Pandorina kutija
Prije 9 mjeseci sam krenula na razgovore kod psihijatra. Terapija je luksus, kazu mnogi. Razmisli malo svojom glavnom. Ajde reci, sto to tebi fali da se imas zalit? Pametna, lijepa, imas posao.Zasto? Zato sto sam se vec predugo izjedala iznutra. Odgovornost prema svemu sto me okruzuje osim prema samoj sebi nije mi dopustala da se opijam, pretvorim u drolju, unistim vezu ili odnose sa bilo kime. Naglasujem: odgovornost prema drugima i ovisnost o njihovom misljenju. Kao dijete, ziveci po strogim tudim okvirima, bez prostora za onu mene koja ja jesam, navukla sam se na ovisnost okoline. Tko sam ja da imam svoje misljenje? To je glupo sto ti hoces, rade slusaj mamu i tatu. Sjecam se da sam ovako oduvijek razmisljala. Uvjerena strukturalnim batinama i odusevljenjem ukucana pri citanju petica sa svjedodzbi, otkrila sam kao mala curica tajnu dobivanja paznje u mojoj kuci. Suti i radi sto se od tebe ocekuje. Ne smetaj i budi najbolja jer sve ostalo je razocarenje. Ono sto tada nisam znala je da ne postoji najbolje i da moze bolje, pa ce ovi koji o cekaju prezentacije, uvijek moci naci razlog svom nezadovoljtvu tobom. Dok su mnogi klinci buntovnici, ova se prvorodena curica dala modelirat kao glina. Mek i ugodan karakter. Povodljiva. I umjesto da sada kao odrasla zena imam svoje osjecaje, intuiciju ili da sama znam sto zelim, ....ja to ne znam. Jer nisam to nikad cinila do zadnjih par mjeseci. I sada se sve vraca kao kosmar kojeg pokusavam razumjeti. Zapravo sam pocela terapiju jer sam bila sretna.Dogodilo se to u taj jedan dan u dugom nizu mjeseci tuge. Toliko dugo nisam bila sretna da me to ocaralo i zeljela sam takova i ostati. Umorile su me promjene raspolozenja i zelja da odustanem odsvega. Da ostanem lezati u sobi i pustiti sve da ode kvragu, da me uniste posljedica odustajanja i da nestanem. Postala sam strasljiva. Izmisljala izgovore umjesto da sam se usudila reci u kakovom sam stanju. Sve iz obzira prema drugima koji bi se brinuli ili nedaj boze mislili da sam upropastila zivot. 9 mjeseci. 45 minuta u dva tjedna. Rijetko. Intenzivno. Osobno i lijepo, a istovremeno kameno tesko. Pandorina kutija je otvorena. Ponekad me strah kuda sam se uputila, ali moram pospremiti dusu. Nauciti ne mrziti sebe. Osloboditi se od drugih. Pisati ovaj blog pod mojim imenom. Prihvatiti moje djetinjstvo. Razgovarati otvoreno sa onima koje smatram cuvarima. Fali mi ljubavi. Ne one romanticne koja ide uz setanje po plazama uz zalazak sunca , uz miris ruza i sastanke pod satom(iako jojse ne bi bunila). Nedostaje mi suosjecanje sa samom sobom. Da sam sebi draga. Da zaboravim druge i njihova ocekivanja . Da budem svoja i zadovoljna, bez da me pogledi drugih tamicu sumnji i prbacijavnja samoj sebi. Jer ja vise ne zivim kod roditelja. Ne kritiziraju me susjede iz ulice i ja vise nista ne moram. Nitko odnjih me nece kazniti. Uvjerena sam da nikome i ne nedostajem. I da ih nije briga,jedino su puni komentara koji me bole. Uhvacena sam u klopku. U klopku koju su lovci zaboravili u sumi i vise ju nitko ne trazi. Sama se moram izbaviti prije no usahnem. Zasto se ne usudim reci da me vrijedaju? Zasto jos uvijek podilazim onima kojih su me u ranijim godinama intimidirali? Osjecam se glupo sto se sramim svojih misli kada jednom godisnje dolazim doma. I negdje znam da to nije potrebno, ali ne mogu se osloditi toga da mi je njihovo misljenje zakon po kojem jos uvijek zivim. Osjecam se i glupo da se odnosom roditelja i mene, ali ne znam kako drugacije izaci iz vira koji me vuce na dno. Htjela bih imati dijete. To je bio jos jedan razlog terapiji. Zelim biti svjesna vlastitih obiteljskih okova kako bi ih mogla skinuti sa sebe. Da ne bi slucajno to malo nemocno cudo vec u prvim godinama osakatila teretom odgoja koja svaka zena nosi sa koljena na koljeno. Kopirajuci i idealizirajuci vlastitu majku. Sada sam postala toliko tuzna da moram prestat pisat. Jer covjek mora radit i obuc robu na sebe i odgovornost spremit u torbu. Stah me da cu se raspast po putu. Zatvorena sam u sobi a ne znam naci vrata. Zivot u meni lupa sa unutrasnje strane celije. Cujem buku vlastitih saka po zakljucanim celicnim vratima. Kao tigar u premalom kavezu sto se manicno ljulja pognute glave. Dosta mi je. Zelim van. |