lanterna

SUNCANA NEDJELJA

Danas je stigao i taj dugo ocekivani suncani dan. Zaista ne pretjerujem kada kazem da su ga na vijestima nagovjescivali punih tjedan dana. U tjednom pregledu je nedjelja bila zacrtana kao jedno veliko zuto sunce sirokog osmjeha. I sva su se obecanja tete metorologinje(koja je inace trudna) ostvarila. Ja, kao profesionalna nedjeljna ljencuga, odlucila sam iskoristiti poslijednje zrake sunca sto su se sjetile ovog kutka nase planete. Iz dubine mracnog podruma izvukla sam sportski bicikl. Kihanjem sam sa njega skinula prasinu, nakrcala se napitcima i sendrvicima i krenula u jurnjavu kroz ravnice posute kravama i ovcama. Tim je debelim bestijama ovo bio jedan od zadnjih dana pod plavim nebom prije no sto ih se zatvori u strogo kontrolirani prostor stale. Da odmah na pocetku razjasnim par stvari: svi oni koji su posjetili moj grad i zgrazli se nad hrdvim biciklima vezanih celicnim okovima a bandere i ograde, pazite! Ta se vrsta vozila zove gradski bicikl. On mora biti neprivlacan kradljivcima, neupadljiv junkijima i otporan na ovdasnje vremenske prilike. Ona vrsta dvotocka kojom se dana paradiralo po biciklistickim stazama oko grada zove se sportski bicikl. Taj se cuva u zatvorenom prostoru, ima bezbroj brzina, amortizere, posebne kocnice, aluminijske okvire i jos brdo bljestavih kerifeka. Na takovom se primjerku ide u rekreaciju. Sva sreca da se vecina naroda odlucila uputiti na setnje po plazama. Tako sam se ja u relativnom miru i pustosi odvozila uz tok rijeke . Za samo dvadesetak minuta od mog stana moze se uzivati u miomirisima lokalnog stocarstva, zelenih pasnjaka i brckanju gnjuraca i gusaka po uskim kanalima. Svi kliseji o kanalima i vjerenjacama su istiniti Brodici se vucaraju po mirnom tijeku vode. Sa profesionalnim biciklisickim timovima nisam se mogla usporedivat, pa sam se utrkivala sa veslacima. Njih sam moglia preticati. Kao i uvijek u tisini i daleko od popularnih medija, proradio mi mozak i zabavio me filozofskom mislju i cjenjenjem planete po kojoj se micem. Svjetlost sunca je nesto cega se prerijetko sjetimo. Sve boje koje vidimo su rezultat razlicitog probijanja svjetlosnih zraka kroz materiju. Da tih valova nema bi sve bilo jednobojno. Zamislite da je sve sivo. Ili kricavo rozo? Ili da se svjetlost kroz cestice zraka drugacije lomi, pa da je nebeski svod tamno ljubicast. Da ne zaboravim ljepotu igre sjene i sunca. Jutarnje zrake u planinama doslovce bude zarkim sjajem sve na sto padnu. Crveno nebo uvecer prije kise. Pomicanje sjedalice u ljetnim mjesecima prema okretanju Zemlje da bi se uhvatio komad hladovine. Kako nam se blizi zima sada Sunce na nasu polutku gleda iz nizeg kuta. Sto se nades sjevernije to ces ga krace imati prilike vidjeti u hladnim mjesecima. Prednost ovdasnjeg krajolika da je on toliko plosnat da se sunce ne moze u niti jednom trenu sakriti iza brda i baciti dolinu u tamu hlada. Kada se probudi gleda te ravno u oci. I iako se ne uzdize do vrhunaca svoj juznog polukruga zraci direktno i blisko nama koji hodamo ovim krajevima. Nema puno dana kada cu vam hvaliti nizozemski krajolik, ali danas moram. Ipak sam za svaki slucaj nedavno kupila futrane papuce. Zima je ipak zima i tu nema sale.

- 23:35 - javi se (15) - Isprintaj - #

LANTERNA SE PALI

Napokon sam se ugnijezdila. Prije dva tjedna sam sletjela u svoj inozemni dom. Prvi puta sam u osam godina, koliko sam vani, osjetila da mi je i ovo dom. Nisu me napali spontani placevi i neopisiva zelja da preslusavam Gibonnija listajuci Croatia Fly Magazine. Na nevjericom sam pomislila :Cuuudno! Sto posto ce mi se kulturni sok dogoditi neocekivano i urnebesno. No bit ce da sam malo prihvatila ovu situaciju u kojoj se nalazim kao zivotnu mogucnost jer sam jos na nogama. Svega i svasta je bilo na putu. Najbitnije po mene moj odnos sa roditeljima, posebno sada kada sam godinu dana na terapiji. U Hrvatskoj sam provela mjesec dana. Dio sa roditeljima, dio sama , dio sa Kasetom, dio sa starijom generacijom u familiji i daljnjim rodacima. Da li bi mogli biti udaljeniji od same Australije odakle je iskrso moj zanimljiv rodak? Bojala sam se odlaska. Ipak sam o roditeljima i nasoj zajednoj proslosti nadugo razglabala i analizirala. Bilo me strah da ce iz mene izletjeti gnjev i ljutnja. No zapravo se sve svelo na razgovor. Oni su ostali oni, no ja sam se promjenila do te mjere da sam uvidjela gdje manipuliraju, gdje sebe cine nesretnima i da je vecina problema, koje zele nasjesti na moju griznju savijesti, zapravo njihova. Od malih nogu sam bila spremna sve ciniti da oni ne budu razocarani. Sada sam svjesna da su svi moji pokusaji uzaludni. Oni su frustrirani i ja bih im u tome htjela pomoci, ali ne tako da nestanem i postanem kao necija tuda kcer iz njihove maste. Slijedi opis svakodnevne kuhnjiske situacije: Recenice kao "ja sam jedina majka koja se sa nicim ne moze pohvaliti na poslu kada dodemo na temu djece "letjele su zrakom. Slucajno, ali sa namjerom. Kao pozdrav ili okrzaj u tramvaju.Dramatican nastup ukljucivao je i suze glavne protagonistice ove obitelji, bjezanje iz sobe i gutanje nekavih tableta (sve moze: smirenje, glavobolja, multivitamini). Rekla sam da mi ju je "zao vidjeti tako tuznu "jer mi je bilo zaista zao. I da li je svjesna da mene ovo vrijeda i da mi je bolno. Istina da nisam stigla sa gomilom trofeja u koferima, ali tu sam. Ziva, zdrava, samostalna i spremna za zivot. Sto to ona ocekuje od mene? Odgovor je bio spreman : udaju, djecu, stedne racune, kucu na moru. "To su stvari koje drugima mozes pricati. Svi o tome pricaju na poslu." Prije bi se bunila i dala na znanje da ja nisam objekt za pokazivanje, medalja, prsten ili slika u okviru. Sada sam se dobro zavalila u naslon fotelje. Sa ljubavlju sam pogledala majku i pratila ruke kako brisu suze po obrazima. Sjetila sam se da mi je netko rekao kako bogatas moze osjecati pravu tugu ako mu tata ne kupi Porshe. Suosjecala sam i sa njim i sa majkom. U tom trenu mi je sve postalo jasno: ona ne vidi mene koja sjedim ispred nje. Ona bi cak i zrtvovala ovu odraslu osobu prekoputa da bi po planu mogla izlagati u uredu podvige one kcerke koju bi ona osmislila. Mene bi ugusila, da zadovolji sebe ugadajuci drugima i statusnim simbolima radnika u poduzecu. Ovdje se ne radi o tome da ja cinim nesto krivo. Ona je u tuzi zbog svojih frustracija , svog djetinjstva, misljenja drugih. Prvi puta u zivotu nisam pomislila "Ajme kako sam ja nezahvalna osoba kada sam mamu rasplakala." Prvi puta u zivotu nisam odradila te nametnute natuknice, niti sam se osjecla okrutnom zbog toga. Rekla sam da mi ju je tesko vidjeti sa toliko bola i nezadovoljstva samnom i bratom. Da mi se cini da smo stvarno postali ok ljudi. Pametni, osjecajni, zadovoljni i samostalni. Imamo zdrav razum i cak smo otkrili ljubav, nasli posao i stanove. Jos uvijek to nije zadovoljavalo tete iz ureda. Rekla je Ja sam tati rekla da uzmemo dijete iz Nazorove samo da dokazemo sebi da smo sposobni odgojiti djecu. (Naravno da to nece uciniti za sve one zabrinute za tu sirocad) Ona nije svjesna sto govori. Gleda u mene i ne vidi kako njene rijeci bole. najbolja stvar od svega je sto nisam bila ljuta. Nisam brojala do dest i tolerirala, ako sto su me oduvijek ucili tom principu postovanja starijih. Vidim da je u cvoru sama sa sobom i da pokusava nekoga okriviti. Navikla se da cu ja pokunjeno prihvatiti situaciju i slijepo vjerovati njenoj logici svijeta. Njoj treba pokazati da ima puno razloga biti sretna sa onime sto ima. Zivot nikad ne ispada tocno onako kako smo si prije par desetljeca zacrtali u glavi. Ali to je ono sto zivot cini fantasticnim. Sto trazi ljudskost i ljubav u nama da reagiramo na svaki sklop njegovih slucajnosti. Najcudnije od svega sto sam osjecala neku toplinu. Suosjecanje. "Zeljela bih ti pomoci sa Tvojim problemima i kako da ih rijesis. Iskreno to mislim. Sada se radi o tebi, ne o meni ." Kids, therapy works!

- 01:34 - javi se (10) - Isprintaj - #