Nekoliko puta u životu sam otišao u kladionicu. Imao sam nekih 14-15 godina i odveo me dečko moje mame. Sve su to bili listići po deset kuna i služili su uzbuđenju za vrijeme praćenja sportskih događaja za koje me inače nije bilo briga. Osim toga, poker mi je uvijek bila zanimljiva igra. Jednom sam igrao partiju u koju je svatko ušao s po pet kuna i jednom sam igrao na recimo neograničeno (small blinds deset lipa). Na potonjoj partiji sam izgubio dvadeset kuna (i to deset kuna u jednoj ruci jer je dečko imao pocket par kraljeva, a ja damu i osmicu, na flopu mi je došla još jedna dama i osmica, a njemu u zadnjoj karti treći kralj, uglavnom klasična priča u pokeru) i bilo mi je strašno bed.

Nemam visoko mišljenje o kockanju. Potencijal za stvaranje ovisnosti je golem. Loto smatram općim nepovjerenjem u Božju providnost. Ostale igre tog tipa, pak možemo podijeliti na dvije kategorije, ovisno o igraću. Može se raditi o pokušaju zarade ili pokušaju zabave. Ako se radi o zaradi, pogledaj malo iznad što piše za loto. Ako se radi o zabavi onda je to nešto što je debelo na granici. Onih mojih dvadeset kuna možda i nije tako puno s obzirom na to da smo se zabavljali par sati. Koštalo me manje nego npr. odlazak u kino da pogledam neki loš film. Da odmah spomenem, poker je igra koja se ne može igrati bez novca (niti s novcem iz monopolija) jer jednostavno ne postoji ta napetost i razmišljaš drugačije. Možda se još nekad desi da zaigram u neku cifru od deset dvadeset kuna. Iskreno, sumnjam. Nekako iz poštovanja što mi je taj novac darovan trenutno ne smatram da je to u redu.