U jednom trenutku svog života sam dobio savjet od jednog lika da sve što imaš u životu je ono što si sam napraviš. Negova se žena razvela od njega i odnijela sve što se odnijeti dalo. Ja, premda još uvijek nemam realne uvjete za to, razmišljam o tome kako bi bilo nabaviti stan i sve što s tim ide. Njegov savjet nije bio da se oženim i da u to idemo skupa nego da u to uđem sam.

Postavlja se pitanje koliko u nešto ili koliko nekome vjerujete. Ako nemate u životu nekog kome možete vjerovat sa svim što imate, moram priznat da vas žalim. Pri tome ne mislim samo za partnera nego i familiju i prijatelje. Znam da su vremena grda i da je mnogo ljudi koji samo čekaju ne bi li nekog prevarili i time ostvarili korist, ali nekada nekome moraš vjerovati.

Što se tiče partnera, ne bi htio živjeti kao mnogi ljudi koje poznam i pomiriti se s time da me moja žena možda redovito vara i da i ako je tako me baš briga i da mogu i ja nju. Ne! Da moram paziti što je "moje", a što "njezino" u slučaju da se jedan dan nešto desi da znamo podijeliti? Ne! Ako se ja ne mogu u sve što imam kladiti da sam s njom siguran, onda sve to skupa ne želim. Ako se ipak desi da ostanem bez svega toga (a kladim se da neće), da onda više nikome ne vjerujem? Kako da tako živim? Kladio bi se opet.

Slično kao i za partnera vrijedi i za prijatelja ili obitelj. Ja se trudim u svim mogućim životnim situacijama, kada je nešto bitno, da se pokažem kao osoba na koju se može osloniti. Na reakcijama svojih prijatelja često vidim da i oni meni za uzvrat žele reći da ću se ubuduće i ja moći osloniti na njih.

Realno je da osoba bez Boga "ima svoju cijenu". To je jedan jako bitan faktor. Da bi povjerenje došlo do neke određene razine, bitno je da ja budem dobar prijatelj i da (barem) ta cijena poraste. Uvjerio sam se u tisućama situacija da su ljudi bez Boga sposobni na sve ako im se pruži prilika. To je jedna gadna ljudska slabost, ali ako ja ulažem u povjerenje između mene i nekoga, onda imam šanse boriti se s tim.

Prije desetak godina, koliko se ja sjećam, bilo je iznošenja „drugačijeg mišljenja“, odnosno mišljenja koje se razlikuje od mišljenja većine. Doduše, bilo je toga puno manje nego danas. Uvođenjem interneta, foruma, bloga, fejsbuka i sličnih pojava, svaka budala je dobila glas. Čak i na većini foruma, ako pročitate „Pravila korištenja“ se dopušta/potiče iznošenja mišljenja drugačijeg od većine. Srećom, mi one budalaste možemo i ne moramo slušati (čitati), ali u moru tih glasova, ponekad je teško identificirati one pametne od onih bedastih.

Povijest nas uči da nije uvijek većina u pravu. Zemlja je zbilja okrugla i vrti se oko Sunca (tako su, barem, meni rekli). Ponekad je dobro da se taj jedan sićušan glas probije, ali po kojoj cijeni? Većina nas (a i vi, kad ste se već našli na mom blogu) svakodnevno kopa po hrpama elektroničkog smeća u nadi da će naći nešto korisno ili zanimljivo. Najčešće taj proces završava neuspjehom jer danas svatko može pametovat, a „pametnih“ ima da čovjek ne povjeruje. Sebe ne isključujem.

Imam neke banalne primjere. Kupovao sam početkom ljeta slušalice. Kako ja nisam tip osobe koji će na bilo kojoj trafici kupit bilo kakve, raspitao sam se na svemrežju (to je hrvatska riječ za internet, ako niste znali). Tako u moru korisnika nađeš neke za koje ne znaš da li provociraju ili trebaju hitno liječenje. Kupovao sam slušalice marke Sennheiser (jedna od najboljih firmi kaj se tiče audio opreme) i listao kroz kritike kupaca. I po redu ide: 1. Odličan zvuk, udobne... 2. Jako udobne, fenomenalan zvuk... 3. Ne osjetiš ih dok ih nosiš, a tek zvuk... ... ... 1XX. Jako su udobne, ali zvuk ništa ne valja... !?!
I tko je sad tu lud? Da je dobio loš primjerak proizvoda, vjerojatno bi ga zamijenio. Slušalice su među najboljima općenito po zvuku (znam jer sam ih na kraju kupio, a ja obraćam pažnju na takve stvari), prema tome nije da se radi o nekom audiofilu koji ima jako visoke zahtjeve. A ako ih već ima tako visoko, slušalice ispod tisuću kuna nisu za njega. O čemu je na kraju bilo riječ, ne znam, ali to zna čovjeka zbunit. Slične stvari su se ponovile kad sam kupovao mobitel (kojeg je 20% korisnika ocijenilo s 1, 20% s 2, 20% s 3 i 20% s 4) i sad kad pregledavam fotoopremu.

Nije da se zalažem za volju većine. Ipak, kao kršćanin vjerujem da je velika većina ljudi u krivu što se tiče jedinih stvarno bitnih pitanja u životu. To ostaje pitanje kome vjerovati. Naravno, svatko može dati i neki valjani argument za svoje mišljenje, ali i s tim je teško raspoznati one koji samo cmizdre u svojoj nemoći i one koji imaju nešto pametno za reći.

Izreke 14:12
Neki se put učini čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.

Danas sam naletio na jedan zanimljiv intervju koji dosta govori o tome kako svijet vidi ljude koji podupiru moral, nesebičnost, pristojnost i ostale tradicionalne vrijednosti (u daljnejm tekstu „mi“). Slučajno sam naletio na to zujeći po filmićima na jutubu. Radi se o jednoj osamnaestogodišnjakinji koja se bavi pornografijom. Intervju se odvijao u Tyra Banks šou (slično kao Oprah Winfrey) i možete ga (zajedno s njenim komentarom nakon svega) pogledati ovdje, s desne strane (komentari na intevju-u znaju živcirati, pa si ih slobodno zagasite).

Uglavnom, šou je trebao reći kako je to strašno što se ona time bavi. Umjesto toga ispalo je konzervativno, netolerantno i zatucano. No, upravo to je slika koju ljudi imaju o nama. Kod pripreme za šou su ju „sredili“ tako da izgleda kao nesretnica koja je jadna i nemoćna upala u taj biznis (a istina je da se sama za to odlučila i nije morala nego je htjela). I kasnije, u režiji su namontirali tako da se ne vidi da je ona išta imala za reći (što nije istina). Ne podržavam što ona radi. Daleko od toga, ali ona se pokazala kao bolja osoba od ljudi koji su taj šou slagali tj. od nas. I na kraju iskreno kaže da je iskoristila šou za dodatni publicitet.

Ovime pokušavam pokazati da iako smo načelno u pravu nemamo pravo iskorištavat to da bi stvari izvrtjeli još više u svoju korist jer time stvaramo kontraefekt kod drugih i odbijamo ih. Ovo gore je bio jedan primjer. U životu ih fakat imam, od ljudi koji su zdravstveno loše pa iskorištavaju svoje bližnje da ih bedinaju (ne pretjerujem) do ljudi koji se neće niti pozdravljat sa onima s kojima su u neslozi niti s ljudima koji se s njima druže.

Ako si već u pravu, onda budi pametan/tna i razmisli ima li smisla ponašat se blesavo radi toga što si u pravu i upropastit si neke odnose.

Friško obraćen, imao sam jako pacifistički pogled na rat. Vjerovao sam da se kršćanstvo radi o miru, ljubavi, pomaganju, te da u tome nema mjesta ratu. Na neki način sam bio u pravu, ali većinu toga nisam razumio. Čitajući Stari zavjet sam nešto bolje upoznao Boga po pitanju toga.

2. Kraljevi 1:5-15Pretpostavimo da sam ja vojnik, kršćanin. U vojsci dobro služim. Iz nekih (često glupih) političkih ili materijalnih razloga bukne rat. I ja trebam ići ratovati. Neka je s druge strane moj brat koji je u sličnoj situaciji kao ja. Ja bi ga trebao ubiti? Zašto? Jer mi je tako rekao moj nadređeni? S druge strane, u Bibliji (pogotovo Starom zavjetu) jer rat redovita pojava i nitko ne kaže jednu riječ protiv. Ovaj tekst koji sam izvukao bi trebao nositi jednu dosta važnu poruku, a to je bez obzira na položaj u kojem se našli trebamo stajati iza svojih uvjerenja, a na „pustiti da se desi“. Slušao sam priče o tome što se dešavalo po kršćanskim krugovima za vrijeme Domovinskog rata. Neki ljudi su se izjasnili kao pacifisti i nisu išli ratovati, neki jesu, a neki radi svojih uvjerenja nisu htjeli ubiti, nego su se zaletavali na prve crte iz izvlačili ranjene.

Inače, ratom se ne bavim. Nikad nisam volio povijest, a ni vojna tehnika me ne privlači toliko. Rat definitivno nije zafrkancija. Bar ne onima koji se trebaju boriti ako rat izbije. Što god da se desi, treba ostati čvrst u svom uvjerenju jer Bog je ispred i zapovjednika i domovine.