Za početak hvala Nikoli kaj me reklamirao na faceu i hvala svima vama koji me čitate i koji komentirate jer bi bez vas ovaj blog bio uzaludan. Vidio sam dobre blogove koji na cijeloj stranici (10-ak postova) nemaju jedan komentar. Ja sam happy što su neki moji postovi osvojili njih 6-7. Nadam se da će s vremenom taj broj porasti, pa da će mi se blog povremeno pojaviti na naslovnici blog.hr-a, pa će ljudi saznati za Boga, pa bla, bla...

U zadnje vrijeme nastojim ne započinjati razgovore o Bogu s nekršćanima, ali ih nekad pokušam isprovocirati. I to zna upaliti. Onda me ta osoba nešto pita i desi se obično jedna od dvije stvari:

1. Ta osoba kaže da vjeruje u Boga, da je kršćanin, da sve kuži, a u stvari nikad otvorenu Bibliju vidjela nije. Takve ljude obično ušutim pitanjem "Što je evanđelje?". Iznenađujuće je da mi ni jedna od tih osoba još nije znala na to odgovoriti. Uglavnom, do njih je teško doprijeti i objasnit im potrebu da se okrenu Bogu jer su uvjereni da su s Bogom super jer su npr. svaku nedjelju na misi i vjeruju u Boga.
2. Ta osoba nema veze s Bogom ili protestira svemu kršćanskom što pozna, ali joj se život temelji na nekim osnovnim moralnim vrijednostima. S ovakvima je obično puno lakše razgovarati jer nemaju toliku blokadu prema poštenju. Neki dan sam razgovarao s mojim ocem koji se izjašnjavao kao ateist. Ipak, u njemu postoji želja za poštenjem, ali ga smeta što ga drugi ljudi tjeraju na to da se mora na nepošten način borit za opstanak. Za čovjeka koji ne zna Boga, to je, u stvari, pozitivna stvar.

Iznenađujuće je koliko je ljudi koji žele Boga i znaju da žele Boga, ali im smeta crkva koja se nameće kao institucija, a ne kao zajednica vjernika, a nemaju nimalo volje učiniti nešto po tom pitanju. Najgore, ne radi se samo o katoličkoj crkvi, nego se to pojavljuje i u mnogim protestantskim crkvama. Ljudi nemaju dovoljno zajedništva, crkva duhovno ne napreduje, dakle, umire. Možete li si zamisliti ljudsko tijelo koje tako odumire jer se ne hrani ili jer ne diše? Prestrašno. Da se ne bi moji iz Radićeve previše stresli, ne mislim samo na crkvu čiji sam ja član. Ima po Hrvatskoj (a i šire) zajednica koje su duhovno još mrtvije (ako takva riječ postoji). Jedan dečko me pitao kako se prezivam. Kad mu je prezime bilo nepoznato, pitao me kako mi se roditelji zovu. Ovo me jako rastužilo. On je, naravno, mislio da su moji roditelji kršćani, cijepljeni baptisti, pa da ćemo možda biti u rodu ili ih pozna ili nešto... Nije da ga krivim koliko mi je žao čitave crkve koja članove dobiva samo natalitetom.