Dobrovanje
| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
26.03.2006., nedjelja
JELA I JOKA
Jelin muž, bard zaklanih ovaca – kako ga tvrdo prozva jedan neumoljivo (ne)podijeljeni kolumnista, autobiografski je pjesnik. Sve što je njegovo, materijal je njegove poezije. Nijedan detalj njegova svijeta nije nevrijedan pažnje; uz svaku pjesmu uredno naznačuju mjesto i vrijeme nastanka.Njegovo pismo je toliko jednostavno da se mnogi često pitaju je li on uopće pjesnikom. Zbunjuje svojom prostodušnošću, naivitetom u izboru nepjesničkih tema i u svom pristupu njima, tako da mnogi kažu kako su tadijanovićevske stihove mogli i sami napisati ili, pak, da to uopće nije poezija. Smio u svojoj običnosti, samouvjereno i nepuitno izriče sebe i svoj ne svaki, nego samo „podobni“ svijet. Eto, dugo je živio s Jelom. Posvećivao joj pjesme. Umjetno ju je uglavio i u svoje djetinjstvo; nosao joj torbu i bio magarcem zbog toga. Učinio je poznatom koliko i samog sebe. Kada je prošle godine slavio rođendan u nekih tridesetak hrvatskih gradova, u svakom mjestu zborio je i o životu s Jelom. Sve znamo o dragoj, vjernoj, mnogopoštovanoj, od pjesnika voljenoj i u povijest turenoj voljenoj Jeli. Tito, jedan sasem drugši pastijer sasem drugših ovci, na važne je datume i s važnim ljudima na važnim mjestima bio, ali nije pisao pjesme koje bi zbrinule njegovu Jelu. Kad je umro, ispalo je da nije imao plaću, da nije imao riješeno stambeno pitanje, da, uglavnom, ništa nije bilo njegovo. Zgrada u Užičkoj je preimenovana u rezidenciju, kao što su i Beli dvori, samo da bi Joka bila spriječena ostvariti bilo kakvo stanarsko pravo. Joka već 25 godina čami u vlažnoj, bušnoj i hladnoj kući, koja, istina, zvanično nije zatvor, ali za nju kao da jeste. Nije joj ni čisto, ni suvo, ni toplo. Prima i neku "platicu" koja se ne zove ni plaća, ni penzija, ni nadoknada, ni apanaža. Kako god – ima samo za osnovne potrebe i preživljavanje. Ministar Ljajke je rekao jednoj novinskoj agenciji da su majstori završili radove i da će grijanje biti pušteno u "gostinskoj vili", u koja sada čami Joka, tijekom ožujka. Na proljeće će početi radovi na rekonstrukciji krova. Zamjera se Tiletoj Jeli da mlogo košta …Zar? Za cijeli udovičin umirovljenički vijek, porezni obveznici nisu platili koliko za jedan dan, raskošnog, života Karađorđevićima - "podstanarima" Bijelog dvora, tvrde upućeni. No inim karađorđevićma, tuđmanima, milšovićima, Očevima, Voždama i Babama oprašta se trošaluk u raznijem bijelim dvorima, dedinjima i pantovčacima…I to zato jer su oni Srbi, Hrvati, Muslimani, a ne nekakvi Jugoslaveni, dosmanlije, došlje… Joka je kriva – ženom je tako dugo bila napoćudno nacionalno neopredijeljenom predsjedniku i tako dugo je Živa. Osim toga, nije Joka Davorjanka Paunović, "prava" Tiletova ljubav - sestrična Vere Miletić, majke Mirjane Marković – već „simbol prekodrinske goluguze okupacione gamadi, partizankuša šeste ličke koja je nanijela Srbiji i Srbima više zla nego cijela njemačka okupacija od '41. – '45. O njoj se trebaju brinuti novnosnastale banana države koje je i ona stvarala pljačkajući Srbiju, kradući njezine fabrike i premještajući ih u druge republike. Zahvaljujući njoj ta Titova Avnojska Hrvatska kao država i danas postoji poslije NDH. Neka se vratiti u Hrvatsku, odakle joj je i muž, u kamenjarsku kolibu u Liku…“ (stav jedanog forumaša, zabrinutog za porezni fond) E, pa zato Joka i dalje živi po zakonu Milke Planinc, nazvanom lex Jovanka, po kojem se prenosi Tiletova imovine u društveno vlasništvo. U svim drugim slučajevima - osim u njegovom nesrpskom, nehrvatskom, nemuslimanskom slučaju -obitelj ima pravo naslijediti imovinu. Ono što je dopalo njegovu obitelj smiješno je; Mišu Broza su zapale Jovankine haljine i janke, ženski vezovi i štošta drugo što se tretiralo kao predsjednikova zaostavština, kao da je Tile bio peder. Jovanki su, opet ostavili ispušene muštikle, stare lovačke puške i ostale bezvrijedne stavi. Istina, ostale su joj i fotografije, ali samo one na kojima je ona sama, jer prilikom pretvaranja vile u Užičkoj u muzej, nisi bile potrebne. Prema onom što slučajan posjetitelj može saznati iz tog muzeja, Tito je bio momak. Nema tragova da je Jovnka provela život s njim. Njegov život je predstavljen onkao kako su drugovi željeli. I Povijest će biti predstavljena i oblikovana onako kao drugovi i gospoda budu željeli. Jučer su na radiju objavili vijest da je Ivan Jakovčić, župan istarski, pozvao udovicu Josipa Broza, (namjerno) šutljivu i namjeno izoliranu svjedokinju jedne epohe, da dođe živjeti na Brijune. Toliko sramne i dugotrajne muke oko prihvaćanja onog što se davno trebalo prihvatiti i što se ne može a ne prihvatiti... Koliko god Jakovčićev potez bio komercijalan, politički promidžben, toliko je i lijep odjeknuo. Javniji i smjeliji je od ponašanja onih ljudi koji kupuju crvene majice s Tiletovim likom i natpisom Josip Broz - dobar skroz, ali ih potom potajno drže u ormaru ili, eventualno, spavaju u njima…Iako su i ti snovi lijepi. Kakva bi li nam tek budućnost izgledala bez njih? |
19.03.2006., nedjelja
O mučanju i onom čega ni i s očim Bobik nikada neće razbijati glavu
Nakon gotovo trideset godina ponovno je postavljen Čehov. Ivica Kunčević se odlučio okušati s Tri sestre - mučanjem o čežnji, bez ikakve borbe, za boljim životom. Već godinama surađuje s istim uigranim timom; hijerarhija im nikad nije bila bitna. Ovaj put je drukčije, jer je Kunčević odlučio poštovati (samo) svaku piščevu napomenu. Ni samom Čehovu, koji je blisko surađivao s redateljima i glumcima MHAT-a, nije bilo jednostavno pratiti pokuse za praizvedbu Sestara. Otputovao je iz Moskve i slao duga pisma s uputama, kritički nepovjerljiva, katkad gotovo očajna, Stanislavskom, glumcu i prijatelju Višnjevskom i Olgi Knipper. Intimno se pripremio za potpun neuspjeh premijere i prijetio: Propadne li komad, otputovat ću u Monte Carlo i prokockati sve što imam.Ni sto godina kasnije ništa lakše nije prikazati ono čega nema i ono što nije izrečeno. Nema klasične dramske priče u Čehovljevim dramama. One se sastoje od jednostavnih, svakodnevnih zbivanja koja u životu gotovo i ne primjećujemo. Čehov poznaje život i zna odnos važnog i nevažnog: važno se ne mora dogodit uvije pred nama, ali se nevažno uvijek pred nama događa. Likovi su mu sasvim obični ljudi koji ne predstavljaju otjelotvorenje životnih tendencija i stremljenja jednog vremena. Ne sudi svojim ličnostima, samo nam ih pokazuje sa svih strana. Ono što vidimo u likovima, nisu oni sami, nego ono što drugi u njima vide. Kada, na primjer, na kraju 4. čina Ivanova dolazi Ljvov da zdere masku s Ivanova, svjesni samo da je to samo promašena ekshibicija i prazna parada: skidanja maski nema, a ono što zovemo skidanjem maski samo je ugao iz koga promatramo jednu ličnosti i ono što se iz toga ugla vidi. A je li to pravi ugao i vidi li se iz njega njezino psihološko i moralno središte, to ništa ne znamo. Kako manipulirati ljubavlju? Ujka Vanja je drama o starosti i drama bez ljubavi; svi govore o neuslišanoj ljubavi – ona je za sve osobe u drami egoistična fikcija kojoj je cilj nadraživanjem čuvstava prikriti osjećaj uprazno potrošenog života. U drami se ne ljubi drugo biće, nego mogućnost ekstatičkog nadoknađivanja „izgubljenog vremena“. Ljubav prema drugoj osobi je patetična maska koja skriva pravi sadržaj odnosa prema drugima – netrpeljivost koja je izraz nemoći da se sa sobom nešto napravi. U jednom trenutku Vojnicki istrčava s pozornice i vraća se s revolverom u ruci. Puca na profesora. Promašuje ulogu heroja kao što promašuje i profesora. A kada odmah zatim počne jadikovati nad samim sobom, kad počne govoriti o tome kako je darovit, pametan, hrabar, da sam živio normalno, mogao sam postati Schopenhauer, Dostojevski…– mi znamo da je sve to, u stvari, samo jedna tužna samodramatizacija koja nam ne otkriva toliko neostvarene mogućnosti, nego mogućnosti koje nikada nisu mogle biti ostvarene. Svoj dramski trenutak čitav prizor dosiže u trenutku u kome ujka Vanja vidi sebe u očima drugih, u kome njegov pogled – koji je dotle lutao po neostvarenim maglama neostvarenih mogućnosti – sretne pogled Drugoga. Tada shvatimo, zajedno s njim, da je ono što je, a ne ono što misli da je mogao biti i da nam se u životu čini žrtvovanim najčešće ono što nije ni mogli biti ostvareno. Kako se narugati? U Galebu, poslije neuspjeha Trepljevljeve drame, Nina silazi s pozornice među okupljeno društvo, kada joj Arkadina predstavi Trigorina, ona se zbuni: on je jedan od njezinih omiljenih pisaca. Ali taj omiljeni pisac o kome sanja ne malo zanesena provincijalka, poslije nekoliko konvencionlanih rečenica o prekinutom komadu i o igri Zarečne, upita ima i ribe u jezeru, jer kao i Čehov, Trigorin, pisac i melodramski ljubavnik, voli pecati. ”Da”, kaže Nina – mlada i zaljubljena u pisca (Ruskinje se najlakše zaljubljuju u talent), ”jezero je bogato ribom.” ”Ja volim pecati”, kaže Trogirin, ”Za mene većeg uživanja nego sjediti pred večer na obali i piljiti u plovak.” Na to će Nina, koja ima sasvim drukčije ambicije: ”A ja mislim da za onog tko je okusio uživanje koje pruža stvaralaštvo, nikakva druga uživanja ne postoje.” Nini, ”kćeri duha”, čovjek koji umjetnost doživljava svaki dan, mora biti umjetnik u svakom, pa i najmanjem djeliću svoga srca. I poslije ove naivne njezine, Arkadina će, kao zaključak, reći: ”Ne govorite tako, Kad mu napravite kompliment, on se odmah izgubi.”Nina je mlada naivna djevojka koja živi u dubokoj i mračnoj provinciji – Sorinovu – imanju Bogu iza leđa, a do obližnjeg sela im šest vrsta. Negdje u daljini je grad koji ima željezničku stanicu. Imanje je na obali jezera. Svi žele da se otrgnu od jezera. Svima su pretenzije daleko veće od njihovih mogućnosti. Kako (ne)biti luzer? Grčka mitologija suočila je tri najmoćnije božice s Parisom da bi ishod bio jedan od najkrvavijih ratova u povijesti Grčke. Tri Suđenice stvarale su sudbinu, a Čehovljeve tri sestre je trpe – polako se gube u jalovom provincijskom životu, zaglušenom nevjerstvima, vjeridbama, požarom, odlaskom baterije iz gradića. One su lijepe, obrazovane, duhovno bogate i željne osmišljenog života. Ali ih podvrgava kapriciozna žena lijenog brata. Njezin zeleni pojas ( u neskladu sa žutom haljinom) simbolizira njezinu duhovnu inferiornost, neprimjerenost otmjenim Prozorovima, ali i himbeno, zmijsko upuzivanje u njihov dom. Ona je Trinaesta za stolom, Prekobrojna, koja postaje uzrokom njihove propasti. Neotmjena, glupa, lijena, gramziva, nečovječna, neizložena ”blagotvornom utjecaju rada i obrazovanja”. Ali i, neočekivano pa onda i lukavo, osvetoljubiva. Zlopamtljivo dobacuje Irini, u trenutku kada je istjeruje iz kuće na kraju drame, da joj pojas ne pristaje... Irinin pojas nije samo obični pojas na haljini. On je i njezino, i njezinih sestara, obrazovanje, trud i talent. Takav Pojas je (u ondašnjem trenutku u Rusiji) nepotreban za svakodnevni život. Može slobodno zaboraviti talentirano svirati, ne treba plakati zbog zaborava stranih riječi. Izgleda da Sestre čeka “rad bez poezije, bez misli”. Kao učiteljice ili službenice ponižavajuće bit će zavisne o raznim ravnateljima, a plaće im neće omogućiti život u kojem će se njihove vrline, talenti i znanja rascvjetati. Tri ženska lika, generalske kćerke, imaju zadatak pokazati nedjelotvoran odnos prema sudbini. Sudbina u ovoj drami je vrijeme. Junaci klasičnih drama, i ne samo drama, svojim su djelovanjem oblikovali vrijeme. Moderni junak to vrijeme podnosi. Čehovljevi junaci bačeni su u vrijeme, kako bi to rekao jedan francuski egzistencijalistički filozof, u vrijeme koje je prazno jednako toliko koliko je beskrajan prostor ruske brezovite, anonimne, od svega udaljene pokrajine gdje oni žive. Povremeno se dogodi nešto što probudi Nadu da se može uteći beskrajnosti vremena/prostora u kojem nam život otječe. Nekada se dolazak vojske, ponekad ljubav učini kao mogućnost da ode zauvijek iz jalova tavorenja i da se nešto uradi od svoga života. Kao dobar liječnik, Čehov smatra ja ljudskoj duši potrebno ispovjediti ljubav, da ne bi posivjela i izjednačila se s neutješnim vremenom i prostorom. No ne daje nadi prostora više nego što mu tu dopušta strogo shvaćanje realnog, pa vraća svoje osobe u stvarne dimenzije njihova opstanka nastojeći da im nanese što manje boli. Grčki tragičari, Shakespeare, Brecht, pa čak i Ibsen, liječili su društvo. Čehov liječi pojedince. Izlječivi su rijetki, izlječenje relativno. (Kako se mjeri) vrijeme? U Tri sestre vrijeme se mjeri debljinom (u svakom činu su sve deblji i deblji ili suhlji i suhlji) te djecom koju Nataša rađa: ona rodi po jedno između prvo i drugi i između drugog i trećeg čina, i svako od tih novih života pokazuje nam kako vrijeme prolazi kako oni koje zatičemo na pozornici više nisu isti koje smo u prethodnom činu napustili. Neprestano se govori o vremenu. To je drama o tome kako nam vrijeme ističe/izmiče i kako se bitka s njim uvijek gubi. Samo patetični krik U Moskvu! U Moskvu! ostaje stalna sadašnjost koja je sestrama jedino uporište u vremenu što sve donosi – ali mi znademo da i tom uporištu vrijeme polako izmiče tlo pod nogama, da je ta želja za što skorijim povratkom u Moskvu samo očajnički pokušaj da se vrijeme zadrži i zaustavi njegov podmukli rad i da je, u stvari, Irinin krik samo znak da je bitka s vremenom gotovo izgubljena. U četvrtom činu se govori o budućnosti. I to zato budućnosti više nema. Sve što se moglo dogoditi, dogodilo se; sada ostaje samo praznina trajanja. Ništa od onoga što su Prozorovi sanjali nije se dogodilo, ni njihovi najminimalniji programi - kao što je Irinin brak s Tusenbachom - nisu se ostvarili. Gubitak ili dobitak? Olga, Maša i Irina, nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti, zajedno s bratom Andrejem, u provincijskom garnizonskom gradiću gdje vlada niskost, malograđanština, glupost. konvencionalni moral, pokušavajući se vratiti u duhovni dom, Moskvu (čarobno rješenje svih problema; U Moskvu, u Moskvu!, lajtmotiv drame postao je uzrečicom u svakodnevnom govoru – označava ne samo varljive iluzije nego i uzvik ohrabrenja da se prione nekom cilju), gdje su rođene i odgojene. Nataša, bratova supruga, i njezin ljubavnik, postupno istjeruju sestre iz njihova doma i života. Irina prelazi iz svoje sobe u Olgini kada ova sa starom dadiljom Anfisom seli u stan za školnike gimnazije u kojoj radi, a Irina odlazi raditi u neko drugo mjesto Bogu podno nogu kao učiteljica. Na kraju drame, sestre ne samo da ne uspijevaju otići u grad duše, nego bivaju iseljene iz vlastite kuće. Sve će sobe popuniti Bobici. Bezdomnost, iščašenost iz vremena i prostora, često daje priliku da se rezimiraju životi i suvislije stave u opći kontekst. Drama bi trebala predstavljati borbu za dom. Ali drame nema. Jer doma nema. Dom je izgrađen u mašti i ne može se oduzeti. Sukob između sna i stvarnosti neprevladiv je i nepomirljiv. Oduzeta je stvarna kuća koja se možda mogla prodati i prodajom osigurati novac potreban za preseljenje u Moskvu. No, dobro je (ponekad) ostati bez išta.* Je li se ubila nada? Onaj koji im je davao Nadu – Veršenjin (Moskovljanin, čak štoviše, stanovao je u istoj ulici kao i sestre), govori o snovima, ali koji bi se ostvarili u dalekoj budućnosti, za dvjesto, tristo godina. ( Što znači ljudima koji žive sada, a koji nipošto neće ući u povijest, ako njihov život dobije smisao tek za dvjesto godina?) A sada, sada nema vremena, njemu je vrijeme vratiti se svom lajtmotivu ”znate, moja žena i obje djevojčice”. I brat - bivši potencijalni znanstvenik i sveučilišni profesori a sada kartaš i ništavni papučar grabežljive žene kod čijeg ljubavnika se zapošljava kao činovnik u lokalnoj upravi - izdajnik je budućnosti. Blag je na riječima, krasnorječiv kad govori o budućnosti. No, priče o budućnosti su samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti; njegove se ambicije, dok se deblja i ”povećava” obitelj, brzo tope. Postupcima izdaje sestre. Jedini koji je ne odgađa djelovati je nespretni barun Tusenbach. On govori o potrebi življenja sada i ovdje, i o životu za sebe. Želi promijeniti svoj život i zauzeti aktivan stav – daje otkaz u vojski kako bi radio. Prihvatio je dvoboj s Soljonim i tako izabrao besmislenu i nepotrebnu smrt. Događaji u drami pokazuju da su i vjera u sadašnjosti i ona u budućnost samo iluzije. A iluzije i nade, njihovo ostvarenje ili iznevjerene, nisu ni socijalni ili politički, nego vječan egzistencijalni problem. Najveće značenje budućnosti je u tome što ona otvara čovjeku slobodan prostor za otkrivanje i razumijevanje smisla onoga što čini. Što s njim? Kuligin, Mašin muž, profesor latinskog, na svaku pojavu, i nevažnu i strašno ozbiljnu, reagira isto - poučno u sentenciozno. Čovjek je u futroli kojemu je slijepo služenje profesiji oduzelo identitet, a ostavilo Zadovoljstvo – ”Naš direktor brije brkove, pa sam se i ja obrijao. Čim sam postao inspektor. Nikome se ne dopada, ali meni je svejedno, Ja sam zadovoljan. S brkovima ili bez brkova, ja sam podjednako zadovoljan...” Što nismo vidjeli na pozornici? Kako Tusenbach prosi Irinu, svađu između Tusenbacha i Soljonog, nijednu scenu između Nataše i Protopopova, njezinog ljubavnika. Upravo Čehov tako hoće jer drži da često odlučujuću ulogu ne igraju događaji koji su se zbili pred nama više nego oni koje vidimo, za koje čak ne znam ni kako su se, a ponekada jesu li se uopće i dogodili. Ni emocijama ne daje previše maha. U četvrtom činu Čebutikin, poslije jednog kratkog, raznježenog monologa na rastanku sa trima sestrama, kaže Kuliginu: "Nije trebalo, Fjodore Iljiču, da obrijete brkove.” Takvim rečenicama Čehov guši svaku sentimentalnost, svaki višak emocija koja bi njegove drame mogle izazvati. On je nepotkupljivi humorist koji nije mogao a da se ne podsmijehne svakom izljevu osjećanja i da u patetičnim situacijama ne vidi ono što je smiješno. Njegovi likovi ne govore otvoreno, i to ne samo zato što nemaju prilike ostati na tren nasamo, nego i zato što je otvoreni razgovor u životu velika rijetkost. Često se mijenja tema, komunikacija se prekida i opet se obnavlja. I pauze u razgovoru su važne koliko i riječi i replike. One nisu samo psihološke, nisu samo slika čovjekove duše u kojoj je izrečeno važno koliko i neizrečeno, nego su to i velike provale šutnje i ništavila u život zaglušenog brbljanjem. To je šutnja svijeta kojom smo okruženi i u koju smo uronjeni. Pred lice sudbine se staje posredno i neprimjetno. I sudbina se Čehovljevim junacima posredno oglašava: posredstvom simbola koji iz daljine liju na njih svoju opaku svjetlost. Ljudi su po njemu besmisleno i nepovratno upropašteni, kao galeb, kao šuma, kao višnjik, kao gradić u plamenu. Žrtve? U četvrtom činu Irina, jedina koja je uspjela da dotle održi iznad svake banalnosti i da apsolutno živi ulogu mlade nesretne heroine, u jednom trenutku reče: „Ali moja je duša kao skupocjeni klavir koji je zaključan, a ključ izguljen“. I ta jedna rečenica dovoljna je da vidimo Irinu kao komičnu osobu koja pristaje udati se za barona ne zato što njezin vitez iz bajke nije došao, već zato što je ne pretjerano inteligentni Tusenbach jedan od rijetkih koji će njezine afektacije shvatiti ozbiljno. Da se taj brak ostvario, bio sasvim slika i prilika braka njezine starije sestre, u kome je Maša bez sumnje žrtva, ali u kome ni jadni Kuligan nije ništa manje žrtva. Jer, osim što su nesretne junakinje, Čehovljeve sestre su i mala čudovišta, Hede Gabler što razjedaju sve oko sebe, uvjerene u svoju superiornost. I tužene su i komične su to figure koje ipak nisu smiješene. Kada Tihonov u razgovoru kaže Čehovu kako su ga Tri sestre ganule do suza, on se žalosti: Ali ja ih nisam pisao zato da bih izazvao suze: njih je Stanislavski (redatelj MHT-a) učinio plačljivima..Želio sam nešto posve drugo, žalio sam pošteno reći ljudima: Pogledajte sami sebe, pogledajte kako loše živite, kako ste utonuli u dosadu! Ako me ljudi budu mogli shvatiti, tada će pokušati stvoriti drugačiji, bolji život. *Mom je prijatelju, dok je bio na liječenju, stanodavac izbacio stvari i ženu na ulicu. Kada je konačno dobio od grada nekakav podrumski prostor na ime ateljea i stana, pozove on na proslavu useljenja, kao narodni čo'jek i nezlopamtilo, i bivšeg gazdu, koji mu, kad su si malo spili, reče: ”Vidiš, prijatel, kako sam ti ja dobro došel. Da te ondać nis' istjeral, ti nigadar ne bi imal ovak lepi stan...” |
14.03.2006., utorak
Koja izleti, ne uleti
Kad tko govori mnogo vičući, za toga se kaže: Ne bi ga nadlajalo devetero pasa ili: razvalio vilice kao bijesan pas...A tko mnogo i brzo govori, kaže se: siplju iz njega riječi kao iz ulišta pčele. Kad tko zapovrne, tj. uvijek isto govori, reče se da sveđer istu pjesmu poje, da uvijek na tome jaše, da govori sve o tom kako kukavicu kuku, da je zaintačio govoriti. Tko lijepo, slatko govori, za toga se kaže da guče kao golubica, da ima medna ili medena usta – i kamen bi riječima podigao. Lijepo zviždiš, tek da hoće ovce za tobom, kaže se onomu koji ljude na što lijepo tjera, ali oni neće da slušaju. Lijepo bleji, a zlo doji – kaže se onomu koji lijepo govori, a zlo radi. Ako lijepe riječi ne prate djela, govori se – Vele skvike, a malo vune. Malo pljeve, dosta vjetra. Glas do neba, a kad dobro pogledaš – ono mućak. Valja dijete roditi pa mu ime nadijeti. Od zbora do tvora ima prostora. Da je steći kao što je reći, svi bi bogati bili. Među rečenim i stečenim gora je posrijedi. Kaži i pokaži (ne govori samo dobro, nego i radi dobro). Svirati znači: govoriti nepristojno, sramotno /Idi otale! Šta sviraš?/. Grakati – zlo govoriti rđave riječi. Rđogrizati, govoriti koješta, ponajviše loše (Šuti, ne riđogrizaj!). Jezik se oštri ili brusi (kakao bi nekomu sasuo istinu u lice). Otresati komu što ili okresati komu sve u oči znači: reći mu otvoreno i oštro (Otresit čovjek ili čovjek oštra zuba: koji umije odgovoriti kako treba). Lijepo komu priklopiti, odudarati ili namajstoriti koga – odgovoriti zgodno. Tesati znači govoriti brzo i lako (Čuj kako samo teše). Besjediti kao s konja: govoriti brzo i oštro. Govoriti otržito: jasno i lako. Okrajati ili okrajčiti – okolišati (Kaži kao što jest, a nemoj okrajati, reci bobu bob, a popu pop). Ševrdati –govoriti sad ovo, sad ono (Istina ne treba ševrdati; oblo se razlog kaže). Odsjeći kao na panju – kazati pravo, da se razumje što se hoće: kratko i odsječeno. Bubnjati – govoriti javno, govoriti na sva usta. Priklopiti – govoriti koješta šaljivo. Kad se navraća govor na ono što je za nj povoljno, reče se da navraća vodu na svoj mlin, da navija na svoju ruku. Nagovijestiti, nasjeći, nahrciti, natuknuti što: napomenuti. Nagovijest – kao napomena (Pametnomu je dosta nagovijest. Intelligenti pauca). Ubrzati znači početi brzo govoriti. Smekšati – početi prijaznije, mekše govoriti. Drobiti , potanko kazivati (Kazuj, nemoj drobiti). Isto znači duljiti. Unijeti riječ među ljude znači umiješati se riječima, kazati koju. Uteći kome u riječi – presjeći komu govor i uzeti riječ (Ne zabudi na kojoj si, kaže se utječući kome u riječ. A znači: ne zaboravi gdje si stao). Kada kome uteče riječ, tj. kad kaže ono što nije htio, reče se da se izrekao, da se zarekao, da se istrčao. Kad tko započne govor o jednome pa ne dovršivši ga svrne (navrne) ga ne drugo, veli se da se prerekao (Govori dalje, što si se opet prereko?). Odreći znači odbiti što riječima, kazati „ne“ (Nadam se da nećeš odreći pomoć koju sam te tražio), a poreći ili pobašiti – kazati da nije za što se prije reklo da jest (Rekao i porekao. Pobašio je sve svoje pređašnje izjave. Carska se ne poriče). Udariti u bah , zanijekati, reći da nije (Bolje u bah, nego u zatvor). Zanećati koga, znači nagnati ga da kaže „neću“. Iskrenuti, izvrnuti, izvrtati čije riječi – iskriviti ih. Izrijekom (kazati što) ima u književnom jeziku ponajviše značenje tal. espressamente, njemački ausdrucklich, ali u narodom govoru znači: kazati što pravom riječi ne mareći da li je to nepristojno ili komu neugodno. Bez zamjerke rečeno, kaže onaj koji se boji da bi njegovu govoru slušatelj motao što zamjeriti. Učiti, znati što napamet. Kazivati, znati što naizust. Naustice – usmeno kazati. Napamet znači još: koliko se sjećam (Bi' će nas bilo, napamet, oko pedeset), a slično značenje ima i izraz iz svoje glave. Kazalica znači pripovijedanje (Meni su mile tvoje kazalice). Napomenuše su stvari kojih nije, tobože, dobro poimence spominjati, npr. kuga, već treba reći kuma da se kao umilostiviš. Ima ljudi koji ne znaju pripovijedati, ako ne zapašu nadaleko, ako ne počnu od Kulina bana i ne kažu sve od igle do konca: ovo je bilo, ovo se svilo. Uzalud im kažeš da počnu od debelog kraja i da gone kraju, oni ne slušaju. Komu su god usta prorezana, govori, tj. svi govore. Kako brbljati, tako su i blebetati, ćeretati, jezikom landarati, prtljati ili vrndati onomatopejične riječi (kao tal. cianciare, ciarlare, cicalre, chiaccerare, njem. plaudern, plappern, schwatzen), tj. svojim glasovima podržavaju onomu žamoru što se čuje kad se brzo, mnogo i koješta govori. Slično značenje imaju glagoli banati, benetati i zanovijetati, tj. govoirti koješta dosađujući drugima, pa naradati, naklapati, bunacati, bulazniti, trabunati, tlapiti. Zapopasti koga znači kao zaokupiti, saletjeti koga brbljanjem. Baljezgati, blutiti koješta ili trice kopati – govoriti besposlice, ludosti (baljezgalo ili bljutiš je onaj koji baljezga). Kaže se još: govori bez razloga (ne razmišljajući) ili: to su nezrele riječi. Govori nesputno, nesročno (ne veže misli), kako preko bundeva (nevezano, bez reda). Obrnu u bespuće (sašao je s puta pa ne govori kako treba). Govori kao Bog s nama (ludo kao da nije pri sebi pa mu treba reći: Bog s tobom!). Govori što mu na usta naleti. Nasumce govori onaj koji govori ne znajući zašto. Onomu koji uvijek govori, a ne zna mudro šutjeti kaže se da mu je sva pamet na jeziku. Kakva je duplja, još dobre plele izlijeću (budući da je prazna glava, još pametno i govori). Zato će takvog posavjetovati: Hitar budi što čuti, a tih govoriti. A tko pametno, mudro zbori, za toga se reče: Svaka mu zlata vrijedi, svaka mu je prava k'o po koncu, iz ustiju mudrost prosiplje. Rekao je jednu, al' jedru. Nema više, jedino ako (ne)ćeš o mučanju. Nema limuna, pa ako ćeš čaj bez nečeg drugog... |
12.03.2006., nedjelja
Gla/gol/ja/ti
Besjeda se često reče umjesto riječ ili pored nje (Voljan budi care na besjedi, tj. izvoli koju reći). A riječ ili rijek znači i način govora. Izraz i njegove izvedenice nisu narodne riječi, ali su se ukorijenile. Nije neobično kazati izričaj umjesto izraz. Riječ se združuje s raznim pridjevima pa se čuti može: živa riječ, suha (suhoparna) riječ, prazne riječi, puste (kakvih tko mnogo izreče), mudra riječ, visoka riječ (uzvišena), slatka ili blaga riječ, okorna (prijekorna) riječ, prijeka ili oštra (uvredljiva). Kaže se i bijela i crna riječ (Nije rekao ni bijele ni crne, tj. ni povoljne ni nepovoljne riječi). Uzr(j)ečica je ono što se uz riječ kaže: (kao u jednom komentaru na moj post– Gluho bilo /ne spominjalo se više/ ili - kada zovući nekog kažeš - Đođi! i odmah nadodaš - Ne došla manja!). Prekorječica: poslovica. Kaže se za nju i krilatica - riječ/rečenica koja se pusti da poleti u svijet i da se tako raširi misao koju sadržava. Uz govornik, kažemo govorljivac ili govorko, govorljivica ili govor(k)uša. Ljeporječica je ženska koja ljeporjeko, eloquente govori. Razgovoran je onaj koji rado ili vješto razgovara. Zaustiti znači otvoriti usta da se što reče. Da ne bi prednjih zuba, ode preko devet brda – opisuje Siva one koji su htjeli nešto reći pa se premislili i odšutjeli. Izustiti znači isturiti riječ iz usta (To izusti i dušicu pusti). Zametnuti jezikom ili zametnuti riječ, pomoliti zube, krknuti, pisnuti, žugnuti znači progovoriti. Proprtiti – s nategom progovoriti (Poslije dugog mučanja jedva proprti). Pored poče, stade, uze govoriti, započe govor, razgovor, kaže se i: otrže govoriti, zametnu, povede, razveza, rasprede govor o tom, svrnu, na primjer, u prazne govore, razvede, otvori razgovor, zadjede, zapodje zbor (Oko svašta zbor zapodješe), povede riječ, uđe, uljeze, ili uvali u riječ (Uljegao, uvalio u krupne riječi), zasuo u mlin (Oprosti, ja sam prvi u mlin zasuo, t. prvi sam počeo govoriti, pa me pusti da ja moje žito prvi sameljem, tj. da prvi završim svoj govor). Umjesto govoriti kaže se i: biti u riječi (Dok su bili u riječi, al' eto ti odnekud glasnika. Kaži mu sve dok si još u riječi, tj. dok još možeš govoriti), u tu riječ (U tu riječ bane netko u kuću, tj. dok smo još govorili). Izvalit riječ znači izreći što nepristojno. Za onoga koji mučno izgovara kaže se da muca, trta, da zapleće jezikom, da mu se jezik puti. Ako samo poneka slova loše ili drukčije izgovara, onda se kaže da tepa, a on da je tepavac, tepav, tepavica. Loš izgovor naziva se još: šušljikanje, šušljetanje, gunđanje (govoriti kroza zube i u njedra), (h)unjkanje (govorenje kroz nos), mrndžanje (nerazumljivo govorenje), mrmljanje ili vrnčanje (potiho govorenje zbog nezadovoljstva ili srditosti), brgljanje (brzo, nerazumljivo govorenje). Govoriti valom – rastezati riječi (slično kao ačiti se), natucati – s teškom mukom čitati ili nesklapno sricati, tj. izgovarati riječi sastavljajući slova ili slogove. Kaže se još: govori kao bez vilica – govori kao da mu je grlo vratilom prorezano, govori kao da sinoć nije večerao, čisto namješta (slaže, stavlja u red riječi) u govoru. Kad netko govori zamršeno i nerazumljivo, reče se: Što se kriješ u kučine? Čovjek može tanko i krupno govoriti (tankim i krupnim glasom), tiho i gromko, gromotno (iza svega glasa). Dati se u šapak znači: dati se u tih razgovor, u šaptanje. Žubor učiniti: tiho se razgovarati. Žuborkati, gukati, zucati: govoriti tiho jedan drugomu, šaptati tajen. Grajati znači govoriti s vikom. Gagoljti ili žagoriti – govoriti glasno i strastveno, a gagolj ili žagor – glasan i strastven govor (Što vi žene vazda gagoljite?) Tko mnogo govori, za toga se kaže: Nigda mu jezik ne stoji kao ni vodeničko kolo ili: mlati jezikom kao pliska repom ili: ne može njega nitko ispreskakati (na/d/govoriti) ili: pun je riči kao šipak košpica ili pun riči k'o patka govana. Ima još (ako vas zanima)... |
11.03.2006., subota
Bestijalna lingua franca
Gugut, zvizga, kreka....Goveda buču (stade buka goveda); vol riče (kad je ranjen ruče); krava muče; tele meči; ovca bleji (bleka ili blek ovaca); janje mekeće; koza veči ili vekeće (vek, veka, veket koza); jarac se drekenja. Prasac rokće, grokće, guriće (praščji gurit), kruli, a kadšto i skviči (skvika prasaca), udi (kao ciči ili stenje). Konj rže, a kadšto i vrišti, višti, hišti, njišti. Magarac reve, njače. Pas laje, reži. Mladi pas škamuće, u lovu keveće, štekće, ćevka, ževkari: on još cvili, tuli, zavija. Mačka prede, kvrči, vrči ili mauče, mijauče, krmauče, kašto i jauče. Vuk vija, zavija, tuli, urliče. Lisica, kao i pas, laje i kveka. Medvjed mumoni, riče, ruče. Zec se krivi, a kmeči kad ga pritisne pas. Vjeverica dreči. Jazavac skiči. Kuna reži. Srna i divokoza brekeću. Kad svanjiva, pijetli začeste, učestaju, tj. stanu kukurijekati. Kokoš kad hoće snijeti, ona rakoli, a kad snese, kakoće, kokodače. Kvočka kovca. Pile pijuče, pišti kad izađe iz jajeta. Pure kauču. Guska šiče, a baboče kad zagnjuri i po vodi što traži. Golub guče, guguće. Grlica grče, grguće. Paun kriješti. Soko klikće, pišti, zavrće /stoji ga zvizga/. Djetlić klikće, svraka kreči, kreštalica krešti, kriješti, kreči. Ždral grče. Gavran grakće. Vrana gače, graja, grače. Prepelica pućka, pućpuriče, potpodiče. Jarebica ćirika, četverika, čegrće. Orao štekće. Ćuk ćuče. Kukavica kuka. Pupavac pupa. Žuna totrče. Roda kljunom zvoca. Lastavica previja. Vuga podvija. Ševa žubori. Češljugar ćiruka. Kos fićuka, previja. Trtak potresa. Vrabac živće, skvrči, dživdživara. Slavuj ćiruka, ćurlika, bruji, bigliše, gigoće, prebira, izvija, previja, potresa, priželjkuje, pripijeva, poje. Žaba krekeće. Zmija šiće, pišti – kad je u procijepu. Čovjek kako se glasa? |
07.03.2006., utorak
Potrebiti
Kundera je negdje napisao da kič definiraju dvije suze. Prva suza može, na primjer, reći: kako je lijepo vidjeti Severinu Riječku kao glumi na kazališnoj pozornici. Druga kaže: kako je lijepo biti dirnut, zajedno sa svim pučanstvom, dok gledaš Severinu Riječku kako glumi na kazališnoj pozornici. Jasno, Severina i pozornica su sekundarni. Kič nastaje tek sa onom drugom suzom, kada nas dirne to što smo dirnuti nečim što kolektiv smatra dirljivim. Kič je, dakle, oblik emotivnog onaniranja na ideju pripadanja kolektivu. Njegova moć je srazmjerna moći zajednice da nametne svoje kriterije normalnosti. Kič traži poslušnost. Osetljiv je i uvredljiv. Sve mu smeta. Postaje paranoičan. Zabranjuje. Eliminira. Tko odstupi od kolektivno dopuštenog užitka, po potrebi se proglašava za „nenormalnog“ i nasilje nad njim se uvijek može opravdati pozivanjem na „univerzalnost“ one druge suze. Kič tako postaje sredstvo (političke) manipulacije, a i svakodnevne gnjavaže. On je uvek aktualan, a njegov sadržaj je promenljiv. Našim gradovima vladaju nezaposlenost, siromaštvo, ucjene, dugovi, nasilje i samonasilje, divljanje po prometinicama i na stadionima, karmine po birtijama, protesti, vjersko, nacionalno i politčko ludilo. Olako se zanemaruje stucavanje tvornica, radionica i dobara koja su prehranjivala ne samo stanovnike gradova nego i krajeva, cijelih regija. Pa mora se naprej. Izrađuju se strategije razvoja, programi za zahvate u gospodarskom, komunalnom, spomeničkom, turističkom, kulturnom životu. Pokušavaju se gradovi repozicionirati, brandirati po kič audodiktatima za fenomene identiteta i vitaliteta, komunikacije, marketinga. Računajući na sentimentalnost malograđana, regionalnu psihologiju natjecanja, želju za spektaklom i karnevalima, sklonost lažima koje pomažu, provincijalnu depresiju, odlučiše gradski oci brandirati, po aproksimativnoj cijeni od dva milijuna kuna, metamorfozirati i diznilendizirati grad od sivog u grad iz bajke (za sad još uvijek bez reciklažnih otoka). U duhu one narodne - dok selo gori, baba se češlja - smisliše naseliti trgove i ulice kipovima izrađenim po motivima iz bajki Ivane Brlić-Mažuranić. Sprega nevidljivog osobnog interesa, vidljive megalomanije i slućenog kiča mogla bi (opet) usporti zadovoljavanje svakodnevnih (ne samo kulturnih) potreba građana. Rijetki su uspjeli transferi iz književne u spomeničku sferu. Obično takvi postupci rezultiraju kičem. Ne uspijeva se prebaciti unutarnje jedinstvo sadržaja i oblika; obično pogrešno bude protumačena bit djela – uglavnom, biva sentimentalizirana, modernizirana ili pak historizirana, svedena na izvanjsko, koje nije uspjelo zamijenti dubinu unutarnjeg. Švejk je imao svoga Jozefa Ladu, a Ivanini likovi nisu prešli u općeprihvaćene predodžbe koje bi se mogle transferirati u spomenički medij. Zaboravih, nepregledni su redovi ispred otkupne stanice odbačene plastične ambalaže gradskog komunalnog poduzeća. Otkupna cijena boce je 50 lipa. Limitiran je broj boca koje jedna osoba može u toku jednog dana predati (100 komada). Romske su obitelji očistile smetlišta i napuštena (neka još uvijek minirama) izletišta. Preostalo plastično smeće na ne/izeletničkim odlagališta prepustili su umirovljenicima, a oni su se dali u Veći posao. U posljednje vrijeme partneri iz prijeka robu prikupljaju s bosanske strane, uvezuju je u oveće gromade i šalju rubnim rijekama nizovdno svojim hrvatskim partnerima. Zaradu dijele. Prekograničnoj suradnji Neskloni mogli bi naći načina da stanu u kraj ovim prvim pokušajima regionalnog brendiranja. Ako ste shvatili što sam htio reći, znači da sam se loše izrazio – zna reći jedan moj poznanik. |
03.03.2006., petak
Njušenje
|
03.03.2006., petak Njušenje Prvo sam, šetajući novosadskom Pašićevom ulicom, vidjela u izlogu knjižare Svetovi Tasićeve Njuškače jabuka. Davne 1988. godine u umjetničkoj fondaciji Ydesa Hendlesa u Torontu francuski umjetnik K. Boltanski izložio je svoje djelo pod jednostavnim naslovom Kanada. Taj naslov je pozajmica koja se odnosi na eufemističko ime - nacisti su tako nazvali skladište u koje su smještali osobne predmete logoraša u Aushvicu. U svojoj instalaciji Boltanski je izložio komade second-hand odjeće. Šest tisuća različitih odjevnih predmeta koji su visjeli sa sva četiri zida i u cjelini prekrivali prostoriju, najzornije su podsjećali koliko je mnogo ljudi nestalo u logorima i čiji su osobni predmeti odlagani u Kanadu. Uobičajeni je stereotip o sjevernoameričkoj Kanadi je da simbolizira multikulturalni useljenički raj, zemlju bogatstva i izobilja, u koju su mnogi htjeli emigrirati jer pruža bolje uvjete za život i rad, perspektivnu budućnost. Od ovih dvaju sliku načinimo li novu, možemo krokirati Kanadu kao neku vrstu utočišta za imigrante koji potiču iz različitih kultura i sa sobom donose različite navike i jezike - neka ih simboliziraju različiti odjevni predmeti, odlagani u nacističkom skladištu iz Aushvica. Instalacija Kanada nudi provokativnu ambivalentnu sliku useljeničke zemlje. Slične oprečne slike mogu se pronaći u romanu Vladimira Tasića Oproštajni dar i romanima Davida Albaharija Mamaci Snežni čovek. Glavni junaci romana su osobe koje su, bježeći od Historije, emigrirale u Kanadu, vode usamljeničke živote u anonimnim izoliranim kanadskim gradovima, odvojeni su od materinjeg jezika i izmoreni (ne)uspješnim traganjima za identitetom u drugoj kulturi. Tematskim odrednicama dodati se može - gubitak temelja, iščeznuće zajedničkog referenta, neodredivost istine: „pojam svijeta samo je trik jezika, varka iz koje ne stoji ništa osim karnevala reči i večno ćutljivog noumena“, piše Tasić. Albahari opisuje nemogućnost komunikacije između pripovjedača i kulture u koju je došao. Kultura u koju se dolazi nije potpuno strana; o njoj se ponešto zna. Zato reakcija Tasićevih likova nije čist egzilantski bednjak. Razlog za ironiju i humor je što je život u sterilnim predgrađima jednako čudan kao i „dijaspora koja se s maticom održava kontakt preko Lepe Lukić“. Podnaslov Albaharijevih i Tasićeva romana bi mogao biti Kako prikazati individualno iskustvo i pri tome izbjeći smještanje u apstraktnu odrednicu „imigrant“? I jedan i drugi uspijevaju miriti temu emigracije s odsustvom patetike. Trude se izbjeći proizvodnju Velikih priča u kojima se Individualne priče preobražavaju u univerzalne pojmove Patriotizam, Zapad, Sloboda, Egzil, Uspjeh, Znanja, Pisanje. I jedan i drugi dali su iskrivljen pogled na povijest u ime osobne povijesti. Prvo sam, da podsjetim, u knjižari vidjela Njuškače jabuka... A u toj knjizi se priča kako su se različiti autori naročito trudili objasniti konstrukciju pojma stranca u europskoj kulturi. Plinijeve rase predstavljale su važan dio referentnog sistema svjetske europske literature i folklora srednjeg vijeka. Pored dobro poznatih Amazonki i ljudoždera, Plinije piše o Albancima (ljudi oštrog oka), Astomimima (narodi bez usta koji se hrane kušajući jabuke; e, to bi mogli biti pripadnici himalajskih plemena koji su njuškali luk kako bi izbjegli visinsku bolest), Donestrima (koji se utvaraju da znaju jezik svakog namjernika i uvjeravaju ga da znaju njegove rođake, kako bi putnika namjernika ubili, opljačkali, silovali, a potom tugovali nad njim), Ihtiofagima (oni koji jedu ribu), Panotima (ljudima ogromnih ušiju koji se jednosatno pokriju tim istim ušima kada ih je stid ili, jednostavno, odlete), narodima koji piju na slamčicu itd. Kasnije se, u klasičnoj kulturi, upoznaje nas autor, pojam stranca, određivao običajima prehrane (Talijani, ili će biti Francuzi, su žabari, Nijemci kupusari). Homer spominje Odisejev susret s egzotičnim jedaćima lotosa, dok u Ilijada spominje Zeusa koji s čuđenjem promatra Hipomolge, narod koji muze konje. Danas, u neokolonijalnoj utopiji globalnog tržišta , monstrumi naše prošlosti, trebali bi, slično Plinijevim narodima, prestati postajati kao monstrumi. Pa bi tako Donestri mogli imati unosnu mafijašku seriju, Pijači na slamku bi imali svoj TV program, možda i zaseban kanal, Hipomolzi bi snabdijevali Mac Donaldsa milkšejkom od konjskog mlijeka. Astomski bi kuhar posramio slavu samog Jemiea Olivera. Zašto da ne? Vampiri imaju Vamire High TV Show, vagani su osnovali političke stanke i našli publiku za svoju poeziju. Upitan imaju li tibetanski svećenici pristup Internetu (kao na čuvenoj reklami), njihov predstavnik za odnose javnost , tvrdi Tasić, izjavio je - kako nije siguran. Zbrka stvarnog i fiktivnog dosegla je kritičnu točku: fantastika se više ne mora izmišljati. Život uvijek imitira umjetnost. Malo po malo postvarit ćemo naše himere, njuška autor knjige, da napomenem, kako je, osim toga, i matematičar. Svijet je postao autistična „kineska soba“ kojom gospodare kompjutori, odnosno, računari sposobni jedno za sintaksu, ali ne i za značenje i maštu. Izlaz iz „kineske sobe“ postoji: „Istina postoji, ali nije prisutna, ona je tragično odsutna, kao i žrtve koje ne mogu da svjedoče…“ Vladimir Tasić nalazi odgovori u pisanju - naši identiteti nastaju upravo u pisanju. Čitatelja navodi da postane sudionik u isključivanju iz kaotičnog, bolesnog, neljudskog ritma epohe i u potrazi, ne samo u ravni moderne kulture i teorije, za sličnim osobnim „jabukama“ – za povratkom u ranjivost, usamljenost, suvišnost, ljudskost izgnanih iz raja. …a onda sam, uzročno-posljedično, pronašla i gornje naslove… - 12:26 - Komentari (2) - Isprintaj - # "Zivot uvjek imitira umjetnost" i to uvjek na tragikomican nacin...lijepo je kod Tebe doci jer uvijek sledi iznenadjenje...Odlican Esej! (Drinski 04.03.2006. 10:03) ovo je doista , kvalitetan esej , ovo cu da printam ! .. pozdrav ! (beach 68 04.03.2006. 21:03) |
01.03.2006., srijeda
|
Da izvineš - bukvalno tako (Posvećeno mojoj prijateljici S. i ostalima – možebitnim i prijeko potrebnim prosvjetiteljima) "Sve se desilo i ja ništa nemam. Slobodan sam. To znači da nemam čak ni gospodara. Ali ja vidim da postoji sloboda izvana i sloboda iznutra. Evo sada sve mogu, a nisam tako formiran; ja samo znam da vjerujem i da se nadam – to je sve što mi je ostalo od boga i od ljudi. Sa bogom mislim da znam kako stoji, ali ljudi su mi sumnjivi. Nada je mnogo, ali nada je meni malo.“ Duško Trifunović, Poezija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. godine Umro je pjesnik Duško Trifunović, jedna od zapadnobalkanskih legenda, prekomostahodalac i mostoljubac, od kojih se mnogima diže kosa na glavi, 28. siječnja o. g. u Srijemskim Karlovcima, gdje je od '92. godine boravio i radio. Sahranjen je na brdu Čerat, u blizini ne/znanog Stražilova, s kojeg pada pogled na vojvođanske oranice i Dunav, smiješan s mirisima Duškovog rodnog Sijekovaca, doplavljenih Savom. Duško je napisao 84 knjige, uglavnom poezije. Mlađi naraštaji zacijelo ne znaju da je upravo posavac Duško autor najljepših stranica rock poezije na našim prostorima: od antologijskih Dugmetovih tekstova "Glavni junak jedne knjige", "Šta bi dao da si na mom mjestu", "Ima neka tajna veza" ili "Pristao sam bit ću sve što hoće", preko primjerice "Ti si mi bila naj, naj, naj" sarajevskih Indexa i Čolićeve "Glavo luda" do Vajtine "Zlatne ribice" i mnogih, mnogih drugih hitova koji su mu priskrbili i uvrtštavanje u antologiju svjetske rock poezije, uz rame, hajd kad baš se mora netko spomenuti, Boba Dylana... Njegovih 140 pjesama je uglazbljeno; a napisao ih je 300-ak za Bijelo dugme, Indexe, Tešku industriju, Nedu Ukraden, Zdravka Čolića, a u posljednje vrijeme za Željka Joksimovića. Jedan je od scenarista filma“ Život je masovna pojava“ u kojem se dva prijatelja – Ostoja i Adio spremaju osvojiti svijet. No, kao je u životu sve obrnuto, svijet osvaja njih. Adio odlazi i luta iz mjesta u mjesto, a Ostoja ostaje, bez obzora na stalnu želju za putovanjem. Njih su dvojica psihološki zapravo jedna osoba. Ostoja, veliki lažov, ostaje živjeti u zabludi, jer mu se čini da je realan život bez te zablude manje privlačan. Nijemu počasnu stražu na sprovodu su održali G. Bregović, Z. Čolić, Željko Bebek, Đ. Balašević, Nele Karajlić i još mnogi ničiji drugi. Mnogi ne znaju tko je Pero Zubac, ali bar (poneki) znaju za njegove Mostarske kiše . E pa taj isti Pera je rekao na grobu: „Nije tvoja veličina bila u tvom daru, nego je tvoj dar bi dijete tvoje veličine. Bit ćeš zvijezda u kozmičkom jatu, kao što si bio zvijezda i za života. Ostarismo, a ne pobijedismo. Zbogom, mili stari druže i doviđenja.“ Mnogi ne znaju tko je Duško, ali pamte njegove pjesme, a ne znaju da su njegove: Bukvalno tako Bukvalno znači – doslovno. Ti si to znao samo se praviš uman i dozvoljavaš da prevlada tvoja zahrđala metonimijska pakost po koji sve dešifruješ. Ja računam s tvojom zlobom i asocijacijom. Asocijacija je tvoja jedina privatna svojina. Ona te određuje i otkriva: kakav čovjek – takva asocijacija. I obratno. Bukvalno tako. Za mene je voda – voda, a vatra – vatra. Kad ja kažem: OTAKAKO JE BOG POSTAO JA POSTOJIM onda je to bukvalno tako sve dok ne proradi tvoja asocijacija, koja tvoj je ključ. A ti njezin katanac. Bukvalno tako. Što bi dao da si na mom mjestu Što bi dao da si na mom mjestu da te mrze a da ti se dive što bi dao za veliku gestu mjesto svoga da tvoj život žive Što bi dao da možeš ovako dići ruku a puk da te slijedi da l' bi i ti u svom srcu plak'o kao što se moje srce ledi Budi sretan što si preko puta i što nas strašna provalija dijeli Jer ovo je mojih pet minuta a pred tobom stoji život cijeli Grijeh Griješio sam mnogo a sad mi je žao što nisam još i više i što nisam još luđe jer samo grijesi kada ja budem pao bit će moje djelo a sve drugo tuđe Griješio sam mnogo vježbao da stradam letio sam iznad vaše mjere stroge živo sam grešno i još ću ja se nadam svojim divinom grijemo usrećiti mnoge Griješio sam priznajem nisam bio cvijeće griješio sam za sve vas koji niste smjeli I sad dio grijeha mog nitko od vas neće a ne bih ga dao ni kad biste htjeli PRISTAO SAM BIĆU SVE ŠTO HOĆE Pristao sam biću sve što hoće, Evo prodajem dušu vragu svome. I ostaću samo crna tačka Poslije ove igre kad me slome, Kad me mirno slome. Pristao sam biću sve što hoće. …… Mislio sam da se zvijeri boje Ove vatre koja trag mi prati. I to sam mislio. A sad nosim kako mi ga skroje, Po meni se ništa neće zvati. Po meni se ništa neće zvati. …… Zablude sam, evo, prestao da brojim Nemam kome da se vratim kući. (Nemam kome) Dokle pjevam dotle i postojim, Prijatelji bivši, prijatelji budući, (Prijatelji bivši) Pamtite me po pjesmama mojim. Pamtite me po pjesmama mojim. ……. - 14:07 - Komentari (6) - Isprintaj - # Živio si kako si želio, pjevao si, tužne veselio ... (D. T.) (Mufasa 26.02.2006. 15:15) kako je nastala rijec "dusko"? (sta djeca znaju o zavicaju) (dr.jabuka 27.02.2006. 10:13) Znaš li još koju ili da ti pošaljem neke, lave? Pa kako je, kume, nastala riječ duško? Davno je bila emisija... (kuma 27.02.2006. 11:09) ...ipak sam odlucio; da zasutim i pozdrav ostavim! (Drinski 27.02.2006. 16:55) tako to ide ! .. zive pjesme , zivjece i pjesnik ! (beach 68 28.02.2006. 06:57) Pa, dosta toga još nosim u glavi, a od knjiga imam samo jedno katastrofalno izdanje (Stylos, 1999, gdje su mu stihovi ekavizirani, a zadiralo se čak i u sintaksu). Ako imaš nešto što je pisao nakon '92. - jako bi me zanimalo. U svakom slučaju, hvala na ponudi i volio bih da mi se javiš (imaš moju e-adresu na mom blogu). Pozdrav. (Mufasa 03.03.2006. 13:34) 12.02.2006., nedjelja |