Strah u njenim ocima
Rekla je Ovo ne smijete nikome ispricati,uciteljice. Sto mi je onda ciniti? Slegla je ramenima i upiljila pogled u plocice na podu. Nije imala pojma .Bas kao ni ja. Stajala sam pored nje. Pa ne mogu joj sada samo tako okrenuti leda. Ipak to je upravo ono sto je uslijedilo. Nassira ima sest godina. Njoj ,kao i svoj djeci u skoli drzim jednom tjedno dramski odgoj (45 minuta je prekratko!). Njen sam razred dobila prije 6 mjeseci. Odmah sam uocila da je ona drugacija. Mala vesela divljakusa koja je prva za zezanciju i zadnja za bilo kakovu vrstu dogovora samnom. Gledajuci je kako hiperaktivno skakuce upravo kada mi pazljivo glumimo lopove ili kako se nekontrolirano smije na sav glas, shvatila sam da se kod nje ne radi o provociranju kojem je vecina klinaca naklonjena. Njen kvocjent inteligencije je nizak,objasnila je razrednica. Za nju je frustrirajuce sjediti u skolskoj klupi jer je citav dan konfrontirana sa svojim ogranicenjima; osjecjima i energijom koju ne zna usmjeriti i slovima i brojkama koje razumije do te mjere da je svjesna da ih ne zna pravilno koristiti. Ona skace po cijele dane, jedina ne dire ruku ako zeli nesto reci i mazi se sa svakom odraslom osobom. Cak i prolaznicima se baca u narucje. Moram priznati da necije kognitivne nesposobnosti lako promaknu na dramskoj. S obzirom na kreativnu narav mog predmeta moguce je neogranicen broj nacina pristupiti zadatcima. Intuitivno biraju djeca onaj put koji im omogucuje ekspresiju misli i osjecaja. Zato Nassira obozava dramsku. A buduci je ja ne podsjecam na ono sto je za nju nemoguce, tako Nassira obozava i mene. Ne radi se ovdje o tome da sam ja tako divna osoba. Razlog je jednostavan. Kod mene ne mora mirno i tiho sjediti u kutu ili uredno stajati u redu. Jucer smo imali predstavu u skoli i Nassira je bila jedna od glavnih zvijezda. Sa mjesavinom ponosa i sramezljivost se poklonila publici od 5 roditelja. No umjesto da sam je zatekla jako veselu kako skakuce po stepenistu glavnog hodnika, zatekla sam je kako zacudujuce mirno sjedi na klupi u tamnom hodniku. Mokrih ociju i mlatrajuci nogama sa ruba previsoke sjedalice. Sat vremena nakon predstavice. Sto je bilo? Podigla je oci i usjerila ih prema razredu. Njena mama je unutra slusala predugacko objesnjenje uciteljice. Zabrinuto izgledas Nassira. Zasto se brines? Uciteljica ce reci da ju ne slusam. Je li to istina? Tisina. I sto sada? Mama ce me istuci kada se vratimo kuci. Sada sam ja tiho jer ne znam sto bi sada trebala reci. Mama kaze da ja ne slusam, ali to nije istina. Ja ju slusam. Najozbiljnije. Potpuno sam zanijemila. Pogledala sam mamu kroz prozor. Visoka tamnoputa zena prekrstenih ruku pazljivo upija rijeci razrednice. Zatim gledam to malo divlje hiperaktivo dijete kao ukoceno od straha ceka samo da se zavrsi ovaj dan. Tako zagusljujucom mirnocom poput osobe spremnu da se pomiri sa subdinom nadajuci se da ce sto manji otpor uciniti da sve prode sa sto manje komplikacija. Pisem o ovom jer mi se svakog tjedna netko poveri na ovu temu. Od klinaca od 4 godine do dvanaestogodisnjaka koji se boje donijeti svjedodzde kuci. Ovi zadnji uvijek slijedeceg dana tvrde da mi nikad nismo o ovoj temi nikada razgovarali. Ne radi se ovdje ouobicajenom strahu „sto ce moji reci“ vec o paralizirajucim malim bicima. I dok okrecem leda i ostavljam drhtavu djevojcicu u hodniku osjecam se kao izdajica. Kao netko tko slusa , sleze ramenima i onda zatvara oci. Ja ne znam sto mi je ciniti. Roditeli ce reci Lako je tebi. Ti ih nemas svaki dan doma.Razumijem i njihove frustracije. Ma zapravo ne razumijem. razumijem strah ranjivog i bespomocnog bica. I prepoznajem sebe kao sam ponizena i sjedim u kupaonici isprebijenih dlanova. I sada jos kada se bojim pisati ovo podvlastitim imenom iako znam da sam u pravu. Ali sutim jer ne zelim uvrijditi svoje roditelje. Da oni ne osjecaju griznju savijesti. Onda rade ne razgovaramo o proslosti i sve se zamata u papir za poklone uz naljepnicu"sve je to za tvoje dobro". Dugo se nisam ovoga sjecala. Jesam svjesno, ali ne osjecajno. Mislim da sam tada u prvim godinama zivota zatvorila gvozdana vrata boli, dopustila da me uvjere u moje mane i smisao ovakove metode uvjravanja. Mama i kcer su otisle drzeci se za ruke. Ja sam pristupila razrednici. Ona je bila zadovoljna. Gospoda je upravo nakon godine dana informativnih razgovora potpisala da prihvaca pomoc socijalne radnice u odgoju. Nakon sto je skolska ambulanta poslala snimke Nassirinih potkoljenica i leda. Koliko kod da je tesko prestupiti granicu uplitanja u (tude) obiteljske poslove, tesko je biti samo svjedok. U petak sam odlucila vise nikada to biti. Vrijeme je da nesto kazem i ja. |