stranica 36.
iz nekih starih, starih razloga
jos uvijek drhtim zbog tvojih usana...
Bože mili. zar je sudbina tako opaka da nam je ovakve karte podijelila? sve smo aseve odigrali. zar da na par dvojki uložimo sve? zar da te se već u lijepoj mladosti svojoj odreknem? sjedim sama u preosvijetljenoj prostoriji, grlo me peče od riječi koje su u njemu zapele, sažalijevam se. kao zadnji kreten proklinjem Boga, svijet i sudbinu. a dobro sam znala što radim.
postoje neki drugi svjetovi,
za nas bi bili rajski cvjetovi,
o samo da si htjela pobjeci,
ovako stisni zube, ne placi...
svoj sam izbor napravila onog dana kada nisam htjela pobjeći. izabrala sam život bez tebe. samo što život bez tebe boli jednako kao i život s tobom. biti tvoja je kao udisati zrak.
ja imam samo jednu nesreću:
uništim sve što dotaknem,
al sam svoju ljubav
čuvao samo za tebe...
kako da se nakon jučer zbrojim kad si me opet oduzeo? dokle ćemo, jedini, tako? nećemo dugo moći raditi to što radimo. dobro znaš da nismo dovoljno jaki.
lagano umirem u tvome sjećanju,
topim se, nestajem, ko snijeg u proljeću...
ne mogu više... bolno mi je držat oči otvorenima. želudac mi stoji u grlu i nikako da se riješim prebrzih otkucaja srca. sreća da pada kiša. ne bih mogla podnijeti sunčan dan. čak nemam ni riječi više, samo sasvim obične jecaje, plitke i beskorisne.
35.
volio bih da si tu, ove noći tako trebaš mi
kao more mornaru,
nemam s kim nadu dijeliti
dijeliti i sačuvati...
o Bože fališ mi, fališ mi, obuzima me vrtlog toga i ne mogu disati, ne mogu ništa, vrištim, vrištim a nitko me ne čuje, moram biti tiho, ne smijem priznati. da me tijelo doslovno boli. da sam si uništila ruke do neprepoznatljivosti. da se toliko trudim da mi oči budu suhe da mi pucaju kapilare. lice mi je zgrčeno u grimasu i bojim se da me tko ne vidi tako deformiranu. fališ mi fališ mi fališ mi, sve bih sada dala da vratim tjedan unatrag, sve bih dala, odrekla bih se svega, odbacila bih svih, ne razumiješ, potpuno sam izgubila razum, ne vidim ništa, ne čujem nikoga, ne osjećam glazbu više.
časti me noći, stara prijateljice,
u čašu natoči žudnju da me slomije
zar nisam dovoljno gubio
tko će izmjeriti bol
do očaja ljubio
namjerno bježao da bi se vraćao,
opet mi se budi tuga, tuga najveća...
u mojoj prokletoj tuđini stojiš sam, s rukama u džepovima, onako frajerski. sexy si tako prigušen, tako spreman za ekspolziju. gledaš me ispod oka, izazivaš me. i približavam ti se, polako, svjesna te tvoje tako savršene nesavršenosti. i kad ti dođem na milimetar, rukama čvrsto stišćem bokove da bih se zaustavila da ne skočim na tebe. i stojimo tako, tihi, skoro pa spojeni, ali ne još, ne... između nas iskre, čežnja. pričamo pogledom. i naglo, bez ikakvog prethodnog trzaja grabiš me tim veikim snažnim rukama i priljubljuješ me uza zid i ja više ne znam za sebe, za svijet, ja smao znam za tebe i poželim te tako jako da iz mene teku potoci. i onda me zafrkavaš, lagano mi griješ vrat dahom, mičeš pramenove kose s moga lica, rukama kliziš niz leđa, ne dotičeš niti jedno ključno mjesto, ne ljubiš me. uživaš u tome da drhtim od same pomisli na mogućnosti. i onda poludiš i ti i zajendo ludujemo u vrtlogu rastrgane odjeće i strasti, kakve ni na filmu ne mogu pokazati.
i opet taj osjećaj samoće,
kad neće nikog mene krene i hoće
i opet mrakom svoje pjesme bojim
pijan od želje za usnaa tvojim...
ne postoji način na koji te mogu izbiti iz glave, nije se rodio još onaj koji bi mogao posve zauzeti tvoje mjesto, nema, nema, nema mogućnosti da ti ne budeš u meni. i rekoh ti, naučila sam živjeti s tim, ali onda dođe dan kao što je ovaj i moram ti pisati, moram pustiti krv jer ne znam što bih bila sposobna učiniti. ne razumiješ, ja znam, svjesna sam da ti i ja ne možemo, ali... meni eto, niš sem nas dvoje nije značilo....
34. stranica
još jednom se noć plete po nitima misli, još jednom te osjećam u ovim teškim satima, tiho, iznenada govoriš mi iz nekog skrivenog kuta. zujanje noćne svjetiljke što baca slabu žutu svjetlost i ja te ne vidim, ne osjetim te. udišem otrov i punim si pluća i on ulazi u svaki dio mene, prolazi kroz pore i zagađuje vene. jedan ti neveseo osmijeh poklanja. jedna sasvim luda misao koja pripada nekoj drugoj meni: za čim tuguješ? jedan sasvim nesuvisao odgovor: volim. kroz vjeđe škiljim pokušavajući te zamisliti.
naposletku , ti si dobro znala tko sam ja,
čemu suze, lepa ženo?
ne vidim svoju ljepotu. ne osjećam sebe. kao da mi se tijelo uvlači, implozija je neizbježna. jedan ugriz čiji trag nije ostao i dugačak uzdah dok je nastajao, nestajao. voljela bih da si me ozlijedio, da mogu ozlijede čuvati sa sobom, da tvoji tragovi mogu imati oblik, da budem sigurna da si bio tu.
Ne, ovako ne mogu dalje,
o Bože moj, što mi ga šalješ...
zanosim se maštanjim, lutam svojim oblacima, zamišljam bajke... suviše je bolno zamišljati im kraj. pokušavam se uvjeriti u razum i logiku, pokušava postvariti realnost... ali na kraju dana, dok se mučim da zaspim bez misli o tebi, ti još jače prodireš u mene i uzimaš me. uzimaš me kada to hoćeš, kako to hoćeš i koliko to hoćeš. oduzimaš me.
jedina, još te ima posvuda,
svaki dan je osuda najgora,
prstima kosu sam ti češljao...
hladno mi je. fali mi ruka u tvojoj jakni. fali mi ljubiti ti sljepoočnice. i vrela krv što ti teče u žilama. ne znam više biti što sam bila. užasava me to što znam da si znao da neću znati i što si znao tko ću biti. užasava me što me poznaješ i znaš stvari o meni koje ne mogu niti naslutiti. najviše me užasava što to voliš, što me voliš takvu. jesi li uspio to što ja nisam mogla? gledati iza maglenog zastora? vidjeti me u svim mojim fazama? i kako si me uspio voljeti, mene u mijenama, mene u budućnosti, mene u prošlosti? ne znam bih li mogla da me ne voliš više. čak i ovo mi je dovoljno, da negdje budeš, pa čak i sretan, dokle god me voliš.
33.
You see my problem is this:
I'm dreaming away;
Wishing that heroes, they truly exist.
I cry watching the days.
Can't you see I'm a fool
In so many ways?
But to lose all my senses...
That is just so typically me.
Baby, oh.
Oops!
... I did it again.
ah pa znali smo to. i znali smo da se ne možemo držati podalje jedno od drugoga. i najgore je to što mi uopće nije žao. nedostajao si mi. sve se vraća, sve plaća i sad ćemo plaćati dug taj od jedne divlje noći i jednog predivnog i glupog jutra. poželjela sam ostati, ne mogu lagati. poželjela sam zauvijek osjećati tvoj dah na svom vratu. tako dobro boliš. tvoja sam od prvog pogleda. znam, glupo je, ali mrzila sam hladnu vodu koja je tekla da ispere mrlje od vina i crvenilo ugriza. mrzila sam što tvoj miris odlazi niz slivnik. a onda...onda sam još osjetila tvoj dodir na sebi, na mjestima koje nitko nikada nije mogao dosegnuti osim tebe. kao da nikada ništa nije bilo? ne, kao da nikada nije ni prestalo. volim te, budalo mala. i sad sve ispočetka. opet prolaziti kroz cijeli dug i bolan proces zaboravljanja, stvaranja iluzija... da bih ti se opet vratila, kao što ti se vraćam i kao što ću ti se vraćati.
željo moja, tugo moja, još sam tvoja, još si moj,
sve, sve me boli od tebe...
