Oglasio se iz tmine noci
Prizeljkivala sam ga. To priznajem
Kad se bojim disem kozom. Razapetih pora. Osjetljivih na propuh.
Vezem krila koznim pojasom i kamenom pritiscem prsni kos.
Umirujem otkucaje srca jednom suzom.
Pratim njen put preko punih obraza,
cujem gdje se cjepa od mene i postaje kaplja u prostoru.
Poznat mi je njen pad
i ta mrlja na parketu.
Cipelom ju brisem.
Postajem strah spreman na sve. Pustam se.
Odmaram pogled iza spustenih kapaka,
leda oslanjam o zrak
i slusam dubinu sto raste ispod mene.
U grudi pustam jutarnju mirnocu jezera
i stanem uz sam rub.
Zamisljam mladice sto se bacaju morskoj pjeni podno stijena.
Vidim srusene mostove i ocaj Viginie Wolf
I moj prvi skok sa sa Vejega Mula
Tada se pustam sa kraja
Slobodnom padu i neminovnoj gravitaciji.
Slow motionu leta u dalekim visinama.
I cekam udar o tlo.
Bas tada se oglasio se iz tmine noci
Prizeljkivala sam ga. To priznajem
Ocekivala sam ga kao utjehu
Meki dlan naslonio je na moje rame.
Otvorila sam oci i sjela kraj njega na kauc.
Ne mogu se ne osvrnut na brojne komentare koje primih na post od srijede na terapijsku temu. U prvom redu zahvaljujem se svima na iscitanju moje duge ispovjedi.Potom se zahvaljujem na vasim misljenjima, kritici i savjetima. Sam pokusaj da ovog tjedna srocim svoje osjecaje u nesto razumljivo djelovao je terapijski. Dodir tablature osjetila sam kao dugo iscekivanu slobodu izrazavanja. Evo prvi puta u zivotu pisem pjesme (ma kakove one bile). Trazim rijeci i lutam umom i srcem za onim sto zelim reci.
Odjek koji je dopro do vas i vas prijem mi je puno znacio. Toliko da sam danas bila opustena i vedra. Tko zna, mozda vas uskoro zaskocim nekim veselijim postom.
Post je objavljen 25.06.2005. u 02:18 sati.