Djela 2:42-47Na što liče naše zajednice danas? Ovo je tema koja me jako pogađa. Ozbiljno razmišljam da užicam pastora da jednu nedjelju propovijedam o ovome. Što sam bliže Bogu, više imam osjećaj da nam crkva vene. Svaku nedjelju ugledam lica koja vidim samo na sat vremena u nedjelju. Ne vidim ih nikad u nekoj službi, u slavljenju se malo ljuljaju, ali uglavnom ono što vidim od njih je jako slabo. Ne poznam ih, dakle niti ih ne osuđujem. Ipak, jako me zabrinjavaju kad uđu u nedjelju nakon početka, a izlaze čim vide da su obavijesti na redu. Zar su došli samo odraditi? Ne znaju da li da njihovih sat vremena u crkvi nedjeljom ne vrijede ništa, niti kod ljudi, niti kod Boga? A što je tek sa zajedništvom? Znaju li uopće oni što je to? Brine me to i držim ih u molitvi.

Mene je sram reći da nisam dio neke male grupe (pod male, mislim na grupe ispod 10, a poželjno i ispod 5 članova). Dio sam STEP-a, služim nekad na omladinskim sastancima, služim nedjeljom. I jako, jako mi fali mala grupa. Bio sam dio jedne male grupe. Bilo nas je četvero, premda smo se jako rijetko nalazili svi četvero. Dakle, grupa od dvoje-troje. Idealno! Ispovijedali smo se jedni drugima, molili jedni za druge, zajedno proučavali, svjedočili, ohrabrivali se, planirali smo i imati večeru gospodnju zajedno... To je bilo TO! Bitno: nalazili smo se kod jednog člana, doma. Kad bi se nalazili po vani (parkovi, pizzerije i sl.), grupa je blijedila.

Jako mi je žao što nisam dio kršćanske obitelji jer bi vrlo rado organizirao barem jednu kućnu grupu doma. Najsretniji bi bio kad bi imao 4 kućne grupe + STEP + nedjelja + jedan dan slobodno.