56.
ovo mi je škola
i drugi puta ću pametnije
jer fališ mi do bola
i znam da bit će još i bolnije...
gledala sam snimku nekog pira. sve na što sam mislila bilo je kako ćemo ti i ja to sve drugačije. u mom umu, srcu, tijelu živi ideja nas. neizbrisiva. ne dam nikome taj osjećaj. ne dam nikome tu toplinu koja me obuzme kad te čujem. ne dam nikome trnce kad me dodirneš. ne dam tvoj pogled na meni, kada te ne gledam, a znam da je tu. ne dam nikome nas. ljubomorno te čuvam u mramoru kože, u svakoj stanici, skriven duboko u jezgri.
what I'd give to run my fingers trought your hair
touch your lips, to hold you near,
when you say your prayers
try to understand
I've made mistakes, I'm just a man...
znaš li što sam danas napravila? vodila sam ljubav (zamisli, kakva laž, da ljubav) i usred svega počeo je Always... i dok je on mislio da okrećem glavu i grizem šaku od strasti, nije primijetio suze. sakrila sam koliko želim da si na njegovom mjestu ti i koliko je svaki njegov pokret postao bolan, postao kazna, koliko ne pripada mom tijelu. koliko želim ostati sama, koliko se osjećam poniženo i jadno i koliko sam zadovoljna vlastitim mazohizmom kojim pokušavam tjerati bol kroz zube, sikćem otrov u vlastitu utrobu i gledam kako se rastapam .
postoji tajna vještina srcu se pokoriti
i to su priče za djecu
u koje ne želim sumnjati
i plovim miran baš kao da još te imam
i lažem da sve je dobro i da bolje ne može
a može...jer znam da može i znaš da može,
i lažem da sam za te ipak drukčiji od svih
bivši,
još ti se radujem
a nemam zašto biti ponosan na nas
još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas,
ko da sve je s nama isto kao prije,
a nije... što ja radim tu
što radim...
ne znam što radim. ponekad gledam vlastiti odraz u staklu. i vidim nekog strahovito tužnog. nepomičnu masku smijeha. i oči koji te pogledom traže, nemirno, ko u divlje životinjice. prestrašeno da te neće više pronaći. i svaki put kad pomislim da ne mogu više, da je ovaj očaj postao pataloški slučaj koji ne može odvući me dublje propadnem za milimetar. polako ali sigurno i strah me da više ne znam kako da te volim osim tako grčevito, tako tužno i tako očajno. i trudim se da ti to ne vidiš, da ne vidiš kako ljubav postaje tuga, jer ako ti to shvatiš, hoćeš li me moći voljeti srećom? ili će priča ostati tužna, nedovršena, i možda čak i zaboravljena među nekim prašnjavim stranicama kojih se nitko neće sjećati, osim ponekad mene...
lako je kad te neko ni ne zavoli...
tad samo tamna strana srca zaboli...
teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli...
teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...
osjećam kako nam ponestaje vremena. osjeam kako si svaki tren sve dalje. i vidim da mi pružaš ruke i tražiš me. i ne mogu razabrati je li tvoje srce iskreno u tome ili sam ti posljednje utočiše koje te veže za mladost. i strah me toga. i strah me pregaziti ponos, tu prokletu stvar za koju sam mislila da ju više nemam. ali kako vrijeme odmiče, i kako se ti odmičeš, želim se vratiti u tvoj zagrljaj i poslati sve k vragu, jer ako izgubim tebe... ostat ću bez ljubavi. jer ne mogu voljeti sve te lijepe mladiće i djevojke. prvi dodir koji nije tvoj, i od kojeg ne zadrhtim, izmame mi samo tužan osmijeh dok im puštam da me odvode, da ližu moje rane, da liječe ono što je u meni slomljeno i šapćem im cijelo vrijeme da ne mogu, oni to ne mogu... jer neće nikad biti za mene ono što si ti.
55.
i reci mi sa smo mogli promijeniti svijet,
reci mi molim te
i da će djeca što dolaze imat nasljeđe za ponijet
i reci mi da nismo sve dobro uništili
reci mi molim te
i da ću moći mirno spavati od savjesti
reci mi da možemo izgraditi, da još nije prekasno
i ako zakažem daj mi snage stvorit nešto prekrasno...
ostarili smo. možda smo odrasli. uh dobro bi mi došao sad tvoj glas, samo da te čujem kako sanjaš sa mnom. jer ova usrana kolotečina koja se naziva preživljavanje, a ne život, bila bi toliko lakša pored tebe.
54.
K'o fina prašina u oku
sitan kamen na dnu cipele
k'o fitilj zarobljen u vosku
mislim na tebe....
volim te ^^
53.
i evo zaklet ću se ja pred svima
svim na svijetu i svime što imam
da je nikad nisam htio,
da je nisam volio...
i da ne bolujem,
pred svim se zaklinjem,
pred svima, al pred Bogom ne smijem...
Božić, a. ma super. ne pomaže ni ta kiša. nije to jedan veliki, vlažan, sivi kamen što mi leži na plućima. više kao milijon kamenčića, živih, zlobnih, zubatih, raspoređenih strateški po bolnim točkama. krpelji. kling, dublje pod kožu, kling dublje u meso, gric do kostiju, i dublje, u vlastiti osjećaj postojanja. riječi ne govore. pretiha sam danas.
52.
dok me grle njene ruke
kao lance osjećam
dok me dira dok me ljubi
tvoje lice zamišljam
kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila
još ne znam kud s tobom
ni kud bih sa sobom
još teško je budit se pored nje...
grlim tog nekog dječaka, osjećam se tako staro pored njega. on me gleda oduševljeno, upijam radost iz njegovih očiju, probavam isisati zanos kojim me grli. dok ga diram razmišljam kako je osjećaj tuđe kože pod prstima tako neobičan. nisam fer prema njemu ali najradije bih ga ošamarila samo zato jer je tako sretan kraj mene. gledam ga i šutim, pitam se kako mu nije jasno da nisam njegova niti ću to ikada biti. i dok on sanja na mojim grudima, ja sam negdje daleko... negdje pored tebe, u nekom snu koji je izgubio oštrinu. i najradije bih se ustala i pobjegla, al ostajem, pružam utjehu, nadu i nježnost tom djetetu, da bih u dodirom rekla da je to tako, da je ljubav čudna i varljiva, i da se ne brine, bit će sve u redu. čudno, umjesto da on meni pruža utjehu što tebe nemam. valjda je i meni već jasno da tu utjehe nema. idem sad liječiti svoje ožiljke, tako su ružni i crni i tako sam iskrižana njima. ponekad se osjećam kao lik iz nekog brutalnog Burtonovog djela. strašno.
51.
kad joj za me neš rečeš ko da joj dušu opečeš
ona me ni prebolela...
po cele noći ne spi
na posteje sedi i fuma...
a ne znam što više reći. mrak je. mračno je toliko dugo da ponekad mala nevjernica poput mene zaziva Boga Koji Je Svijetlo koji je jednom bio sa mnom. okrenem se tada Božici, Onoj Koja Daje Život I Koja ga Uzima, onoj zaboravljenoj božici naših pramajki, Onoj Koja Zna. Onoj koja zna kako je u koži svake žene, koja zna koliko žena duboko može voljeti, koliko teško žena može pasti. kojoj smo zaboravile prinositi žrtve, koju smo odbacile u ime bogova koji su zahtijevili našu pokornost, koji su naš jal i muku sveli na grijeh. molim se Onoj Koja je Ljubav, koja zna što znači voljeti gubiti, Koja Je Početak i Krak i koja zna koliko su te dvije muške krajnosti za nas jednake. da,molim se božici mojih pramajki za koju nisam nikada čula, čije ime ne znam, čije moći odavna ne postoje. jer je jedina ostala koja može razumijeti tugu. na neki način oduvijek je bila sa mnom.
nije to.. sto je tuga za d-mol...
i nije da sam tuzna. nisam plakala jer sam tuzna. tuzna sam sto sam ljubila lijepe, ljubila sam lake...i sve su vile, ma sve su kraljice i sve su nevazne naspram nje... pa sad to u muskom rodu :( ah taj me Đole dobije svaki put. dobije me za tebe. svakim stihomsve sam više tvoja. kao da je to uopće moguće.
