Napokon sam se ugnijezdila. Prije dva tjedna sam sletjela u svoj inozemni dom. Prvi puta sam u osam godina, koliko sam vani, osjetila da mi je i ovo dom. Nisu me napali spontani placevi i neopisiva zelja da preslusavam Gibonnija listajuci Croatia Fly Magazine. Na nevjericom sam pomislila :Cuuudno! Sto posto ce mi se kulturni sok dogoditi neocekivano i urnebesno. No bit ce da sam malo prihvatila ovu situaciju u kojoj se nalazim kao zivotnu mogucnost jer sam jos na nogama.
Svega i svasta je bilo na putu. Najbitnije po mene moj odnos sa roditeljima, posebno sada kada sam godinu dana na terapiji. U Hrvatskoj sam provela mjesec dana. Dio sa roditeljima, dio sama , dio sa Kasetom, dio sa starijom generacijom u familiji i daljnjim rodacima. Da li bi mogli biti udaljeniji od same Australije odakle je iskrso moj zanimljiv rodak?
Bojala sam se odlaska. Ipak sam o roditeljima i nasoj zajednoj proslosti nadugo razglabala i analizirala. Bilo me strah da ce iz mene izletjeti gnjev i ljutnja. No zapravo se sve svelo na razgovor. Oni su ostali oni, no ja sam se promjenila do te mjere da sam uvidjela gdje manipuliraju, gdje sebe cine nesretnima i da je vecina problema, koje zele nasjesti na moju griznju savijesti, zapravo njihova. Od malih nogu sam bila spremna sve ciniti da oni ne budu razocarani. Sada sam svjesna da su svi moji pokusaji uzaludni. Oni su frustrirani i ja bih im u tome htjela pomoci, ali ne tako da nestanem i postanem kao necija tuda kcer iz njihove maste.
Slijedi opis svakodnevne kuhnjiske situacije:
Recenice kao "ja sam jedina majka koja se sa nicim ne moze pohvaliti na poslu kada dodemo na temu djece "letjele su zrakom. Slucajno, ali sa namjerom. Kao pozdrav ili okrzaj u tramvaju.Dramatican nastup ukljucivao je i suze glavne protagonistice ove obitelji, bjezanje iz sobe i gutanje nekavih tableta (sve moze: smirenje, glavobolja, multivitamini). Rekla sam da mi ju je "zao vidjeti tako tuznu "jer mi je bilo zaista zao. I da li je svjesna da mene ovo vrijeda i da mi je bolno. Istina da nisam stigla sa gomilom trofeja u koferima, ali tu sam. Ziva, zdrava, samostalna i spremna za zivot. Sto to ona ocekuje od mene?
Odgovor je bio spreman : udaju, djecu, stedne racune, kucu na moru. "To su stvari koje drugima mozes pricati. Svi o tome pricaju na poslu."
Prije bi se bunila i dala na znanje da ja nisam objekt za pokazivanje, medalja, prsten ili slika u okviru. Sada sam se dobro zavalila u naslon fotelje. Sa ljubavlju sam pogledala majku i pratila ruke kako brisu suze po obrazima. Sjetila sam se da mi je netko rekao kako bogatas moze osjecati pravu tugu ako mu tata ne kupi Porshe. Suosjecala sam i sa njim i sa majkom. U tom trenu mi je sve postalo jasno: ona ne vidi mene koja sjedim ispred nje. Ona bi cak i zrtvovala ovu odraslu osobu prekoputa da bi po planu mogla izlagati u uredu podvige one kcerke koju bi ona osmislila. Mene bi ugusila, da zadovolji sebe ugadajuci drugima i statusnim simbolima radnika u poduzecu.
Ovdje se ne radi o tome da ja cinim nesto krivo. Ona je u tuzi zbog svojih frustracija , svog djetinjstva, misljenja drugih. Prvi puta u zivotu nisam pomislila "Ajme kako sam ja nezahvalna osoba kada sam mamu rasplakala." Prvi puta u zivotu nisam odradila te nametnute natuknice, niti sam se osjecla okrutnom zbog toga. Rekla sam da mi ju je tesko vidjeti sa toliko bola i nezadovoljstva samnom i bratom. Da mi se cini da smo stvarno postali ok ljudi. Pametni, osjecajni, zadovoljni i samostalni. Imamo zdrav razum i cak smo otkrili ljubav, nasli posao i stanove.
Jos uvijek to nije zadovoljavalo tete iz ureda.
Rekla je Ja sam tati rekla da uzmemo dijete iz Nazorove samo da dokazemo sebi da smo sposobni odgojiti djecu. (Naravno da to nece uciniti za sve one zabrinute za tu sirocad)
Ona nije svjesna sto govori. Gleda u mene i ne vidi kako njene rijeci bole.
najbolja stvar od svega je sto nisam bila ljuta. Nisam brojala do dest i tolerirala, ako sto su me oduvijek ucili tom principu postovanja starijih. Vidim da je u cvoru sama sa sobom i da pokusava nekoga okriviti. Navikla se da cu ja pokunjeno prihvatiti situaciju i slijepo vjerovati njenoj logici svijeta. Njoj treba pokazati da ima puno razloga biti sretna sa onime sto ima. Zivot nikad ne ispada tocno onako kako smo si prije par desetljeca zacrtali u glavi. Ali to je ono sto zivot cini fantasticnim. Sto trazi ljudskost i ljubav u nama da reagiramo na svaki sklop njegovih slucajnosti.
Najcudnije od svega sto sam osjecala neku toplinu. Suosjecanje. "Zeljela bih ti pomoci sa Tvojim problemima i kako da ih rijesis. Iskreno to mislim. Sada se radi o tebi, ne o meni ."
Kids, therapy works!
Post je objavljen 26.10.2005. u 01:34 sati.