PROSLA KROZ ZELENO
Vracam se ja danas sa posla. Pedaliram svojom dvotockastom Gazellicom kroz gradski promet. Playlist "good mood"jeci u muku slusalica. Jednosatna muzicka kompilacija sluzi tome da sto prije zaboravim peripetije radnog dana i prepusim se vecernjim satima. Udisem hladan novembarski zrak i brojim potrosene kalorije biciklistickom aktivnoscu. Isovremeno planiram sto cu kuhati za veceru. Dakle, jedno obicno vecer. Zimsko. Rano se spusta noc.Nadem se na stotinjak metara od SEMAFORA. Vec neko vrijeme stoji na ZELENO. U zadnje nas vrijeme tako mlate kaznama po dzepovima da mi biciklasi pazimo na znakove u prometu i nabavili smo te glupe lampice. (25 eura kazna za prednje i toliko za straznje svijetlo). To te kerifeke, pa cak i kocnice, su pravom bicikisti ispod casti. Buduci mene intimidiraju uniforme (nakon 24 sata provedenih na ispitivanju u imigracijskom uredu u Islandu i placenih kazni za stavljanje vrece za smece na krivi dan pred zgradu=95 e), ja se rade slazim sa svima njima. U nocnim satima se na mom pedalinu palim i gasim kao bozicna jelka. Dakle, zeleni se semafor vec duze vrijeme i ja pomislih Ma nema sanse. Ne stignem.Uvijek ja tako sebe strasim da cu se naci nasred ogromnog krizanja bas kada ce s desna krenuti tri trake automobila I gradski bus u mom pravcu. Vec se vidim, prvo kao nakostrijesnoj zeca raskoracenih ociju, a zatim kao plosntu dvodimenzionalnu veziju istog.Nema sanse. Snizi gas. Najcesce onda stopam promet na traci iza mene, da bi se poslije ubijala u pojam jer sam fakat mogla proc i imala sam o ho ho puno vremena. Vidim gdje prolaze ljudi koji su bili daleko iza mene. Osjecam se kao kuhavica dok buljim u trooki lampadin i cekam zeleno svijetlo pune dvije minute. E sad ja ne znam objasnit sto je mene to spopalo. Ne znam sta mi bi, kad ja danas velim pa ajde mala zavrti malo jace nozicama. Veli meni neki unutrasnji vrag da ja sebe tu potcijenjujem. Ipak idem ja katkad na aerobic. Ima i u meni neke kondicije. Osim toga prestala sam pusiti ima dva dana. Nema mi ravnih plucnih krila na cesti. Uzdisem ja i znojim se iz svih pora. Remen od torbe mi se usjeca u ramena. Kosa vijori. Suknja ionako vodi svoj zivot. Oci suze. Lubanja suzava. Nosnice se sire. Koljena griju, a lanci klopocu preko zupcanika. Klizem. Letim. Skacem. JURIM.FIIJJJUUUUUUUUUUUUUU ! Jos dvadestet metara do. Pa pet. Pa na pola raskca. Nevjerojatno. PROSLA. Pobijedila. Dokazala. POSTALA MANIJAK NA CESTI. Tako sam se razveselila. Kao sto bi i Don Quihot da je pobijedio vjetrenjace. Nekako mi se ova banalnost ucinila simbolicna. Jest da je korak mali da se prede preko ceste, ali i njega treba ucinit. KRAJ PODCIJENJIVANJU, SLOBODA NARODU! Mislim da cu se upisat na vozacki. Vasa divljakusa! |