PRICA O VREMENU
Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život. Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme. Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist. Sjetila sam se tog dalekog grada u kojem nikad nisam bila. Ljudi koje nikad nisam poznavala. Vukovara. 17. studeni 1991. 14 godina nakon. Necu ponavljati brojke i taktike, strateske uzroke i poslijedice. Umjesto toga predstavljam van Sinisu Glavasevica preko njegovih prica. Njih je na sam dana pada Vukovara poslao faksem sa svog radnog mjesta na Radiju Vukovar na Hrvatski radio u Zagreb. Novinar, publicist i prozaik Sinisa rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran. Pretpostavlja se da je ubijen istoga dana kada je i odveden, 19. studenoga 1991. Bile su mu 32 godine. Zapalit cu veceras svijecu uz prozor. Za svu bol i nepravdu, glad i noci u hladnoci podzemlja, za hrabre i ocajne, za one nisu medu nama. Za one koje su toga dana ogulili od ponosa, ponizili kao zivotinje, iscupali srce i pregazili im dusu. Oteli im svu imovinu i otrgali ih od uspomena. A oni su ustali iz prasine i poceli uzgajati nadu u neko buduce sutra. zapalit cu je i za sebe koja u dnevnom boravku gubi tlo pod nogama. Ponovno vidi bizarnost slavljenicke povorke “oslobodilacke armije” i tuznu rijeku izmucenih staraca i djece sto se vuce kroz rusevine grada. Na ekranu. Za tisinu tisine koja je zavladala podrumima i dva okrutna raspjevana stiha. Za djevojku koja je imala15 godina i puno joj toga nije bilo jasno. Za plasticne vrecice koje vise nikada nisu bile obicne. |