59.
it is but a shadow and a thought that you love...
potrebita sam. tako se kaže, needy? ne znam više. nije stvar u sexu.nije nikad ni bila. stvar je u predavanju. stvar je u tome da se sad ševim s nekim i na pola mi se više ne da. ne dajem se. želim. ali ne dajem se. nema više perverzija, ne mogu dopustiti nekome da se igra mojim tijelom. ne mogu više ni imati otvorene oči. odavno ne prelazim prstima po zavojima i cestama nečijeg tijela. nisu to tijela koja želim pamtiti. samo jednom otkad tebe znam sam do dozvolila. samo njoj, jer mi je bila prva, jer je bila predivna. jer me gledala tako drugačije od tebe. jer me naučila da žudnja može imati i drugačiji oblik. fali mi i ona ponekad. mislim na nju češć nego što bih voljela priznati. podsjeća me na mene s tobom. rekla mi je odmah, da ću joj slomiti srce. znala je. znala sam i ja. i zapravo, tada kad sam vas imala oboje, tada sam bila najsretnija. bio je to zapravo jedini put da sam te prevarila zbog sebe, a ne zbog tebe, zbog nas. bila je samo moja u svom ludilu života koja sam živjela isključivo orijentirajući se na tebe. zato si mi to zamjerio, znam to sada. zato je to jedino šaranje koje mi spočitavaš. jer sam ti napravila ono što si ti meni činio tako često, netko drugi je došao na tvoje mjesto. ali nije zapravo, zar ne? ponekad mi fali sjediti pored nje na podu i šutjeti. fali mi njezina lijepa kosa i tihi, uporni pogled pun pitanja koja nikad nije izrekla. pročitala me, znaš. i zato nije pitala. volim je zbog toga. krivo mi je što je ovako ispalo. krivo mi je što nisam bolja prema njoj. sad više nema smisla. sve mi se čini da ostavljam prošlost za sobom. bilo je i vrijeme. ali tragovi ostaju. pokušat ću se zaljubiti u nekog stvarnog. jedino što.... ne znam mogu li ja to. stvarnost nikad nije bila moja domena. polako. napokon ne žurim više. kad sam postala oprezna? smiješno je to. neprirodno mi je.
58.
Da te bar mogu probuditi
kavu ti skuhati, u krevet donijeti
pa te poljubiti
al' toga nema i ne postoji....
sjedim na krevetu, našminkana, neodjevena, gladna. sama. sjedim i pušim. dok netko drugi živi život koji sam htjela s tobom. to ti zamjeram. to ne znam mogu li ti oprostiti. lako za tvoje okrutnosti, lako za laži, lako za bol i ozljede. to sam ti uvijek opraštala. ali to nešto što me u tvojim očima čini manje vrijednom tvoje ljubavi, tvoje pažnje, tvog truda, tvog slušanja... to ti ne mogu oprostiti. jedna lijepa poruka za laku noć, jedna šetnja u izlazak sunca, jedan poljubac na vrhu planine, jedna Nova godina bez stresa, jedno molim te koji si uslišao, jedno bojim se koje si otklonio, jedno volim te koji si prekrio poljupcima, jedna želja koju si ispunio, jedno ne bih koje si poštovao, jeno htjela bih koje si volio... sve to što mi duguješ koje nisi pružio, to bih ti oprostila. ali da ih pokloniš nekom drugom, ne. ne zato jer to nije pošteno, nego zato jer me time činiš nedovoljnom. a to pak ne zaslužujem. to stvarno ne. sve ovo drugo, možda. ali to ne. toliko znam o sebi. i upravo je to ono što me odmaknulo od tebe u početku. i što će medržati dalje od tebe. spoznaja da me nisi smatrao dovoljno dobrom, lijepom, pametnom, vrijednom ljubavi i povjerenja, vrijednom tebe.
Hej, odlazim
Ne nadaj se nema pomoći
I da nisam volio te tako
Bilo bi mi tesko otići.
moje ruke su prazne.nemam ti što ponuditi. nudila sam ti život, pa i ono suprotno od nje. nudila sam ti ljubav o kakvoj se pjesme pišu, nudila sam ti sve što imam, pa i ono što nemam. i nije ti bilo dovoljno. teško je sada slijegnuti ramenima i reći pa eto. nisi htio. teško je, jer dok sam ti sve to nudila, jako mi je malo ostalo. nadam se da je ostalo dovoljno da se nekako skupim u sebe. dugo to traje. to moje sastavljanje. pogotovo kad me razrušiš tako često. a ja ti i to nudim. ali da te nisam voljela tako, ne bih mogla sada pokušati. jer sam te voljela, volim, svime što poznam. svime u što vjerujem. i tebi nije bilo dovoljno. a ja moram živjeti s tim.
57.
many things you were...but never cruel...
znam, mislio si da je tako lakše. znam jer sam i ja tebi to napravila jednom. ali vidiš, ne znam jesi li samo bio okrutan, ili si to i mislio. jer nisam znala da toliko boli možeš nekom nanijeti u svega nekoliko rečenica. ipak, gledao si negdje u daljinu, desno od mene i gore. ne sjećam se jesi li me pogledao dok si izgovarao mačeve. jer te nisam gledala. možda najbolje da povjerujem svemu si rekao. i možda bi mi to bilo lako. kada ne bih čekala slijedeći poziv kojim ćeš opozvati sve to. reci mi, bih li trebala hladnim kamenom izrezati svoje srce, zaključati ga u škinju i sakriti od svijeta? priznati poraz, obići svijet u vlastitom mahntiom plesu? ne dati ljubav nikome više, a dijeliti je sa svima? ironično, ali točno onako kako si ti činio kad smo se upoznali. i čekati da me netko spasi. čekati da me pronađe netko u čijim ću očima vidjeti sebe kakva sam bila prije. jer više u sebi ne nalazim nevinost, ni bezazlenost, ni vjeru. vidim samo nekoga tko toliko očajnički želi ljubav da je zaboravio sve ostalo, a nema snage ni volje pružiti ruke prema nekome (tko nisi ti). heh, oduvijek sam naginjala patetici. to je od svih tih knjiga koje žive u meni. neobično doduše, nikad nisam voljela ljubavne romane, danielle steel ni jane austen. čak ni tada, ljubav za mene nije bila ta čudna vizija vzija izgubljenog/nađenog. više sam voljela one nesretne, mračne. one koje nisu imali happy end. bit će da me to zajebalo. samo, uvijek su te ljubavi bile nekako veće, stvarnije, dublje od onih sretnih. ali, da sam drugačija možda te ne bih voljela. ponekad se to čini kao divna pomisao. tko zna gdje bih sada bila, možda daleko od zadimljene sobica u kojoj me Panonski mornar vodi svojim brzacima brže i bliži tugi nego sam ikada mogla zamisliti.
