znaš, kiša je. i nema veze, neka pada, pusti. nek ispire ljubavi sa nas, nek izbriše poljupce i otiske, nek se svi ljubavni ugrizi očiste, da se možemo sjajiti opet. nevini. da možemo opet biti djeca. pusti neka pada, po nama, po njima...
ne žalim za ničim. ona sam koja jesam zbog onoga što sam bila. ja sam ja zbog svojih pogrešaka.
i ne krivim se. pravila su tu da se krše, ne? nije mi žao ničega što mi je u makar jednom trenutku priuštilo osmijeh u ovom svijetu suza.
nije mi žao ljubavi, barem toga imam napretek. nije mi žao odlaska, niti toga da smo koliko toliko krenuli dalje. mi ćemo uvijek biti mi, čak i kada budu drugi oko nas. i nas ništa ne može niti zamijeniti niti izbrisati. zaboga, bilo bi tužno kada bismo se mogli klonirati u nekom drugom. negdje postoji paralelni svemir gdje smo ti i ja sretni. ali to nije ovaj svemir i koliko god to pukotina u nama stvorilo, ja sam naučila živjeti s tim. naučila sam živjeti s tobom skrivenim u sebi.
when the sun shine, we shine together,
told you I'll be here forever,
said I'll always be your friend,
took an oath and I'ma stick it out till the end
now that it's raining more than ever
know we'll still have each other
you can stand under my umbrella
i kad ti bude stvarno trebao kišobran, znaš, moj je kišobran kišobran za dvoje ;-)
Post je objavljen 29.12.2009. u 16:21 sati.