Posjetila sam Hrvatski Dom, udrugu za i od Hrvata nastanjenih u Amsterdamu. Broji nas se 750 komada razbacanih po obalama kanala, nasjednutih na bicikle i rastrkanih po gradu od 700 000 stanovnika. Vec sam ranije trazila neko hrvatsko gnijezdo. Zeljela sam da mi usi cuju sarolike naglaske i suptilnost regionalnih govora. Zeljela sam upoznati ljude sa otoka i obalnih gradova. Povezati moj zivot ovdje sa onim tamo. Umjesto zasebnih odlomaka (radna zemlja i zemlja u koju idem jedan put godisnje), stvoriti cjelinu. Nikako mi to nije uspjevalo. Cinilo mi sam jedina u ovom gradu se zeli prisjetiti odakle je stigla. Osim toga, krecem se u drustvu bivsih Jugoslavena u kojem se po nacionalnoj osnovi svi svodimo na isto, pa nisam sada bas htjela ispast zatucani nacionalist ili nekoga povrijediti. Ovdje se nepisano pravilo da se na nacionalnim pitanjima ne inzisira. I to odlicno funkcionira. Mozda je to jugo-nostalgija, ali vjerojatnije je da je to ljudskost.
U srijedu sam ih otkrila u clanku na internetu. Iz sicusnog tiska sam saznala da se udruga nalazi u podrumu crkve, dvadesetak minuta(biciklom) udaljene od mene. Sala je slicila turskoj kafani u kojoj se satima ispija iz premalih salica za dobivenu kolicinu taloga i potrebnog secera u grkog tekucini. Na moje zaprepastenje, ispod hrvatskog grba uocila znak zabrane pusenja.Pozdravila me vesela predsjednica Mira. Ona je danas dezurala iza sanka i posluzivala jedini stol u prostoriji. Za njime su roditelji ispijali kavu cekajuci dok im djeca zavrse sa satom hrvatskog jezika. U pozadini je mirovala zastava na kolcu. Salice sa motivima sahovnice poredale su se u maloj vitrinici u kutu. One su vjerojatno poklon neke druge zajednice iseljenika. Sjele smo za stol pod slikom poznatog biskupa. Kasnije je meni prijateljica osvjezila pamcenje o Stepincu, kojeg sam ja, eto, potpuno zaboravila. U povijesnim knjigama o njemu nisam ucila tijekom srednje skole,a knjigama pisanim poslije nisam bila u potpunosti sklona vjerovati. U to vrijeme je ionako bilo previse heroja i lopova u stvarnom zivotu, da bi se bavila onim vec umrlima. Da skratim pricu, prostor je bio skromno ureden, namjestaj sakupljen donacijama clanova, caj fin,a ljudi jako prijazni. Svi smo se oslovljavali na vi, govorili si u mnozini i koristili titule gospoda i gospodica po vlastitoj procjeni. (to je ovdje jako egzoticno, jer se svi oslovljavaju imenom i na ti)
Zasto ste vi zapravo tu ? pita mene Mira. Pridruzile su nam se jos dvije dame.
Jer mi nedostaje moj jezik. Sloboda izrazavanja i spontan kontakt sa onima koji su u situaciji slicnoj meni. Cuvam ja sjecanja, slusam glazbu, citam, ali stalno prepricavam. Objasnjavam granice, povijest, uzroke i povode, obicaje, vjere i prevedem katkad koji Gibonijev stih. Ali malo dijelim. Onako iskonski sa drugom osobom na zajednicku nam temu.Uz to bi se ja upoznavala i pokusala stvorili neku vezu izmedu umjetnika ovdje i ondje.
No to im nisam rekla. Osjecaji se mogu dijelti, no treba prvo poduzeti akciju. Ovako sam objasnila:Htjela bih svojom strukom pridonijeti ovoj udruzi I skoli. Ono sto ja mogu ponuditi je nesto iz kazalisnog podrucja. Kopkalo me u zadnje vrijeme da bih htjela osnovati klapu. Trebali su mi Dalmatinci ili oni kojima je taj stil glazbe drag .
Svi su se zainteresirali. Vec se iduceg tjedna imam priliku predstaviti svoju ideju o kazalisnoj skupini na roditeljskom sastanku. Prisutni za stolom predlagali su i turnejice i izlozbe i kontakt sa konzulom. Entuzijazam je letio na sve strane.
Nakon sat i pol cakulanja napustila sam Hrvatski Podrum. Sa jedne strane vesela, a sa druge sa cudim osjecajem. Kada pomislim na generalizaciju, koja prati mentalitet hrvatske dijaspore, ne pronalazim se u tom kliseju. Mozda me samo zasmetao taj portret iznad stola ili rijec Dom. Zbog poznanstava u ex-yu krugovima osjecala sam se kao izdajica. Netko tko je presao onaj prag kroz kojeg prelaze samo sa mojom putovnicom. Nisam sklona diferencijaciji po nacionalnoj osnovi, no lupa me nostalgija za Dalmacijom i zelim nesto pokrenuti u svojoj okolini.
Odlucila sam ne previse o organizaciji razmisljati i sjetiti se svojih razloga ukljucivanja i dragih ljudi koje sam upoznala. Za mene je bitan jezik, mogucnost novih prijateljstava, nostalgicnost za muzikom i soli u zraku. Naravno da se radi i o strahu od gubljenja vlastite proslosti, o prepoznavanju u drugima i pitanju da li bih uopce znala svoj posao obavljati na hrvatskom. Naravno da se radi o preispitivanju sebe i one koja postajem. Obavijestit ce vas o razvoju situacije.
Post je objavljen 07.11.2005. u 00:44 sati.