MALE RADOSTI KUCNE TEHNIKE
Da se odmah razumijemo, ovo je jedan luksuzni probrem. Da se stanem usporedivat sa onima koji spavaju po prasnjavom tlehu kucice od blata u centralnoj Africi, odmah bi zanijemila. Necu se zato sa njima usporedivat, vec se zalim vama koji zive u ovom desetljecima cekanom dvadesetprvom stoljecu. (da preduhitrim komentare, zanm ja da i oni u kucicama od blata dijele to 21 stoljece, ali o tome u nekoj drugoj diskusiji.) Dakle, uvod je jasan. Ovdje se radi o ozbiljnom problemu. Mom. Danas covjek ne treba hodati.Prenasaju ga pomicne stepenice i klaustrofobicna dizala sa kata na kat shopping centara. Sjedeci u avionu prevaljuje covjek nezamislive udaljenost, a osobu u susjednom uredu ne zove vise snaznim glasom vec SMS porukama. Ali nije samo stvar prenosa informacija i premjestanja same sebe sa jednog mjesta na drugo organizirano gledajuci u ekran virtualnog svijeta racunala i udarajuci enter. cak i novac vise ne raste na granama drveca, vec leprsa iz ciglanih zidova. No glavni neprijatelj danas je sve sitaniji.Dugmad i tablature infiltrira u nase svakodnevnice. Tako ja stanujem u dzugli elektronskih zica, produzivaca za struju i raznoraznih sklopki. Vlasnik sam tolko aparata na gumbe da mi prirucnici za njihovo koristenje zauzimaju jednu citavu policu. Jos nisam ni spominula kolicinu punjaca koji konstantno vise po zidovima kao glomazni krpelji sto sisu moj racun za struju. Ma, tko ih je izmislio crne? Svakodnevno treba u mom kucanstvu puniti dva mobitela, bezicni telefon, minidisc, mp3, blue tooth, vesmasinu, digitalni fotic i ponekad kameru.Punjenje ajde de, ali kada ta dugmad nece vise da slusa, onda popizdim. Od danas se, eto, gospodin mobitel odlucio vise ne oglasavati se zvukom, vec se sam prebacio na treskavicu po torbi. A fotic radi 77 slika umjesto 250, a ono sto se vodilo pod my document je sada sve zajedno postalo 2+.?. Onda bi ja lijepo snimila film na TV-u, ali taj program je nestao sa video kanala, pa dok ga pronadem prode film i isprazne se baterije na daljinskim. Onda smisli tamo neki Phillips jedan aparat za depiliranje sa prekratkom zicom,cetkicu na struju, a u kupaonici nema uticnice. I oni to zovu u svojoj kampanji sense and simplicity. Nisu oni probali te vratolomije bez barem dva produzivaca. Fen tamo gdje nemos stavit ogledalo.Tko je gradio ovu kucu? Ima zena scanner, ali on nece on svaki puta, dok je momak printer odlucio prec iz darkera, na papirni blues. Sve mu je bejbi plavetnilo vec par dana. Nije da mi to necemo rijeseiti, ali d o s t a mi je iscitavnja upustava korak po korak, naginjanja nad minijauturnu dugmad i treperive lampice. Ne mogu vise kihat od te prasine kad se zavlacim iza namjestaja i provjeravanjam kablove. Bit kucanske tehnologije je da ti olaksa zivot. Kupis stroj, a on ti stedi vrijeme , pa se ti mozes provodit skakucuci po zelenim livadama dak oni rade. Na reklamama zive sve neki veseli ljudi sa svojim perilicama rublja i telefonima koji mogu ama bas sve kad im se nasmjesis.Istina,priznajem. Imam zastarjeli model telefona, neki Siemens iz 99. Ali cekajte ljudi, pa ovaj svijet gradi svemiske rakete i salje ljude na mjesec. Nemojte mi rec da nismo u stanju napravit jedan sobni klima uredaj koji ne crkne na prvi dan ljeta. Ponekad svu tu svoju masineriju vidim kao kockaste „kucne ljubimce“. Kao zivad koju treba nahranit i ucit redu. Nezahvalna stvorenja koja se prave da ne znaju tko ovdje za sve to placa. E pa recite iskreno, pod cijim se krovom tu zivi? Znaju oni, esti gospu ,da je istekla garancija, pa ih necu mlatnut o zid kad ne cine svoje. Jer sada treba platit majstora. A danas uz sve ovo navalile, napasti plasticne, igrat samnom igru skrivaca. Citav dan ih po stanu trazim. |