Dobrovanje
| < | ožujak, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
03.03.2006., petak
Njušenje
|
03.03.2006., petak Njušenje Prvo sam, šetajući novosadskom Pašićevom ulicom, vidjela u izlogu knjižare Svetovi Tasićeve Njuškače jabuka. Davne 1988. godine u umjetničkoj fondaciji Ydesa Hendlesa u Torontu francuski umjetnik K. Boltanski izložio je svoje djelo pod jednostavnim naslovom Kanada. Taj naslov je pozajmica koja se odnosi na eufemističko ime - nacisti su tako nazvali skladište u koje su smještali osobne predmete logoraša u Aushvicu. U svojoj instalaciji Boltanski je izložio komade second-hand odjeće. Šest tisuća različitih odjevnih predmeta koji su visjeli sa sva četiri zida i u cjelini prekrivali prostoriju, najzornije su podsjećali koliko je mnogo ljudi nestalo u logorima i čiji su osobni predmeti odlagani u Kanadu. Uobičajeni je stereotip o sjevernoameričkoj Kanadi je da simbolizira multikulturalni useljenički raj, zemlju bogatstva i izobilja, u koju su mnogi htjeli emigrirati jer pruža bolje uvjete za život i rad, perspektivnu budućnost. Od ovih dvaju sliku načinimo li novu, možemo krokirati Kanadu kao neku vrstu utočišta za imigrante koji potiču iz različitih kultura i sa sobom donose različite navike i jezike - neka ih simboliziraju različiti odjevni predmeti, odlagani u nacističkom skladištu iz Aushvica. Instalacija Kanada nudi provokativnu ambivalentnu sliku useljeničke zemlje. Slične oprečne slike mogu se pronaći u romanu Vladimira Tasića Oproštajni dar i romanima Davida Albaharija Mamaci Snežni čovek. Glavni junaci romana su osobe koje su, bježeći od Historije, emigrirale u Kanadu, vode usamljeničke živote u anonimnim izoliranim kanadskim gradovima, odvojeni su od materinjeg jezika i izmoreni (ne)uspješnim traganjima za identitetom u drugoj kulturi. Tematskim odrednicama dodati se može - gubitak temelja, iščeznuće zajedničkog referenta, neodredivost istine: „pojam svijeta samo je trik jezika, varka iz koje ne stoji ništa osim karnevala reči i večno ćutljivog noumena“, piše Tasić. Albahari opisuje nemogućnost komunikacije između pripovjedača i kulture u koju je došao. Kultura u koju se dolazi nije potpuno strana; o njoj se ponešto zna. Zato reakcija Tasićevih likova nije čist egzilantski bednjak. Razlog za ironiju i humor je što je život u sterilnim predgrađima jednako čudan kao i „dijaspora koja se s maticom održava kontakt preko Lepe Lukić“. Podnaslov Albaharijevih i Tasićeva romana bi mogao biti Kako prikazati individualno iskustvo i pri tome izbjeći smještanje u apstraktnu odrednicu „imigrant“? I jedan i drugi uspijevaju miriti temu emigracije s odsustvom patetike. Trude se izbjeći proizvodnju Velikih priča u kojima se Individualne priče preobražavaju u univerzalne pojmove Patriotizam, Zapad, Sloboda, Egzil, Uspjeh, Znanja, Pisanje. I jedan i drugi dali su iskrivljen pogled na povijest u ime osobne povijesti. Prvo sam, da podsjetim, u knjižari vidjela Njuškače jabuka... A u toj knjizi se priča kako su se različiti autori naročito trudili objasniti konstrukciju pojma stranca u europskoj kulturi. Plinijeve rase predstavljale su važan dio referentnog sistema svjetske europske literature i folklora srednjeg vijeka. Pored dobro poznatih Amazonki i ljudoždera, Plinije piše o Albancima (ljudi oštrog oka), Astomimima (narodi bez usta koji se hrane kušajući jabuke; e, to bi mogli biti pripadnici himalajskih plemena koji su njuškali luk kako bi izbjegli visinsku bolest), Donestrima (koji se utvaraju da znaju jezik svakog namjernika i uvjeravaju ga da znaju njegove rođake, kako bi putnika namjernika ubili, opljačkali, silovali, a potom tugovali nad njim), Ihtiofagima (oni koji jedu ribu), Panotima (ljudima ogromnih ušiju koji se jednosatno pokriju tim istim ušima kada ih je stid ili, jednostavno, odlete), narodima koji piju na slamčicu itd. Kasnije se, u klasičnoj kulturi, upoznaje nas autor, pojam stranca, određivao običajima prehrane (Talijani, ili će biti Francuzi, su žabari, Nijemci kupusari). Homer spominje Odisejev susret s egzotičnim jedaćima lotosa, dok u Ilijada spominje Zeusa koji s čuđenjem promatra Hipomolge, narod koji muze konje. Danas, u neokolonijalnoj utopiji globalnog tržišta , monstrumi naše prošlosti, trebali bi, slično Plinijevim narodima, prestati postajati kao monstrumi. Pa bi tako Donestri mogli imati unosnu mafijašku seriju, Pijači na slamku bi imali svoj TV program, možda i zaseban kanal, Hipomolzi bi snabdijevali Mac Donaldsa milkšejkom od konjskog mlijeka. Astomski bi kuhar posramio slavu samog Jemiea Olivera. Zašto da ne? Vampiri imaju Vamire High TV Show, vagani su osnovali političke stanke i našli publiku za svoju poeziju. Upitan imaju li tibetanski svećenici pristup Internetu (kao na čuvenoj reklami), njihov predstavnik za odnose javnost , tvrdi Tasić, izjavio je - kako nije siguran. Zbrka stvarnog i fiktivnog dosegla je kritičnu točku: fantastika se više ne mora izmišljati. Život uvijek imitira umjetnost. Malo po malo postvarit ćemo naše himere, njuška autor knjige, da napomenem, kako je, osim toga, i matematičar. Svijet je postao autistična „kineska soba“ kojom gospodare kompjutori, odnosno, računari sposobni jedno za sintaksu, ali ne i za značenje i maštu. Izlaz iz „kineske sobe“ postoji: „Istina postoji, ali nije prisutna, ona je tragično odsutna, kao i žrtve koje ne mogu da svjedoče…“ Vladimir Tasić nalazi odgovori u pisanju - naši identiteti nastaju upravo u pisanju. Čitatelja navodi da postane sudionik u isključivanju iz kaotičnog, bolesnog, neljudskog ritma epohe i u potrazi, ne samo u ravni moderne kulture i teorije, za sličnim osobnim „jabukama“ – za povratkom u ranjivost, usamljenost, suvišnost, ljudskost izgnanih iz raja. …a onda sam, uzročno-posljedično, pronašla i gornje naslove… - 12:26 - Komentari (2) - Isprintaj - # "Zivot uvjek imitira umjetnost" i to uvjek na tragikomican nacin...lijepo je kod Tebe doci jer uvijek sledi iznenadjenje...Odlican Esej! (Drinski 04.03.2006. 10:03) ovo je doista , kvalitetan esej , ovo cu da printam ! .. pozdrav ! (beach 68 04.03.2006. 21:03) |