31. stranica
znaš, kiša je. i nema veze, neka pada, pusti. nek ispire ljubavi sa nas, nek izbriše poljupce i otiske, nek se svi ljubavni ugrizi očiste, da se možemo sjajiti opet. nevini. da možemo opet biti djeca. pusti neka pada, po nama, po njima...
ne žalim za ničim. ona sam koja jesam zbog onoga što sam bila. ja sam ja zbog svojih pogrešaka.
i ne krivim se. pravila su tu da se krše, ne? nije mi žao ničega što mi je u makar jednom trenutku priuštilo osmijeh u ovom svijetu suza.
nije mi žao ljubavi, barem toga imam napretek. nije mi žao odlaska, niti toga da smo koliko toliko krenuli dalje. mi ćemo uvijek biti mi, čak i kada budu drugi oko nas. i nas ništa ne može niti zamijeniti niti izbrisati. zaboga, bilo bi tužno kada bismo se mogli klonirati u nekom drugom. negdje postoji paralelni svemir gdje smo ti i ja sretni. ali to nije ovaj svemir i koliko god to pukotina u nama stvorilo, ja sam naučila živjeti s tim. naučila sam živjeti s tobom skrivenim u sebi.
when the sun shine, we shine together,
told you I'll be here forever,
said I'll always be your friend,
took an oath and I'ma stick it out till the end
now that it's raining more than ever
know we'll still have each other
you can stand under my umbrella
i kad ti bude stvarno trebao kišobran, znaš, moj je kišobran kišobran za dvoje ;-)
29.
Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin...
I tad sam svoj... Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin...
Ponekad još... Suza razmaže tintu... I ko domina padne zid u lavirintu...
Tako prosto... Ponekad još stignemo do nas...
Nedostaje mi naša ljubav, mila... Bez nje uz moje vene puže stud...
Nedostaješ mi ti, kakva si bila... Nedostajem mi ja... Onako lud...
Ja znam da vreme uvek uzme svoje... I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo...
ovi pozivi, ovo liječenje usamljenosti...čini me usamljenijom od samoće... nedostaješ mi, onako lud...
i ovo prokleto veselje posvuda... i ovi ljudi, sa svojim strašno važnim izjavama, upitima i usklicima... sa svojim zahtjevima i prohtjeva, zar ne vide da nije važno? jednostavno nije bitno. nedostaje mi naša ljubav, mili...
i vidi vidi vidi kako će nam super biti, vidi kako nam mora super biti, BIT ĆE NAM SUPER SUPER. a ja stvarno ne vidim što to ima biti super, jer ja ne mogu da se sakrijem u zaklon tvog uha, kao minđuša od duple trešnje...
ti možda dijeliš srca na pola, ali zaboravljaš da ja posjedujem samo polovicu svoga...drugu mi nikad nisi vratio...
29.
da te nisam volio tako
bilo bi mi teško otići...
pitala sam se hoćeš li me sustići. i došao si. naglo. brutalno. razdireš me iznutra. izvana osmijeh. izvana led. izvana bodeži i mačevi i smijeh i tuđi poljupci. izvana raj. iznutra...me nema. došao si i opet odnio sve moje sa sobom.
ne daj mi da vidim
ovo nije svijet za nas
ne daj mi da znam
ovo nije svijet za nas...
bilo bi tako lako primiti ruku i pobjeći. bilo bi tako lako otići i ne osvrnuti se. imamo li mi čemu bježati više? postoji li mjesto za nas?postoji li utopija sreće u našoj ljubavi?
i evo zaklet ću se ja pred svima
svim na svijetu i svime što imam
da je nikad nisam htio
da je nisam volio
i da ne bolujem
pred svima se zaklinjem
pred svima - al pred Bogom ne smijem...
o kada bi mogli. o kada bi samo mogli sanjati ponovno. tako lako bi mogli sada pasti, anđele. zadnjim snagama okrećem pogled od tebe. oprosti mi.volim te. nadat ću ti se s vremena na vrijeme. zastat ću nekad i oslušnut korake iza sebe. i srce će mi stati u grlu i nastat će potpuna tišina. i u njoj ćeš biti ti. i ja ću biti s tobom. i to će nam biti utjeha.
a kada me dotakne
ja protrnem
i bogove i vragove zovem
ako mogu
vrijeme da zaustave...
i pamtit ću dodire. i pamtit ću kožu. i pamtit ću miris. i pamtit ću oči. i pamtit ću žudnju. i pamtit ću naša dva dana za vječnost. i pamtit ću da sam ti jednom pripadala.
to je tako, ne pravi od tuge nauku...
pokušat ću... ali ne obećajem. toliko sam slomljena da sam se sakrila iza 7 bedema u tvrđavi od neprospavanih suznih nateklih očiju i dima koji se obavija oko mene kao oko kakve božice što navješćuje kraj. pokušat ću pomiriti se sa svijetom.
znam, neću moći još dugo da zaspim,
beskrajno duge proklete noći
kako su pogrešni dani bez tebe
to mi ni piće ne može pomoći...
i da, dolazit ćeš mi sa zvijezdama, kad noću legnem sama i poželim te. dolazit ćeš s hladnim vjetrovima i ljubiti mi oči. i ja ću te čekati, na prozoru što gleda na sjever i moliti za tebe. i svi stihovi bit će tvoji, i kucat će ti u san. i znat ćeš da sam ja. da sam došla poželjeti ti laku noć. i dok ona bude pored tebe, i u snu kad se protegne i posegne za tobom, neće te biti jer ćeš spavati u mom krilu a ja ću ti prstima prebirati po kovrčama i pjevati ti tužne pjesme o prošlim ljubavima, i nitko, baš nitko to neće znati.
28.
da je neko drugo vrijeme
ja bih bio Romeo
a ti Juliet
da je neko drugo vrijeme ti bi me danas poljubio kad smo sreli. jedan suludi trenutak pitala sam se zašto to ne činiš. učinilo mi se da prepoznajem namjeru u tvojim očima. da je neko drugo vrijeme udisala bih te sada, prekrivena bespućima tvoje ljubavi. da je neko drugo vrijeme pričao bi mi najgluplje činjenice na svijetu a ja bih se smješkajući s odobravanjem njihala u tvojim rukama. da je neko drugo vrijeme tlo bi podrhtavalo od naših dodira. da je neko drugo vrijeme smijali bi se kao djeca i svijet nas ne bi razumio. da je neko drugo vrijeme mi bi bili naši vlastiti heroji.
da je neko drugo vrijeme ne bih pokušavala naći utjehu u prolaznostima. da je neko drugo vrijeme ne bi ona bila pored tebe. da je neko drugo vrijeme ne bih zubima trgala jastuke od svile pitajući se zašto nismo tu.
ali nije...neko drugo vrijeme...
prazne su čaše, puna pepeljara nestaje
moje srce kuca sporo tika-tak-tak
nema više poljupca ni svađe ni šamara
tvoga tijela ja se draga više ne sjećam
polako izgara žar i dim se plete oko prstiju. polako, bez glasa. osjećam te pored sebe, guši me tvoja toplina...sretna umirem. polako, bez glasa.
lagano umirem u tvome sjećanju
topim se nestajem ko snijeg u proljeću
nema te. nema nas. tko da te zamijeni? tko da me ispuni? tvoj osmijeh. tvoje ruke. tvoj miris. tvoj glas. zamijenilo je vrištanje. pucketanje bičeva. začarani krug. tamnica srca. nedostaješ mi. nedostaješ mi kao što je nebo plavo. nedostaje mi biti tvoja. nedostaje mi postojati. nedostajem si ja i ono što sam bila za tebe, pokraj tebe.
dvadset i sedma
voljeh je više nego što ima zvijezda na nebu
najljepše riječi pisala sam tebi. i najhladnije. ti si u svakom mom superlativu. bio? jesi?
način na koji me se bojiš. s trunkom žudnje. nikad i zauvijek.
poželim se vratiti u naše krugove pakla. u ljutnju, strah, ljubav.
mrziš li me? ili si još uvijek zauvijek?
živiš li i ti kao ja, negdje na pola?
nestale su lijepe riječi
i zato uzmi dodire
ne pričaj mi o sreći
s nama i vrijeme umire
kako smo lijepo lagali, pretužni za istine. kako sam plakala prelazeći prstima po onoj udubini koju nosiš ispod srca, smiješeći se našim zavaravanjima.
stranica dvadest i šesta
volio bih da si tu
ove noći tako trebaš mi
kao more mornaru
nemam s kim nadu dijeliti
dijeliti i sačuvati
Lady Eva je umorna od prljavih igrica. ja sam umorna od misli koje mi lete glavom. mi smo umorne od borbe sa samima sobom i s ostatkom svijeta.
i spusti zastore i ugasi svijeće jer ova noć meni nikad proći neće
ne znam uz čiju bih kosu noćas zaspala. ne mogu se sjetiti niti jednog tijela koje bih sada zagrlila. ne postoji žudnja koju bih noćas prigrlila kao svoju, utažila usnama, ugasila pogledom...
and in her eyes you see nothing
no sign of love behind the tears
cried for no one
a love that should have lasted years
prazna sam. nakon svih ovih godina napokon sam prazna. ne osjećam ništa. samo sebe. nikog više. uzaludno i varljivo i nedostatno se u meni isprepliće i sama u sebi ne nalazim utjehu. ne, nisam usamljena. samo sam sama, sama i prazna. i vrlo mrtva u tome.
