Pokusavam sve temeljito ocistiti. Bacam beskorisne skripte nekadasnjih predavanja. Priznajem sebi da nakon toliko godina necu izlaziti na taj ispit. Odmicem krevet od zida i usisavam onu prasinu koju ne vidim, a koja me gusi. Hrpetinu casopisa i prakticnih savjeta u njima vezujem u crne vrece od smeca i slazem po balkonu. Ponedjelkom ih odvoze. Ladice preokrecem i parim carape.
Nedjelja je. Dan Gospodnji za neke, a za druge zadnji trenutak za punjrnje baterija pred nadolazecom serijom radnih dana.
U punom sam pogonu.
Zapravo je sve pocelo s otvaranjem jedne teke. Nove novcate i prazne. Jucer kupljene za pisanje dnevnika. Sjedim za radnim stolom. Ispred mene prozor i krosnja. Sunce pece. Starci i djeca okupljaju se po trotoaru. Danas je slavlje u kvartu sa ciljem da se ljudi okupe, upoznaju i ne osjecaju sami u velikom gradu. Ja pecem baklave pa se spustam u 5 sati pred zgraduda ih podijelim ljudima kraj kojih vec dvije godine zivim, a koje ne poznajem.Tada pocinje cajanka
Disem,pa izdisem. Gledam u svezanj praznih stranica.Cekam kao neku inspiraciju, dok zapravo odugovlacim. Trebam pisati o sebi, da si pomognem izaci iz ovog labirinta depresivnosti. Misli oguliti do srzi kao sto snaznim potezom kidam lisce sa stabljika prije no sto cvijece stavlam u vaz. Neka samo ostanu glavene smjernice.
Laktim se iznad te prazne biljeznice sa pazljivo odabranim koznim naslovnim stranicama.Odgadam pocetak. Izbjegavam teske zadatke. Cinim to po principu rjesavanja ispita s odgovorima na zaokruzivanje. Prvo odradim ono sto je sasvim jasno, a preskocenim zavrzlamama razbijam glavu na samom kraju. Sve je ovo uvjezbana taktika sa ciljem sakupljanja minimalnih bodova i citanjem vlastitig imena na zidu faksa iznad crte. Jedino sto su laka pitanja danas prerusena u kucanske poslove kojima se bavim satima(dragi ne zna sto me spopalo, ali se ne zali?) i trenutnu dilemu gdje upisati ime. U sredini kao egocentrican lik ? To sam jednom kao skolarka procitala u Mili i od tada upisivanje imena u teke i skolske vjezbanke nije bilo isto. Izbor pada na donji kutak.
Nastupa dilema odabira pisalice: obicna ili kemijska i koje boje? Sve sa ciljem odgadanja prioriteta i konfrontacije. Bojim se da ne posratanem tuzna jer misilm da cu se unistit za citav dan. A uz to dragom cu omest nedjeljno gledanje nogometa. Glupa bojazan, jer sve ovo bi trebalo voditi ka tome da bilo sto pocnem osjecati u ovoj praznoj tjelesnoj cahuri. Trazim siljilo i gumicu i selotejp da zaljepim fotografiju zene umotane u proziran sal na unutrasnj stranu korica. Pa onda skuhat kavu, pa visit preko prozora, ipak ukljucit masinu ili provjetrit blog. Tisucu razloga zasto ne sjest za stol i stavit osjecaje na papir.
Srz depresije je da pacijent nista ne osjeca. Niti srecu niti tugu niti bol. Nada. Nista. Prazno. Eventualno prezir prema vlastitom postojanju.
Jos prije par mjeseci mi je jutarnji tus bio jedina ugoda. Ostalo je prolazilo kroz mene kao ogromna obaveza prema svima osim prema samoj sebi. Druge nisam smjela razocarati, povrijediti, naljutiti, uvrijedit. Ja sam ionako nitko. Nasla sam se u obrucu lasa kojeg sam sama zaterzala mrznjom sebe. Za kaznu. budila bi se sa osjecajem da je sve ovo moja krivnja zato sto sam nesposobna i glupa kao nitko na ovome svijetu. Mea culpa.
Ne moram vam niti reci koliko je ovo iscrpljujuce jer covjek mora da radi i jede i hoda i mora se svaki dan ustat i prozivjet dan. Uzas.Dugo si nisam priznavala da nesto nije u redu.Imala sam broj psihijatra godinu dana u novcaniku prije no sto sam ugovorila prvi razgovor. I tada sam zapravo samo htjela reci sto na meni ne valja i da se bacimo na posao to izmjenit.Sve po spisku kojeg sam ja sama napravila.
Sada, nakon par mjeseci, su oblaci malo razmakti.
Kroz terapiju sam stekla uvid u moj misaoni sklop. Umjesto da sam shvatila koja sam ja grozna osoba , otvorila sam oci prema djevojcici skrivenoj u kavezu mojih rebara. Nakon vise od pola godine priznajem sramezljivo da sam si katkad i draga i da se zelim brinuti za sebe i prestati sa kaznjavanjem i predbacivanjem. Donekle mi je i jasno kako sam se dala izmanipulirat i kako sam sebe stavila ukostac. Uvidim vlastiti problem straha od donosenja vlastitih odluka. Odnosi iz djetinjstva su jasni i patrone u ponasanju vidljive. Posebno one koje me drze u zatvorenom krugu .
Ali depresija se ne lijeci samo razumom vec srcem. Analiziranje problema i prihvacanje da su emotivni refleksi i svakodnevni odnosi poremeceni je jako konfrontirajuce.
Osjecaje treba iznova traziti. Pustiti im da se pojave na povrsini. Ne bojati se da ce se netko naljutiti zato sto si bubnuo glupost. Da te nece ljubavnik napustiti ako imas svoje misljenje ili ti je danas nesto puhnulo u glavu. Kao kada dijete uci hodati, ucim se iznova osjecati. Korak po korak. Pitam se „kada on kaze to kaze sto onda osjecam?“. Zatim slusam sto je ono sto zelim reci, prije no sto se slozim i ucinis ono sto se od mene u toj situaciji i ocekuje.
U poslijednja dva tjedna osjecam se kao da se vracam iz svijeta mrtvih. Nesto se pokrece u meni. Suptilno i tiho.I iako je katkad bolno, to me cini sretnom. Put je dug, ali stazu sam raskrcila. Sada moram ostati budna da ne upadnem u stare klopke naucenih reakcija i omalovazavanja svog postojanja.
Otkljucavam celicna vrata iza kojih se krije intuicija i slijedim srce. Dajem si zamaha. Vadim dusu iz celofana.
Postajem hrabra reci sto zelim onima koji me intimidiraju i kojim dopustam da me gaze. Pa makar se radilo o tome da ne zelim jos jednu porciju juhe jer zaista nisam gladna. I ne prejedati se jer je to lakse, nego riskirati dvosmislem pogled preko obiteljskoga stola.
Post je objavljen 26.06.2005. u 23:29 sati.