kad joj za me neš rečeš ko da joj dušu opečeš
ona me ni prebolela...
po cele noći ne spi
na posteje sedi i fuma...
a ne znam što više reći. mrak je. mračno je toliko dugo da ponekad mala nevjernica poput mene zaziva Boga Koji Je Svijetlo koji je jednom bio sa mnom. okrenem se tada Božici, Onoj Koja Daje Život I Koja ga Uzima, onoj zaboravljenoj božici naših pramajki, Onoj Koja Zna. Onoj koja zna kako je u koži svake žene, koja zna koliko žena duboko može voljeti, koliko teško žena može pasti. kojoj smo zaboravile prinositi žrtve, koju smo odbacile u ime bogova koji su zahtijevili našu pokornost, koji su naš jal i muku sveli na grijeh. molim se Onoj Koja je Ljubav, koja zna što znači voljeti gubiti, Koja Je Početak i Krak i koja zna koliko su te dvije muške krajnosti za nas jednake. da,molim se božici mojih pramajki za koju nisam nikada čula, čije ime ne znam, čije moći odavna ne postoje. jer je jedina ostala koja može razumijeti tugu. na neki način oduvijek je bila sa mnom.
nije to.. sto je tuga za d-mol...
i nije da sam tuzna. nisam plakala jer sam tuzna. tuzna sam sto sam ljubila lijepe, ljubila sam lake...i sve su vile, ma sve su kraljice i sve su nevazne naspram nje... pa sad to u muskom rodu :( ah taj me Đole dobije svaki put. dobije me za tebe. svakim stihomsve sam više tvoja. kao da je to uopće moguće.
Post je objavljen 02.12.2010. u 00:16 sati.