dok me grle njene ruke
kao lance osjećam
dok me dira dok me ljubi
tvoje lice zamišljam
kako letjeti s nekim kad su ti slomljena krila
još ne znam kud s tobom
ni kud bih sa sobom
još teško je budit se pored nje...
grlim tog nekog dječaka, osjećam se tako staro pored njega. on me gleda oduševljeno, upijam radost iz njegovih očiju, probavam isisati zanos kojim me grli. dok ga diram razmišljam kako je osjećaj tuđe kože pod prstima tako neobičan. nisam fer prema njemu ali najradije bih ga ošamarila samo zato jer je tako sretan kraj mene. gledam ga i šutim, pitam se kako mu nije jasno da nisam njegova niti ću to ikada biti. i dok on sanja na mojim grudima, ja sam negdje daleko... negdje pored tebe, u nekom snu koji je izgubio oštrinu. i najradije bih se ustala i pobjegla, al ostajem, pružam utjehu, nadu i nježnost tom djetetu, da bih u dodirom rekla da je to tako, da je ljubav čudna i varljiva, i da se ne brine, bit će sve u redu. čudno, umjesto da on meni pruža utjehu što tebe nemam. valjda je i meni već jasno da tu utjehe nema. idem sad liječiti svoje ožiljke, tako su ružni i crni i tako sam iskrižana njima. ponekad se osjećam kao lik iz nekog brutalnog Burtonovog djela. strašno.
Post je objavljen 04.12.2010. u 19:42 sati.