ovo mi je škola
i drugi puta ću pametnije
jer fališ mi do bola
i znam da bit će još i bolnije...
gledala sam snimku nekog pira. sve na što sam mislila bilo je kako ćemo ti i ja to sve drugačije. u mom umu, srcu, tijelu živi ideja nas. neizbrisiva. ne dam nikome taj osjećaj. ne dam nikome tu toplinu koja me obuzme kad te čujem. ne dam nikome trnce kad me dodirneš. ne dam tvoj pogled na meni, kada te ne gledam, a znam da je tu. ne dam nikome nas. ljubomorno te čuvam u mramoru kože, u svakoj stanici, skriven duboko u jezgri.
what I'd give to run my fingers trought your hair
touch your lips, to hold you near,
when you say your prayers
try to understand
I've made mistakes, I'm just a man...
znaš li što sam danas napravila? vodila sam ljubav (zamisli, kakva laž, da ljubav) i usred svega počeo je Always... i dok je on mislio da okrećem glavu i grizem šaku od strasti, nije primijetio suze. sakrila sam koliko želim da si na njegovom mjestu ti i koliko je svaki njegov pokret postao bolan, postao kazna, koliko ne pripada mom tijelu. koliko želim ostati sama, koliko se osjećam poniženo i jadno i koliko sam zadovoljna vlastitim mazohizmom kojim pokušavam tjerati bol kroz zube, sikćem otrov u vlastitu utrobu i gledam kako se rastapam .
postoji tajna vještina srcu se pokoriti
i to su priče za djecu
u koje ne želim sumnjati
i plovim miran baš kao da još te imam
i lažem da sve je dobro i da bolje ne može
a može...jer znam da može i znaš da može,
i lažem da sam za te ipak drukčiji od svih
bivši,
još ti se radujem
a nemam zašto biti ponosan na nas
još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas,
ko da sve je s nama isto kao prije,
a nije... što ja radim tu
što radim...
ne znam što radim. ponekad gledam vlastiti odraz u staklu. i vidim nekog strahovito tužnog. nepomičnu masku smijeha. i oči koji te pogledom traže, nemirno, ko u divlje životinjice. prestrašeno da te neće više pronaći. i svaki put kad pomislim da ne mogu više, da je ovaj očaj postao pataloški slučaj koji ne može odvući me dublje propadnem za milimetar. polako ali sigurno i strah me da više ne znam kako da te volim osim tako grčevito, tako tužno i tako očajno. i trudim se da ti to ne vidiš, da ne vidiš kako ljubav postaje tuga, jer ako ti to shvatiš, hoćeš li me moći voljeti srećom? ili će priča ostati tužna, nedovršena, i možda čak i zaboravljena među nekim prašnjavim stranicama kojih se nitko neće sjećati, osim ponekad mene...
lako je kad te neko ni ne zavoli...
tad samo tamna strana srca zaboli...
teško je kad za nekog jedinog i svog postaneš zrnce soli...
teško je kad Tvoj Neko prestane da te voli...
osjećam kako nam ponestaje vremena. osjeam kako si svaki tren sve dalje. i vidim da mi pružaš ruke i tražiš me. i ne mogu razabrati je li tvoje srce iskreno u tome ili sam ti posljednje utočiše koje te veže za mladost. i strah me toga. i strah me pregaziti ponos, tu prokletu stvar za koju sam mislila da ju više nemam. ali kako vrijeme odmiče, i kako se ti odmičeš, želim se vratiti u tvoj zagrljaj i poslati sve k vragu, jer ako izgubim tebe... ostat ću bez ljubavi. jer ne mogu voljeti sve te lijepe mladiće i djevojke. prvi dodir koji nije tvoj, i od kojeg ne zadrhtim, izmame mi samo tužan osmijeh dok im puštam da me odvode, da ližu moje rane, da liječe ono što je u meni slomljeno i šapćem im cijelo vrijeme da ne mogu, oni to ne mogu... jer neće nikad biti za mene ono što si ti.
Post je objavljen 17.12.2010. u 01:15 sati.