DISEM KOZOM
Oglasio se iz tmine noci Prizeljkivala sam ga. To priznajem Kad se bojim disem kozom. Razapetih pora. Osjetljivih na propuh. Vezem krila koznim pojasom i kamenom pritiscem prsni kos. Umirujem otkucaje srca jednom suzom. Pratim njen put preko punih obraza, cujem gdje se cjepa od mene i postaje kaplja u prostoru. Poznat mi je njen pad i ta mrlja na parketu. Cipelom ju brisem. Postajem strah spreman na sve. Pustam se. Odmaram pogled iza spustenih kapaka, leda oslanjam o zrak i slusam dubinu sto raste ispod mene. U grudi pustam jutarnju mirnocu jezera i stanem uz sam rub. Zamisljam mladice sto se bacaju morskoj pjeni podno stijena. Vidim srusene mostove i ocaj Viginie Wolf I moj prvi skok sa sa Vejega Mula Tada se pustam sa kraja Slobodnom padu i neminovnoj gravitaciji. Slow motionu leta u dalekim visinama. I cekam udar o tlo. Bas tada se oglasio se iz tmine noci Prizeljkivala sam ga. To priznajem Ocekivala sam ga kao utjehu Meki dlan naslonio je na moje rame. Otvorila sam oci i sjela kraj njega na kauc. Ne mogu se ne osvrnut na brojne komentare koje primih na post od srijede na terapijsku temu. U prvom redu zahvaljujem se svima na iscitanju moje duge ispovjedi.Potom se zahvaljujem na vasim misljenjima, kritici i savjetima. Sam pokusaj da ovog tjedna srocim svoje osjecaje u nesto razumljivo djelovao je terapijski. Dodir tablature osjetila sam kao dugo iscekivanu slobodu izrazavanja. Evo prvi puta u zivotu pisem pjesme (ma kakove one bile). Trazim rijeci i lutam umom i srcem za onim sto zelim reci. Odjek koji je dopro do vas i vas prijem mi je puno znacio. Toliko da sam danas bila opustena i vedra. Tko zna, mozda vas uskoro zaskocim nekim veselijim postom. |