lanterna

30.06.2005., četvrtak

GRADEVINSKI RADOVI

Zahvalna sto na ovom svijetu zive zubari. Neopisivo mi je to drago. Aleluja!
Da je uopce moguce da medu nama obicnim smrtnicima zive i oni kojima je gust satima prckat po zubima, slusat taj krestavi zvuk busilice, smirglat plombe i grebat zute naslage. I onda ljubazno i najozbiljnije pitat :Koristite li tri puta na dan konac?
Draga teta zubarka, da sam ja tako temeljita ne bi vi danas cementirali most u moju celjust.

Dakle radi se o konstrukciji viseceg mosta montiranog, cementiramog i dobro zakucanog. Lijep je kao da je oduvijek trebao prisjest na moju gornju vilicu.Stoji.I bolje mu je da se nikud ne mrda jer sam ga platila kao zivo zlato. Na kraju krajeva,to je zlato.

Uz to neshvatljivo postojanje zubarskog naroda, zahvaljujem se beskonacno na tome sto postoji anastezija. Aleluja!Milina ziva.
Sjecam se nekih davnih skolskih pregleda u nasen Domu Zdravlja. I suza susjede Cernosek jer zubar je davao injekcije samo uz nadoplatu, sto je bilo skupo. I definitivnona na crno tada kada sam ja isla u prvi osnovne.

Srecom, danas su me dobro izboli. Nedam ja ni blizu ako i imalo sumnjam u osjetljivost mojih zubica. Ali jednom pod utjecajem 8 (citaj:osam!) injekcija ja sam vam izvrstan pacijent. Sto je,je!Zjevam kao lav pred ruckom. Bilo me u jednom trenu strah da cu se zagrcnut i sve ih odjednom progutat. I tetu zubarku i asistenticu i cement i mjesalicu i grablje i usisavace i onu lampu sto mi je vec satima przila mozak.

Nakon tretmana sam odbiciklirala doma. Otvorila svoju vjernu medicinsku ladicu, kad tamo nema Ibuprofena. Panika!
Trk do apoteke. Samo da stignem prije no sto mi pocne cukanje bola. Sve radim samo da ne boli, molim vas. Kupila ja za 1.93 eura paketic da me citavu noc cuva od bolova i brani susjede om mojeg zavijanja. Pa da se ovom prilikom i tom covjeku zahvaljujem koji se sjetio i Ibuprofen smislit. Pa koje to vidio. Alejuja!BRavo, majstore!

Za svoju iznimnu hrabrost i vise satno strpljenje tijekom gradevinskih akcija na mom osmjehu nagradila sam se CDom Mariah Carrey (za ime boga! sramim se, ali sto cu kad volim!)i pudingom od vanilije i svjezim jagodama.

E, al jeste znali da se moja teta zubarka zove Lolita?
izvrsno zar ne?

PS: ovako je mene ucila baba navecer izmolit jednu zahvalnicu, a ne stalno nesto iskat od gospodina boga

- 00:17 - javi se (7) - Isprintaj - #

28.06.2005., utorak

MALE RADOSTI KUCNE TEHNIKE

Da se odmah razumijemo, ovo je jedan luksuzni probrem.
Da se stanem usporedivat sa onima koji spavaju po prasnjavom tlehu kucice od blata u centralnoj Africi, odmah bi zanijemila. Necu se zato sa njima usporedivat, vec se zalim vama koji zive u ovom desetljecima cekanom dvadesetprvom stoljecu.
(da preduhitrim komentare, zanm ja da i oni u kucicama od blata dijele to 21 stoljece, ali o tome u nekoj drugoj diskusiji.)

Dakle, uvod je jasan. Ovdje se radi o ozbiljnom problemu. Mom.
Danas covjek ne treba hodati.Prenasaju ga pomicne stepenice i klaustrofobicna dizala sa kata na kat shopping centara. Sjedeci u avionu prevaljuje covjek nezamislive udaljenost, a osobu u susjednom uredu ne zove vise snaznim glasom vec SMS porukama. Ali nije samo stvar prenosa informacija i premjestanja same sebe sa jednog mjesta na drugo organizirano gledajuci u ekran virtualnog svijeta racunala i udarajuci enter. cak i novac vise ne raste na granama drveca, vec leprsa iz ciglanih zidova.

No glavni neprijatelj danas je sve sitaniji.Dugmad i tablature infiltrira u nase svakodnevnice. Tako ja stanujem u dzugli elektronskih zica, produzivaca za struju i raznoraznih sklopki. Vlasnik sam tolko aparata na gumbe da mi prirucnici za njihovo koristenje zauzimaju jednu citavu policu. Jos nisam ni spominula kolicinu punjaca koji konstantno vise po zidovima kao glomazni krpelji sto sisu moj racun za struju. Ma, tko ih je izmislio crne?
Svakodnevno treba u mom kucanstvu puniti dva mobitela, bezicni telefon, minidisc, mp3, blue tooth, vesmasinu, digitalni fotic i ponekad kameru.Punjenje ajde de, ali kada ta dugmad nece vise da slusa, onda popizdim.
Od danas se, eto, gospodin mobitel odlucio vise ne oglasavati se zvukom, vec se sam prebacio na treskavicu po torbi. A fotic radi 77 slika umjesto 250, a ono sto se vodilo pod my document je sada sve zajedno postalo 2+.?. Onda bi ja lijepo snimila film na TV-u, ali taj program je nestao sa video kanala, pa dok ga pronadem prode film i isprazne se baterije na daljinskim. Onda smisli tamo neki Phillips jedan aparat za depiliranje sa prekratkom zicom,cetkicu na struju, a u kupaonici nema uticnice. I oni to zovu u svojoj kampanji sense and simplicity. Nisu oni probali te vratolomije bez barem dva produzivaca. Fen tamo gdje nemos stavit ogledalo.Tko je gradio ovu kucu? Ima zena scanner, ali on nece on svaki puta, dok je momak printer odlucio prec iz darkera, na papirni blues. Sve mu je bejbi plavetnilo vec par dana.
Nije da mi to necemo rijeseiti, ali d o s t a mi je iscitavnja upustava korak po korak, naginjanja nad minijauturnu dugmad i treperive lampice. Ne mogu vise kihat od te prasine kad se zavlacim iza namjestaja i provjeravanjam kablove.

Bit kucanske tehnologije je da ti olaksa zivot. Kupis stroj, a on ti stedi vrijeme , pa se ti mozes provodit skakucuci po zelenim livadama dak oni rade. Na reklamama zive sve neki veseli ljudi sa svojim perilicama rublja i telefonima koji mogu ama bas sve kad im se nasmjesis.Istina,priznajem. Imam zastarjeli model telefona, neki Siemens iz 99. Ali cekajte ljudi, pa ovaj svijet gradi svemiske rakete i salje ljude na mjesec. Nemojte mi rec da nismo u stanju napravit jedan sobni klima uredaj koji ne crkne na prvi dan ljeta.

Ponekad svu tu svoju masineriju vidim kao kockaste „kucne ljubimce“. Kao zivad koju treba nahranit i ucit redu. Nezahvalna stvorenja koja se prave da ne znaju tko ovdje za sve to placa. E pa recite iskreno, pod cijim se krovom tu zivi?
Znaju oni, esti gospu ,da je istekla garancija, pa ih necu mlatnut o zid kad ne cine svoje. Jer sada treba platit majstora. A danas uz sve ovo navalile, napasti plasticne, igrat samnom igru skrivaca. Citav dan ih po stanu trazim.

- 00:36 - javi se (7) - Isprintaj - #

26.06.2005., nedjelja

NOVA BILJEZNICA

Pokusavam sve temeljito ocistiti. Bacam beskorisne skripte nekadasnjih predavanja. Priznajem sebi da nakon toliko godina necu izlaziti na taj ispit. Odmicem krevet od zida i usisavam onu prasinu koju ne vidim, a koja me gusi. Hrpetinu casopisa i prakticnih savjeta u njima vezujem u crne vrece od smeca i slazem po balkonu. Ponedjelkom ih odvoze. Ladice preokrecem i parim carape.
Nedjelja je. Dan Gospodnji za neke, a za druge zadnji trenutak za punjrnje baterija pred nadolazecom serijom radnih dana.
U punom sam pogonu.

Zapravo je sve pocelo s otvaranjem jedne teke. Nove novcate i prazne. Jucer kupljene za pisanje dnevnika. Sjedim za radnim stolom. Ispred mene prozor i krosnja. Sunce pece. Starci i djeca okupljaju se po trotoaru. Danas je slavlje u kvartu sa ciljem da se ljudi okupe, upoznaju i ne osjecaju sami u velikom gradu. Ja pecem baklave pa se spustam u 5 sati pred zgraduda ih podijelim ljudima kraj kojih vec dvije godine zivim, a koje ne poznajem.Tada pocinje cajanka

Disem,pa izdisem. Gledam u svezanj praznih stranica.Cekam kao neku inspiraciju, dok zapravo odugovlacim. Trebam pisati o sebi, da si pomognem izaci iz ovog labirinta depresivnosti. Misli oguliti do srzi kao sto snaznim potezom kidam lisce sa stabljika prije no sto cvijece stavlam u vaz. Neka samo ostanu glavene smjernice.

Laktim se iznad te prazne biljeznice sa pazljivo odabranim koznim naslovnim stranicama.Odgadam pocetak. Izbjegavam teske zadatke. Cinim to po principu rjesavanja ispita s odgovorima na zaokruzivanje. Prvo odradim ono sto je sasvim jasno, a preskocenim zavrzlamama razbijam glavu na samom kraju. Sve je ovo uvjezbana taktika sa ciljem sakupljanja minimalnih bodova i citanjem vlastitig imena na zidu faksa iznad crte. Jedino sto su laka pitanja danas prerusena u kucanske poslove kojima se bavim satima(dragi ne zna sto me spopalo, ali se ne zali?) i trenutnu dilemu gdje upisati ime. U sredini kao egocentrican lik ? To sam jednom kao skolarka procitala u Mili i od tada upisivanje imena u teke i skolske vjezbanke nije bilo isto. Izbor pada na donji kutak.
Nastupa dilema odabira pisalice: obicna ili kemijska i koje boje? Sve sa ciljem odgadanja prioriteta i konfrontacije. Bojim se da ne posratanem tuzna jer misilm da cu se unistit za citav dan. A uz to dragom cu omest nedjeljno gledanje nogometa. Glupa bojazan, jer sve ovo bi trebalo voditi ka tome da bilo sto pocnem osjecati u ovoj praznoj tjelesnoj cahuri. Trazim siljilo i gumicu i selotejp da zaljepim fotografiju zene umotane u proziran sal na unutrasnj stranu korica. Pa onda skuhat kavu, pa visit preko prozora, ipak ukljucit masinu ili provjetrit blog. Tisucu razloga zasto ne sjest za stol i stavit osjecaje na papir.

Srz depresije je da pacijent nista ne osjeca. Niti srecu niti tugu niti bol. Nada. Nista. Prazno. Eventualno prezir prema vlastitom postojanju.
Jos prije par mjeseci mi je jutarnji tus bio jedina ugoda. Ostalo je prolazilo kroz mene kao ogromna obaveza prema svima osim prema samoj sebi. Druge nisam smjela razocarati, povrijediti, naljutiti, uvrijedit. Ja sam ionako nitko. Nasla sam se u obrucu lasa kojeg sam sama zaterzala mrznjom sebe. Za kaznu. budila bi se sa osjecajem da je sve ovo moja krivnja zato sto sam nesposobna i glupa kao nitko na ovome svijetu. Mea culpa.
Ne moram vam niti reci koliko je ovo iscrpljujuce jer covjek mora da radi i jede i hoda i mora se svaki dan ustat i prozivjet dan. Uzas.Dugo si nisam priznavala da nesto nije u redu.Imala sam broj psihijatra godinu dana u novcaniku prije no sto sam ugovorila prvi razgovor. I tada sam zapravo samo htjela reci sto na meni ne valja i da se bacimo na posao to izmjenit.Sve po spisku kojeg sam ja sama napravila.

Sada, nakon par mjeseci, su oblaci malo razmakti.
Kroz terapiju sam stekla uvid u moj misaoni sklop. Umjesto da sam shvatila koja sam ja grozna osoba , otvorila sam oci prema djevojcici skrivenoj u kavezu mojih rebara. Nakon vise od pola godine priznajem sramezljivo da sam si katkad i draga i da se zelim brinuti za sebe i prestati sa kaznjavanjem i predbacivanjem. Donekle mi je i jasno kako sam se dala izmanipulirat i kako sam sebe stavila ukostac. Uvidim vlastiti problem straha od donosenja vlastitih odluka. Odnosi iz djetinjstva su jasni i patrone u ponasanju vidljive. Posebno one koje me drze u zatvorenom krugu .

Ali depresija se ne lijeci samo razumom vec srcem. Analiziranje problema i prihvacanje da su emotivni refleksi i svakodnevni odnosi poremeceni je jako konfrontirajuce.
Osjecaje treba iznova traziti. Pustiti im da se pojave na povrsini. Ne bojati se da ce se netko naljutiti zato sto si bubnuo glupost. Da te nece ljubavnik napustiti ako imas svoje misljenje ili ti je danas nesto puhnulo u glavu. Kao kada dijete uci hodati, ucim se iznova osjecati. Korak po korak. Pitam se „kada on kaze to kaze sto onda osjecam?“. Zatim slusam sto je ono sto zelim reci, prije no sto se slozim i ucinis ono sto se od mene u toj situaciji i ocekuje.

U poslijednja dva tjedna osjecam se kao da se vracam iz svijeta mrtvih. Nesto se pokrece u meni. Suptilno i tiho.I iako je katkad bolno, to me cini sretnom. Put je dug, ali stazu sam raskrcila. Sada moram ostati budna da ne upadnem u stare klopke naucenih reakcija i omalovazavanja svog postojanja.
Otkljucavam celicna vrata iza kojih se krije intuicija i slijedim srce. Dajem si zamaha. Vadim dusu iz celofana.

Postajem hrabra reci sto zelim onima koji me intimidiraju i kojim dopustam da me gaze. Pa makar se radilo o tome da ne zelim jos jednu porciju juhe jer zaista nisam gladna. I ne prejedati se jer je to lakse, nego riskirati dvosmislem pogled preko obiteljskoga stola.

- 23:29 - javi se (4) - Isprintaj - #

25.06.2005., subota

DISEM KOZOM

Oglasio se iz tmine noci
Prizeljkivala sam ga. To priznajem

Kad se bojim disem kozom. Razapetih pora. Osjetljivih na propuh.
Vezem krila koznim pojasom i kamenom pritiscem prsni kos.

Umirujem otkucaje srca jednom suzom.
Pratim njen put preko punih obraza,
cujem gdje se cjepa od mene i postaje kaplja u prostoru.
Poznat mi je njen pad
i ta mrlja na parketu.
Cipelom ju brisem.

Postajem strah spreman na sve. Pustam se.
Odmaram pogled iza spustenih kapaka,
leda oslanjam o zrak
i slusam dubinu sto raste ispod mene.
U grudi pustam jutarnju mirnocu jezera
i stanem uz sam rub.
Zamisljam mladice sto se bacaju morskoj pjeni podno stijena.
Vidim srusene mostove i ocaj Viginie Wolf
I moj prvi skok sa sa Vejega Mula

Tada se pustam sa kraja
Slobodnom padu i neminovnoj gravitaciji.
Slow motionu leta u dalekim visinama.
I cekam udar o tlo.

Bas tada se oglasio se iz tmine noci
Prizeljkivala sam ga. To priznajem
Ocekivala sam ga kao utjehu

Meki dlan naslonio je na moje rame.
Otvorila sam oci i sjela kraj njega na kauc.

Ne mogu se ne osvrnut na brojne komentare koje primih na post od srijede na terapijsku temu. U prvom redu zahvaljujem se svima na iscitanju moje duge ispovjedi.Potom se zahvaljujem na vasim misljenjima, kritici i savjetima. Sam pokusaj da ovog tjedna srocim svoje osjecaje u nesto razumljivo djelovao je terapijski. Dodir tablature osjetila sam kao dugo iscekivanu slobodu izrazavanja. Evo prvi puta u zivotu pisem pjesme (ma kakove one bile). Trazim rijeci i lutam umom i srcem za onim sto zelim reci.

Odjek koji je dopro do vas i vas prijem mi je puno znacio. Toliko da sam danas bila opustena i vedra. Tko zna, mozda vas uskoro zaskocim nekim veselijim postom.

- 02:18 - javi se (7) - Isprintaj - #

24.06.2005., petak

ULAZAK U MORE

Skidam sve sa sebe
i trcim.
Gnjecim pjesak pod nogama.
Iz sve snage ka modrini
u susret.

Prvi val.
Obaram ga bijelim butinama
Val drugi
Grudi jacaju
Treci
Hladnoca se lijeva po celu
i sve brige
napustaju rovove uma
Cetvrti...
Primirje.

Obgrlilo me me more.
Svjezina je usla u mene i dala mi mladost tek rodenog djeteta.
Sve je tiho. Nestajem sam u dubini.
Prestala sam disat i slusam

More i ja.
Ljubavnici
Beztezinski u zagrljaju
Slobodni
Razigrani
Slani

Sasvim slucajno sam se za zalaska sunca nasla na plazi. Od svih osjetila, dodir vode je onaj koji me nikad ne razocara. Obozavam osjecaj velikog mora i mog golog tijela u njedrima valova.

- 00:37 - javi se (12) - Isprintaj - #

23.06.2005., četvrtak

Pandorina kutija

Prije 9 mjeseci sam krenula na razgovore kod psihijatra.

Terapija je luksus, kazu mnogi. Razmisli malo svojom glavnom. Ajde reci, sto to tebi fali da se imas zalit? Pametna, lijepa, imas posao.Zasto?

Zato sto sam se vec predugo izjedala iznutra. Odgovornost prema svemu sto me okruzuje osim prema samoj sebi nije mi dopustala da se opijam, pretvorim u drolju, unistim vezu ili odnose sa bilo kime. Naglasujem: odgovornost prema drugima i ovisnost o njihovom misljenju. Kao dijete, ziveci po strogim tudim okvirima, bez prostora za onu mene koja ja jesam, navukla sam se na ovisnost okoline.

Tko sam ja da imam svoje misljenje? To je glupo sto ti hoces, rade slusaj mamu i tatu.
Sjecam se da sam ovako oduvijek razmisljala. Uvjerena strukturalnim batinama i odusevljenjem ukucana pri citanju petica sa svjedodzbi, otkrila sam kao mala curica tajnu dobivanja paznje u mojoj kuci. Suti i radi sto se od tebe ocekuje. Ne smetaj i budi najbolja jer sve ostalo je razocarenje. Ono sto tada nisam znala je da ne postoji najbolje i da moze bolje, pa ce ovi koji o cekaju prezentacije, uvijek moci naci razlog svom nezadovoljtvu tobom. Dok su mnogi klinci buntovnici, ova se prvorodena curica dala modelirat kao glina. Mek i ugodan karakter. Povodljiva.

I umjesto da sada kao odrasla zena imam svoje osjecaje, intuiciju ili da sama znam sto zelim, ....ja to ne znam. Jer nisam to nikad cinila do zadnjih par mjeseci. I sada se sve vraca kao kosmar kojeg pokusavam razumjeti.

Zapravo sam pocela terapiju jer sam bila sretna.Dogodilo se to u taj jedan dan u dugom nizu mjeseci tuge. Toliko dugo nisam bila sretna da me to ocaralo i zeljela sam takova i ostati. Umorile su me promjene raspolozenja i zelja da odustanem odsvega. Da ostanem lezati u sobi i pustiti sve da ode kvragu, da me uniste posljedica odustajanja i da nestanem. Postala sam strasljiva. Izmisljala izgovore umjesto da sam se usudila reci u kakovom sam stanju. Sve iz obzira prema drugima koji bi se brinuli ili nedaj boze mislili da sam upropastila zivot.

9 mjeseci. 45 minuta u dva tjedna.
Rijetko. Intenzivno. Osobno i lijepo, a istovremeno kameno tesko. Pandorina kutija je otvorena.
Ponekad me strah kuda sam se uputila, ali moram pospremiti dusu. Nauciti ne mrziti sebe. Osloboditi se od drugih. Pisati ovaj blog pod mojim imenom. Prihvatiti moje djetinjstvo. Razgovarati otvoreno sa onima koje smatram cuvarima. Fali mi ljubavi. Ne one romanticne koja ide uz setanje po plazama uz zalazak sunca , uz miris ruza i sastanke pod satom(iako jojse ne bi bunila). Nedostaje mi suosjecanje sa samom sobom. Da sam sebi draga. Da zaboravim druge i njihova ocekivanja . Da budem svoja i zadovoljna, bez da me pogledi drugih tamicu sumnji i prbacijavnja samoj sebi.

Jer ja vise ne zivim kod roditelja. Ne kritiziraju me susjede iz ulice i ja vise nista ne moram. Nitko odnjih me nece kazniti. Uvjerena sam da nikome i ne nedostajem. I da ih nije briga,jedino su puni komentara koji me bole. Uhvacena sam u klopku. U klopku koju su lovci zaboravili u sumi i vise ju nitko ne trazi. Sama se moram izbaviti prije no usahnem.
Zasto se ne usudim reci da me vrijedaju?
Zasto jos uvijek podilazim onima kojih su me u ranijim godinama intimidirali?
Osjecam se glupo sto se sramim svojih misli kada jednom godisnje dolazim doma. I negdje znam da to nije potrebno, ali ne mogu se osloditi toga da mi je njihovo misljenje zakon po kojem jos uvijek zivim. Osjecam se i glupo da se odnosom roditelja i mene, ali ne znam kako drugacije izaci iz vira koji me vuce na dno.

Htjela bih imati dijete. To je bio jos jedan razlog terapiji. Zelim biti svjesna vlastitih obiteljskih okova kako bi ih mogla skinuti sa sebe. Da ne bi slucajno to malo nemocno cudo vec u prvim godinama osakatila teretom odgoja koja svaka zena nosi sa koljena na koljeno. Kopirajuci i idealizirajuci vlastitu majku.

Sada sam postala toliko tuzna da moram prestat pisat. Jer covjek mora radit i obuc robu na sebe i odgovornost spremit u torbu. Stah me da cu se raspast po putu.

Zatvorena sam u sobi a ne znam naci vrata. Zivot u meni lupa sa unutrasnje strane celije. Cujem buku vlastitih saka po zakljucanim celicnim vratima. Kao tigar u premalom kavezu sto se manicno ljulja pognute glave. Dosta mi je.
Zelim van.

- 07:37 - javi se (12) - Isprintaj - #

20.06.2005., ponedjeljak

ljeto u gradu

danas sam prvi puta obukla suknju ove godine. Bez najlonki.

- 07:34 - javi se (3) - Isprintaj - #

Strah u njenim ocima

Rekla je Ovo ne smijete nikome ispricati,uciteljice.
Sto mi je onda ciniti?

Slegla je ramenima i upiljila pogled u plocice na podu. Nije imala pojma .Bas kao ni ja. Stajala sam pored nje. Pa ne mogu joj sada samo tako okrenuti leda. Ipak to je upravo ono sto je uslijedilo.

Nassira ima sest godina. Njoj ,kao i svoj djeci u skoli drzim jednom tjedno dramski odgoj (45 minuta je prekratko!). Njen sam razred dobila prije 6 mjeseci. Odmah sam uocila da je ona drugacija. Mala vesela divljakusa koja je prva za zezanciju i zadnja za bilo kakovu vrstu dogovora samnom. Gledajuci je kako hiperaktivno skakuce upravo kada mi pazljivo glumimo lopove ili kako se nekontrolirano smije na sav glas, shvatila sam da se kod nje ne radi o provociranju kojem je vecina klinaca naklonjena.
Njen kvocjent inteligencije je nizak,objasnila je razrednica. Za nju je frustrirajuce sjediti u skolskoj klupi jer je citav dan konfrontirana sa svojim ogranicenjima; osjecjima i energijom koju ne zna usmjeriti i slovima i brojkama koje razumije do te mjere da je svjesna da ih ne zna pravilno koristiti. Ona skace po cijele dane, jedina ne dire ruku ako zeli nesto reci i mazi se sa svakom odraslom osobom. Cak i prolaznicima se baca u narucje.
Moram priznati da necije kognitivne nesposobnosti lako promaknu na dramskoj. S obzirom na kreativnu narav mog predmeta moguce je neogranicen broj nacina pristupiti zadatcima. Intuitivno biraju djeca onaj put koji im omogucuje ekspresiju misli i osjecaja.
Zato Nassira obozava dramsku. A buduci je ja ne podsjecam na ono sto je za nju nemoguce, tako Nassira obozava i mene. Ne radi se ovdje o tome da sam ja tako divna osoba. Razlog je jednostavan. Kod mene ne mora mirno i tiho sjediti u kutu ili uredno stajati u redu.

Jucer smo imali predstavu u skoli i Nassira je bila jedna od glavnih zvijezda. Sa mjesavinom ponosa i sramezljivost se poklonila publici od 5 roditelja.

No umjesto da sam je zatekla jako veselu kako skakuce po stepenistu glavnog hodnika, zatekla sam je kako zacudujuce mirno sjedi na klupi u tamnom hodniku. Mokrih ociju i mlatrajuci nogama sa ruba previsoke sjedalice. Sat vremena nakon predstavice.

Sto je bilo?
Podigla je oci i usjerila ih prema razredu. Njena mama je unutra slusala predugacko objesnjenje uciteljice.
Zabrinuto izgledas Nassira. Zasto se brines?
Uciteljica ce reci da ju ne slusam.
Je li to istina?
Tisina.
I sto sada?
Mama ce me istuci kada se vratimo kuci.
Sada sam ja tiho jer ne znam sto bi sada trebala reci.
Mama kaze da ja ne slusam, ali to nije istina. Ja ju slusam. Najozbiljnije.
Potpuno sam zanijemila. Pogledala sam mamu kroz prozor. Visoka tamnoputa zena prekrstenih ruku pazljivo upija rijeci razrednice. Zatim gledam to malo divlje hiperaktivo dijete kao ukoceno od straha ceka samo da se zavrsi ovaj dan. Tako zagusljujucom mirnocom poput osobe spremnu da se pomiri sa subdinom nadajuci se da ce sto manji otpor uciniti da sve prode sa sto manje komplikacija.

Pisem o ovom jer mi se svakog tjedna netko poveri na ovu temu. Od klinaca od 4 godine do dvanaestogodisnjaka koji se boje donijeti svjedodzde kuci. Ovi zadnji uvijek slijedeceg dana tvrde da mi nikad nismo o ovoj temi nikada razgovarali. Ne radi se ovdje ouobicajenom strahu „sto ce moji reci“ vec o paralizirajucim malim bicima.

I dok okrecem leda i ostavljam drhtavu djevojcicu u hodniku osjecam se kao izdajica. Kao netko tko slusa , sleze ramenima i onda zatvara oci. Ja ne znam sto mi je ciniti.
Roditeli ce reci Lako je tebi. Ti ih nemas svaki dan doma.Razumijem i njihove frustracije.
Ma zapravo ne razumijem. razumijem strah ranjivog i bespomocnog bica. I prepoznajem sebe kao sam ponizena i sjedim u kupaonici isprebijenih dlanova. I sada jos kada se bojim pisati ovo podvlastitim imenom iako znam da sam u pravu. Ali sutim jer ne zelim uvrijditi svoje roditelje. Da oni ne osjecaju griznju savijesti. Onda rade ne razgovaramo o proslosti i sve se zamata u papir za poklone uz naljepnicu"sve je to za tvoje dobro".
Dugo se nisam ovoga sjecala. Jesam svjesno, ali ne osjecajno. Mislim da sam tada u prvim godinama zivota zatvorila gvozdana vrata boli, dopustila da me uvjere u moje mane i smisao ovakove metode uvjravanja.

Mama i kcer su otisle drzeci se za ruke.
Ja sam pristupila razrednici. Ona je bila zadovoljna. Gospoda je upravo nakon godine dana informativnih razgovora potpisala da prihvaca pomoc socijalne radnice u odgoju. Nakon sto je skolska ambulanta poslala snimke Nassirinih potkoljenica i leda.

Koliko kod da je tesko prestupiti granicu uplitanja u (tude) obiteljske poslove, tesko je biti samo svjedok. U petak sam odlucila vise nikada to biti. Vrijeme je da nesto kazem i ja.

- 01:38 - javi se (2) - Isprintaj - #

19.06.2005., nedjelja

PRVI KORACI

Cemu ova egotriperska potreba da se javno objavljujes?
Pazi sto pises! To svi mogu citati!
Meni to nije osobno pa ne namjeravam citaiti.

Komentara je bilo na sve strane kada sam bila zapocela svoj prvi blog prije dvije godine. Sve sam smislila kao iznenadenje za one koje poznajem, a sve rjede vidam otkako zivim na divljem Zapadu. I iako su oni sada djelomicno obuzdali svoje strahove da ce ih kcer javno sramotiti, moji su se strahovi uvelicali. Uzorna je ucenica odrasla i svi su ponosni, ali to je onda ona postala spomenik na kojeg se ne smije posrati niti jedan golub. ne da on ne bi smio vec mu ja sada ne smijem dozvoliti.Tako je moj osobni javni log postao neka vrsta tjednih pricica koje mogu probaviti i susjede u penziji i djeca moje rodice, teta u Bosni i moje cure iz srednje. Jos uvijek zabavno i istinito, ali vrlo djelomicno.
Visim vec neko vrijeme na blog.hr i divim se otvorenosti i jednostavnosti osjecaja, frustracija, misli i gluposti koje se tipkaju.Fali mi i zezancija na hrvatskom jeziku.

Zeljela bih otvoriti oci ka sebi da uvidim razliku izmedu onoga sto pisem javno i onoga cega se ocito bojim. Ili sramim. Ili onoga sto sama cenzuriram i onoga sto bih zapravo zelim reci.

Tako se odlucih zapoceti ovaj log. Tajanstveno i tiho.

- 16:47 - javi se (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>