako najedili bez dopustenja?

- 00:21 - javi se (20) - Isprintaj - #

27.11.2005., nedjelja

SRAM

Bojim se priznati javno. Pogled mi je spusten. Tekstura tepisona je gruba.Glupa sam sama sebi , pa se jedim. Bjesnim. Kada se pokoji slog zaleti ka glasnicama, brzo pregrizem jezik. Od sraha da ne zaustim. Necujan bol i natecene oci ulaze u kadar. Naslanjam dlan na grudi i nastavljam disati kroz nos. Stiscem usne. Celjust mi trne. Na jeftinom papiru se poznati povjeravaju novinarima. Kazu Nesigurna sam, a ja znam da lazu. Sarmiraju javnost i vec osluskuju aplauz sto nadolazi iz daljina.
Nesigurna osoba to nikada ne bi priznala. Ne bi se usudila otkriti tu dugorocnu tajnu. Od svega najvise se boji bas te osobine . Ona se strasi okoline cak i kada ta ne zna za njenu nesigurnost, a kamoli da ju znaju onakavom kakova stvarno jest.

Sramim se. Puno toga. I sebe. A jos vise njega. Srama. Gnjevna sam sto dopustam djetinjastom osjecaju da me sputava. Ova ispovijed nikada ne bi mogla odzvanjati konkretnim prostorom.Nikada ne bi bila tiskana ispod slika mene u novoj kolekciji popularnog ducana i glasala se iza stakla kioska.
Sram se ostavlja pred tetkama koje postavljaju glupa pitanja. Pred prvom simpatijom I prvim odgovaranjem ispred ploce. U proslosti. On ne pripada svijetu odraslih. Samo nedorasli znaju proziviti tu emociju. Glupe se situacije rjesavaju dozom humora.
Srama se samo moze sramiti. I mrziti ga. Bas kao i samu sebe jer mu dajem parazitskog prostora. Onaj duboki sram koji se ne rjesava glumeci Brigit Jones ili djevojke iz Grada punog Seksa je tabu. Bukti u samoci duse. Pritvorenik u izoliranoj celiji.

Znala sam da mi je nesto vezivalo ruke iza leda. Savijalo pokrete u cvor. Grcilo jezik i bacalo prasinu u oci. Sada znam sto je to sto mi se poput smrada pokislog psa zalijepilo na kozu. Okupali su me kao dijete u kadi sramote i stida. Jer disem polaganije od njihovih zelja. Jer se smijem preglasno i sto ne mogu kontrolirati...ma nisu vise ni bitni Oni

Vidim stetocinu. Koci me. Uhvatla me se i kao katran prosirila se po tijelu. Jest da trljanje i crvenilo pece. I boli. Ali ubrzo cu ogulit taj sloj,svuci se i oprati se. Izici na svjez zrak. Kao iz ljusture. Kao iz kaveza. Iz samoce u tisini.

Suocavate li se vi sa sramotom ? U odredenim situacijama ili bas nikad ?

- 01:46 - javi se (14) - Isprintaj - #

20.11.2005., nedjelja

ZIVA ISTINA O VRAPCU MUSi

Zaposlenici medijskog dogadaja Domino Day prepali su se u ponedjeljak na mrtvo ime. U tim ranim jutarnjim satima bavili su se preciznim postavljanjem 4 milijuna domino plocica. Time ce se nastaviti baviti sve do petka cuvajuci pod od opakih vibracija. U dvorani Frishkog Expo Centra pripremali su se za ceremonijalno obaranje proslogodisnjeg record ( kojeg su sami sebi postavili prosle godine). Nadali su se po drugi puta uci u biblijsku knjigu svjetskih rekorda.
Raznobojni drveni kvadratici su i ove godine poput mozaika docaravali krajolike, Diznijeve likove i kojekakve abstraktne motive.

Njima se je iz pticje perspektive najbolje mogao diviti Vrabac. U nastavku price zvat cu ga Mus. Tog jutra, oko jedanast sati sjeo je na otvoreni prozor kobne sportske dvorane. Oduvijek je volio umjetnost. Iako su njegova tiha patnja bile biste po parkovima, Mus se nasao opijen ljepotom prizora na glancanom parketu. Ucinilo mu se da je nesto slicno vidio na rodendanskoj proslavi koreanskog predsjednika. Tamo su se bojama vatrometa i nevidenim vratolomijama za ljubav domovini i smrt Americi gibala djecica. Odlucio je iz boljeg kuta prouciti nevideno. Oduvijek je glasio kao znatizeljna pticurina,veselog i vrckastog karaktera. « Kljunasto njuskalo u potrazi za kojom zaboravljenom mrvicom kruha », rekao je prvi rodak Musa na konferenciji za novinare.

Radnici Domino Day-a osjetili su prisutnost uljeza u prostoru. Podigli su se iz cucnja i kratko su zamasirali uspavana koljena. Oprezno su se udaljili od svoje umjetno tvorine i klizuci se u mekim papucama(pete uzrokuju vibracije poda) sakupili u pregovaracki zbor. Naravno da su saputali. Bili su svjesni da bi njihov dah mogao prouzraciti lavinu u tek izgradenom Domino Carstvu. Bili telepatski ili pantomimom, donijeli su unonimnu odluku.
U to vrijeme je Mus(o) odleprsao koju rundu, sletio do aparata za vodu te se iz visina divio jezercu pod svojim strkljastim nozicama. Jezerce je, to znamo mi najpametniji sisavci na planeti, bilo virtualno. Za malo sporije svejede medu nama, to znaci da je kompozicija domino plocica prikazivala primamljiv bazen za jednog Musa. Ovaj se pak odlucio brcnuti. Bas tada je zbor pedantnih Papucara demokratski donosio odluku o politicki korektnoj strategiji rjesavanja situacije. U trenu kada je Mus naglavce uronio u 23 000 domino figurica, domino athitekti su se slozili. Odnekud se stvorio i strazar Hans.
Izvukao je revolver.
Nanisanio vanadala Pticu i okinuo.
Krila su prestala za sirenjem opasnih vibracija. Cvrkut je zatomljen. Mus je ljosnuo na tvrdu zemlju. Nepokretan. Hladan. Mrtav.

Drustvo za zastitu zivotinja tuzilo je organizaciju Domino Day-a: Mi smatramo da se zbog jedne djetinjaste igrice, koliko god ona bila u opasnosti, ne smije oduzeti zivot nevinome. Papucari su reagirali neadekvatno i jesu ubojice.
Glasnogovornik Domino Day-a se branio: Smrt jednog vrapca je manja steta nego razocarenje milijuna gledatelja(?) kojima bi bila uskraceno 15 minutno polijeganje domino plocica.
Slucajni ne-suptilni prolaznik: Uvijek imamo problema sa Mus-limanima ( autor posta se ograduje od ove izjave)
Poznati radio DJ u metropoli daje nagradu od 3000 eura onome tko prije petka (kada se obaraju plocice i rekord) prouzroci lancanu reakciju. Prijaviti se mogu i infiltranti iz tima Papucara.
Studenti su oteli nekoliko busilica za asfalt i strateski se postavili oko sporske dvorane u pokrajini Frishkoj nadajuci se uzrokovati lokalni mini potres.
Reportaza o Musi objavljena je svim RTV stanicama. Svi potreseni ovom pricom mogu svoje osjecaje nepravde i nerazumjevanja izraziti na posebno otvorenoj web stranici "Izrazi sucut ptici". Otkriveno je da imamo samo 75000 vrabaca u zemlji, te da ih je prije dvije godine bilo 2 milijuna primjeraka. Ministarstvo Prirode i Drustva se pita da li je takovo drasticno smanjenje broja vrabaca poslijedica ovakovih incidenata ili zato sto ljudi manje mrve kruh po cesti.
Muso (2002-2005) svecano je pokopan na zivotinjskom groblju u metropoli.

Sve je ovo ziva istina i glavna vijest u Niskoj Zemlji.

- 22:06 - javi se (16) - Isprintaj - #

18.11.2005., petak

PRICA O VREMENU

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.
Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.
Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.

Sjetila sam se tog dalekog grada u kojem nikad nisam bila. Ljudi koje nikad nisam poznavala. Vukovara. 17. studeni 1991. 14 godina nakon. Necu ponavljati brojke i taktike, strateske uzroke i poslijedice. Umjesto toga predstavljam van Sinisu Glavasevica preko njegovih prica. Njih je na sam dana pada Vukovara poslao faksem sa svog radnog mjesta na Radiju Vukovar na Hrvatski radio u Zagreb. Novinar, publicist i prozaik Sinisa rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran. Pretpostavlja se da je ubijen istoga dana kada je i odveden, 19. studenoga 1991. Bile su mu 32 godine.

Zapalit cu veceras svijecu uz prozor. Za svu bol i nepravdu, glad i noci u hladnoci podzemlja, za hrabre i ocajne, za one nisu medu nama. Za one koje su toga dana ogulili od ponosa, ponizili kao zivotinje, iscupali srce i pregazili im dusu. Oteli im svu imovinu i otrgali ih od uspomena. A oni su ustali iz prasine i poceli uzgajati nadu u neko buduce sutra. zapalit cu je i za sebe koja u dnevnom boravku gubi tlo pod nogama. Ponovno vidi bizarnost slavljenicke povorke “oslobodilacke armije” i tuznu rijeku izmucenih staraca i djece sto se vuce kroz rusevine grada. Na ekranu. Za tisinu tisine koja je zavladala podrumima i dva okrutna raspjevana stiha. Za djevojku koja je imala15 godina i puno joj toga nije bilo jasno. Za plasticne vrecice koje vise nikada nisu bile obicne.

- 22:18 - javi se (6) - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

NEMIR

Nakupio se u meni neki nemir.
Ne znam otkuda se usuljao.
Bit ce da ne zna pronaci izlaz.
Ugnijezdio se duboko. Uvukao se kao buha u tepih. Kao paucina u nedohvatnom kutku tavana.
Ne mogu ga dohvatiti niti stapicima za uha. Da ga podbodem. Istjeram na svjez zrak.
Preostaje mi poslusat to zujanje.
Ali ono je prazno. Bezrazlozno.
Tjera me da se zurim, ali ja ne znam kuda.
Gladna sam, ali ne znam za cime.
Veli Zakasnit ces, ali ne govori na sto. Skace po meni. Sklapa planove, ali skriva alat. Nigdje ne mogu pronaci kluceve.
Zeli ispisati puke stranice prazne biljeznice, ali bez sadrzaja.
Pjesme bez stihova.
Vice i jauce.
Pozuri!.
Pitala bih ga kamo, ali ne mogu ga tocno locirati.
Ne znam kuda usmjeriti to pitanje.

- 23:07 - javi se (2) - Isprintaj - #

14.11.2005., ponedjeljak

SRECA JE IZBOR

Sreca je izbor, pise po brojnim (zenskim)casopisima. Recenica implicira da si si sam kriv ako je ne uhvatis za ramena, okrenes sebi i progutas u jednom zalogaju. Prozdrljivo ju prozvaces, rastvoris u kemijske elemente i ugradis u svoj sistem. Nije da se potpuno ne slazem. Samo zelim reci koliko me ovaj princip umara. I koliko me plasi. Sada trebam znati pametno birati. I poslije svojom glavom udarati o stol, ako propustim sanse, zaboravim misliti unaprijed ili previse racunam na druge. Moja sreca ali i samo moja krivica na plecima.

Nadem se ja tako pred policom punom kozmetickih preparata za jutarnju njegu. Treba mi naime boca sampona . Srecom sam u supermarketu, a ne u kozmetickom ducanu, pa mi je izbor vec suzen. Ima ih desetak. Predamnom razne cijene, boje, oblici, efekti, zdravlje i ponude. Pa biraj! Kada sam nezasitna i zelim sve : i sjaj i volumen i hranjivost i sve sto mi obecavaju i u sto ne vjerujem. Ne zelim bilo sto izgubiti. Imam pravo na sve sto se nudi, kazu mi poruke svakih petnaestak minuta sa televizijskog ekrana. Svega sam vrijedna, pa je onda moja krivnja sto to pravo zapustam.

Danas treba znati birati. Znati sto zelis.Sa samponima je jos lako. Ionako su sve to pusta obecanja. Ali koji posao odabrati ? Koji studij ? Koji carrier move ? Koje poznanstvo ? Koji grad ? Da li stediti novac ili ulagati u nekretnine ? Koje osiguranje se najvise isplati ? Djeca se vise ne dogadaju. I njih treba u pravom trentku odabrati. Kada se rastaviti ? Sto je ljubav, a sto njen kraj ? Medu obecanjima reklamnih poruka, savjetima u medijima i upozorenjima starijih sam stala. Nisam se uhvatila za moral, pouke aforizama i crkve. Ti su nestali u folklornim elementima starijih generacija ili ukrasima oko vrata. Nisu to vise cvrste vodilje.I one su prilagodljive potrebama i tumacenju pojedinca.
U jednom trenu svoj zivota sam se ukocila .
Prestarsila se tih pitanja i odmah posramila svog kukavicluka. Naljutila sam se. Moja generacija krece u osvajanje teritorija. Kipim od ljubomore gledajuci ih. Stojim na raskrscu i ne znam da li skrenuti desno ili na lijevo. Nastaviti hodati brzim tempom ili polako. Znam da sto god odabrala, nesto cu izgubiti. I dobit cu nesto, ali mogucnost neke druge sudbine ce nestati u nepovrat.
Od staha od krivih izbora dugo sam vozila na dva kolosjeka. Svako stopalno na jednoj tracnici. No pruge se sve vise udaljuju svaka u svom smijeru. Moji kukovi ne mogu protiv ovog raskoljavanja. Sada treba stati na loptu, odabrati team i zadati gol. Sram me je priznati da ne znam kuda, pa lazem ili pucam na slijepo. Pokusavam ne stati na mrtvu tocku. To bi bilo samoubistvo. Na autocesti trebam voziti brzinom drugih, a ne ometati. Stvorit cu zastoj sistema.
Ucili su me da je sve moguce. Da neka ucim i skupljam petice. Neka sve znam jer ce mi jednom to dobro doci. Sada mozda ne znam cemu sve to sluzi, ali jednog dana ce mi taj trud koristiti.
Ali nije sve moguce. Treba znati naci put prioriteta. Osjetiti srcem I odabrati zdravim razumom. Nisam sigurna u sebe kao oni polaznici medijskih treninga I svi koji u intervjima imaju spremne one-linere. S jedne se strane ne zelim ograniciti. Gledati svijet kao konj tijekom utrke, suziti obzor I postati tvrda. Da je Crvenkapica ostala na stazici, jednako tako bi ju progutao vuk. Tada se ponosim time sto sam njuskalo I sto poznajem skrivene stazice u sjeni. Sto ne vjerujem u sigurnost kao mogucnost ili zivotni izbor. Sa druge strane voljela bih neka pitanja razrijesiti, prihvatiti odgovor cak I ako mi se 100% ne svida I poceti se baviti dostizanjem necega. Mozda bi zivot bio jednostavniji, barem na neko vrijeme.

Mislim da nisam jedina. (jesam li?)Danas se ne mozemo osloniti na tradiciju. I sama sam alergicna na dogme i prebacivanje sa koljena na koljeno. Ne zelim ciniti sto mi nameta zajednica, ali sto ciniti onda ? I dok smo se prije predstavljali kao zena od ili sin od, sada trebamo znati tko smo neovisno o drugima. Sa strahom od neusjeha duboko skrivenom u straznjem dzepu traperica.
Kako da prepoznam put sto vodi ka sretnome zivotu, kada mi na policama za njegu vlasista tece desetak minuta zivota? Kako se vi nosite sa dvojbama zivota?

- 12:24 - javi se (19) - Isprintaj - #

09.11.2005., srijeda

PROSLA KROZ ZELENO

Vracam se ja danas sa posla. Pedaliram svojom dvotockastom Gazellicom kroz gradski promet. Playlist "good mood"jeci u muku slusalica. Jednosatna muzicka kompilacija sluzi tome da sto prije zaboravim peripetije radnog dana i prepusim se vecernjim satima. Udisem hladan novembarski zrak i brojim potrosene kalorije biciklistickom aktivnoscu. Isovremeno planiram sto cu kuhati za veceru. Dakle, jedno obicno vecer. Zimsko. Rano se spusta noc.

Nadem se na stotinjak metara od SEMAFORA. Vec neko vrijeme stoji na ZELENO. U zadnje nas vrijeme tako mlate kaznama po dzepovima da mi biciklasi pazimo na znakove u prometu i nabavili smo te glupe lampice. (25 eura kazna za prednje i toliko za straznje svijetlo). To te kerifeke, pa cak i kocnice, su pravom bicikisti ispod casti. Buduci mene intimidiraju uniforme (nakon 24 sata provedenih na ispitivanju u imigracijskom uredu u Islandu i placenih kazni za stavljanje vrece za smece na krivi dan pred zgradu=95 e), ja se rade slazim sa svima njima. U nocnim satima se na mom pedalinu palim i gasim kao bozicna jelka.

Dakle, zeleni se semafor vec duze vrijeme i ja pomislih Ma nema sanse. Ne stignem.Uvijek ja tako sebe strasim da cu se naci nasred ogromnog krizanja bas kada ce s desna krenuti tri trake automobila I gradski bus u mom pravcu. Vec se vidim, prvo kao nakostrijesnoj zeca raskoracenih ociju, a zatim kao plosntu dvodimenzionalnu veziju istog.Nema sanse. Snizi gas. Najcesce onda stopam promet na traci iza mene, da bi se poslije ubijala u pojam jer sam fakat mogla proc i imala sam o ho ho puno vremena. Vidim gdje prolaze ljudi koji su bili daleko iza mene. Osjecam se kao kuhavica dok buljim u trooki lampadin i cekam zeleno svijetlo pune dvije minute.
E sad ja ne znam objasnit sto je mene to spopalo. Ne znam sta mi bi, kad ja danas velim pa ajde mala zavrti malo jace nozicama. Veli meni neki unutrasnji vrag da ja sebe tu potcijenjujem. Ipak idem ja katkad na aerobic. Ima i u meni neke kondicije. Osim toga prestala sam pusiti ima dva dana. Nema mi ravnih plucnih krila na cesti.
Uzdisem ja i znojim se iz svih pora.
Remen od torbe mi se usjeca u ramena.
Kosa vijori. Suknja ionako vodi svoj zivot.
Oci suze. Lubanja suzava.
Nosnice se sire.
Koljena griju, a lanci klopocu preko zupcanika.
Klizem. Letim. Skacem. JURIM.FIIJJJUUUUUUUUUUUUUU !
Jos dvadestet metara do. Pa pet. Pa na pola raskca.
Nevjerojatno.
PROSLA.
Pobijedila. Dokazala. POSTALA MANIJAK NA CESTI.
Tako sam se razveselila. Kao sto bi i Don Quihot da je pobijedio vjetrenjace. Nekako mi se ova banalnost ucinila simbolicna. Jest da je korak mali da se prede preko ceste, ali i njega treba ucinit. KRAJ PODCIJENJIVANJU, SLOBODA NARODU!

Mislim da cu se upisat na vozacki. Vasa divljakusa!

- 23:01 - javi se (9) - Isprintaj - #

07.11.2005., ponedjeljak

KORJENJE

Posjetila sam Hrvatski Dom, udrugu za i od Hrvata nastanjenih u Amsterdamu. Broji nas se 750 komada razbacanih po obalama kanala, nasjednutih na bicikle i rastrkanih po gradu od 700 000 stanovnika. Vec sam ranije trazila neko hrvatsko gnijezdo. Zeljela sam da mi usi cuju sarolike naglaske i suptilnost regionalnih govora. Zeljela sam upoznati ljude sa otoka i obalnih gradova. Povezati moj zivot ovdje sa onim tamo. Umjesto zasebnih odlomaka (radna zemlja i zemlja u koju idem jedan put godisnje), stvoriti cjelinu. Nikako mi to nije uspjevalo. Cinilo mi sam jedina u ovom gradu se zeli prisjetiti odakle je stigla. Osim toga, krecem se u drustvu bivsih Jugoslavena u kojem se po nacionalnoj osnovi svi svodimo na isto, pa nisam sada bas htjela ispast zatucani nacionalist ili nekoga povrijediti. Ovdje se nepisano pravilo da se na nacionalnim pitanjima ne inzisira. I to odlicno funkcionira. Mozda je to jugo-nostalgija, ali vjerojatnije je da je to ljudskost.

U srijedu sam ih otkrila u clanku na internetu. Iz sicusnog tiska sam saznala da se udruga nalazi u podrumu crkve, dvadesetak minuta(biciklom) udaljene od mene. Sala je slicila turskoj kafani u kojoj se satima ispija iz premalih salica za dobivenu kolicinu taloga i potrebnog secera u grkog tekucini. Na moje zaprepastenje, ispod hrvatskog grba uocila znak zabrane pusenja.Pozdravila me vesela predsjednica Mira. Ona je danas dezurala iza sanka i posluzivala jedini stol u prostoriji. Za njime su roditelji ispijali kavu cekajuci dok im djeca zavrse sa satom hrvatskog jezika. U pozadini je mirovala zastava na kolcu. Salice sa motivima sahovnice poredale su se u maloj vitrinici u kutu. One su vjerojatno poklon neke druge zajednice iseljenika. Sjele smo za stol pod slikom poznatog biskupa. Kasnije je meni prijateljica osvjezila pamcenje o Stepincu, kojeg sam ja, eto, potpuno zaboravila. U povijesnim knjigama o njemu nisam ucila tijekom srednje skole,a knjigama pisanim poslije nisam bila u potpunosti sklona vjerovati. U to vrijeme je ionako bilo previse heroja i lopova u stvarnom zivotu, da bi se bavila onim vec umrlima. Da skratim pricu, prostor je bio skromno ureden, namjestaj sakupljen donacijama clanova, caj fin,a ljudi jako prijazni. Svi smo se oslovljavali na vi, govorili si u mnozini i koristili titule gospoda i gospodica po vlastitoj procjeni. (to je ovdje jako egzoticno, jer se svi oslovljavaju imenom i na ti)

Zasto ste vi zapravo tu ? pita mene Mira. Pridruzile su nam se jos dvije dame.
Jer mi nedostaje moj jezik. Sloboda izrazavanja i spontan kontakt sa onima koji su u situaciji slicnoj meni. Cuvam ja sjecanja, slusam glazbu, citam, ali stalno prepricavam. Objasnjavam granice, povijest, uzroke i povode, obicaje, vjere i prevedem katkad koji Gibonijev stih. Ali malo dijelim. Onako iskonski sa drugom osobom na zajednicku nam temu.Uz to bi se ja upoznavala i pokusala stvorili neku vezu izmedu umjetnika ovdje i ondje.
No to im nisam rekla. Osjecaji se mogu dijelti, no treba prvo poduzeti akciju. Ovako sam objasnila:Htjela bih svojom strukom pridonijeti ovoj udruzi I skoli. Ono sto ja mogu ponuditi je nesto iz kazalisnog podrucja. Kopkalo me u zadnje vrijeme da bih htjela osnovati klapu. Trebali su mi Dalmatinci ili oni kojima je taj stil glazbe drag .

Svi su se zainteresirali. Vec se iduceg tjedna imam priliku predstaviti svoju ideju o kazalisnoj skupini na roditeljskom sastanku. Prisutni za stolom predlagali su i turnejice i izlozbe i kontakt sa konzulom. Entuzijazam je letio na sve strane.
Nakon sat i pol cakulanja napustila sam Hrvatski Podrum. Sa jedne strane vesela, a sa druge sa cudim osjecajem. Kada pomislim na generalizaciju, koja prati mentalitet hrvatske dijaspore, ne pronalazim se u tom kliseju. Mozda me samo zasmetao taj portret iznad stola ili rijec Dom. Zbog poznanstava u ex-yu krugovima osjecala sam se kao izdajica. Netko tko je presao onaj prag kroz kojeg prelaze samo sa mojom putovnicom. Nisam sklona diferencijaciji po nacionalnoj osnovi, no lupa me nostalgija za Dalmacijom i zelim nesto pokrenuti u svojoj okolini.
Odlucila sam ne previse o organizaciji razmisljati i sjetiti se svojih razloga ukljucivanja i dragih ljudi koje sam upoznala. Za mene je bitan jezik, mogucnost novih prijateljstava, nostalgicnost za muzikom i soli u zraku. Naravno da se radi i o strahu od gubljenja vlastite proslosti, o prepoznavanju u drugima i pitanju da li bih uopce znala svoj posao obavljati na hrvatskom. Naravno da se radi o preispitivanju sebe i one koja postajem. Obavijestit ce vas o razvoju situacije.

- 00:44 - javi se (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>