Dobrovanje
| < | travanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
"Ako povrijeđeni može da hoda, to još ne znači da kralježnica nije slomljena."
Nije po Bertoltu Brechtu, nego priručniku za lijekove i prvu pomoć " Vademekum", KRKA, Novo Mesto, 1991.
Linkovi
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
Blog.hr
Blogger.ba
Dr. Jabuka
Opaske
Lav afrički
Moodswinger
Udo čoroje
Corto
Drinski
Seamanteinz
kumstvo@gmail.com
26.04.2006., srijeda
Treći svijet
Jedan je Pitac upitao Rohinton Mistry jesu li u srazu njezina stara indijska kultura s novom, kanadskom, a on je odgovorila: „Ja to ne doživljavam kao sraz. Doživljavam to kao mogućnosti da se stvari stave na njihovo pravo mjesto. Ako imate ormar s određenim prostorom, onda morate poredati svoje stvari u njemu najbolje što možete, imajući na umu zadani prostor. Ali, ako kupite novi ormar, imate više prostora.“ „Nije li to prilično shizofrenično?“, Pitac će. „Samo ako se pretvarate da postoji samo jedan, dok doista postoje dva ormara.“ „Trebaju li ormari biti odvojeni?“, opet će Pitac. „Ali oba su u istoj sobi, zar ne? I ja imam ključeve obaju ormara“, Pitcu će Mistry. Soj pisaca u egzilu, raseljenih, razmještenih, izglobljenih, „pisaca između“, pisaca koji žive na razmeđi različitih kulturnih i civilizacijskih okvira, pokušava u sebi pomiriti različite svjetove ili barem posredovati među njima. Zapravo, nisu ni tu ni tamo, ne pripadaju ni jednom svijetu potpuno, niti su posve dio obaju svjetova. Istodobno su otuđeni od mjesta svoga podrijetla i od zemalja u kojima žive. „Mi smo hinduisti koji su pregazili nečistu vodu, mi smo muslimani koji jedu svinjetinu…“, pojašnjava Rushdie to opkoračenje obaju kultura ili, pak, padanje između dva stolca. Svojim pismom mijenjaju ono što se nekada zvala engleska ili američka književnost sve više u književnost na engleskom jeziku (A. Hemon predlaže za zajebanciju engl. novotvorbu forfucking. Kako će se snaći s jazukom?). S vremenom oni stječu raznoobrazne transidentitete. No, sa svakom novom napisanom knjigom, uviđaju da su transfuzionalno spojili različite identitete, a da je pri tome njihov etnicitit ostao intacta. Egzilni pisci su prisiljeni razviti raznolike strategije da opstanu unutar dominante kulture središta, premda se ovo naše doba prsi proklamiranom multikulturalnošću i suživotom. Takav egzilni pisac u neku ruku postaje posrednikom među podijeljenim kulturama, tumač. Kao glumac antičkog teatra koji, mijenjajući maske, opslužuje bar dva lika; recimo da je isti čo'ek istovremeno, a nije shizofreničan, tvrdoglavo Ivo u Sarajevu, a Mujo u Zagrebu. Egzilni se pisci, kaže Amin Malak, mogu pozivati na dvije države, dvije kulture, dva svijeta, ali oni uistinu ne pripadaju ni jednom, jer je migrantski um dihotoman po prirodi, ulovljen u škripac dvojbe – niti stopljen sa starom kulturom korijena, niti posve uklopljen u novu kulturu. Pisci koji izmiruju i artikuliraju takvo iskustvo, moraju nastaniti alternativni svijet, treći svijet – svijet imaginacije, svojeg sjećanja, svoje nostalgije. Taj treći svijet očito može biti usamljen svijet, povremeno pun bola, okrutan svijet što nameće kompromis i predaju; ali isto tako može biti svijet u kojemu je podjednako moguće provjeriti nečiju sposobnost da izdrži, preživi, pobijedi. Izvansvjetac prije svega svoj identitet traži u jeziku, usporedno usvaja oba kulturna konteksta podjednako i dobro se osjeća u obama – ali samo u obama usporedno, bez jednoga, posve nevažno kojega, ostao bi bez sebe i doma. Identitet nije zadan, nije određen jednom za svagda, on je stalno samoodređivanje, trajan proces redefinicije sebe. Kad bi htjeli i mogli, vidjeli bismo da nam trećesvjetci ukazuju na nesigurnost našeg svijeta, na poljuljanost naših identiteta. Oni se posredno, preko nas, suočavaju sa sobom, ali i nas suočavaju, preko sebe, s nama samima i tu se iščitava kontinuirana dvosmjernost oboga procesa (B. Romić). Pisanje je jedino pravo utočiše za raseljeno biće – za egzilnu dušu koja istodobno ima vrlo čvrste korijene i uopće ih nema. Ono otvara prostor za sinkretički izričaj – spoj nadnaravnog, iracionalnog i realnog, za različite razine zbilje i raznolike zahvate u svijet mašte. Biti takav nije lak teret, ali mogućnost da se dvostruko sagleda zbilja, ta dvostruka perspektiva daje i prednost u stvaranju fikcijskog svijeta. Udomljuju se, pokušavaju nadići pitanje pripadnosti pisanjem, spajajući autobiografične elemente s mogulskim minijaturnim slikarstvom koje najkompliciranije priče može izvesti na zrnu riže. Izlijevaju priče u maniri pančatantranske pripovijedanosti što u veliku priču uklapa bezbroj manjih priča koje otvaraju jedna drugu bez kraja i konca. Čovjek je promjena, pisao je Selimović. I domovine su. Pa nisu li stoga književne veze egzilnih pisaca sa zavičajnim temama o kojima često pišu sve više metaforične? Nisu li njihove Indije, Nigerije, njihovi Karibi, Bosna, Sarajevo ili, zašto ne, Stolac - okamenjena sjećanja i nisu li te zamišljene, imaginarne domovine, slućene unazad, iz perspektive Londona, New Yorka, Chicaga, Upsale ili, zašto ne, Zagreba, Beograda, Splita, Banja Luke postale metafore svijeta koji odsad postoji samo u području njihove mašte? Jer napuštene domovine imaju svoj život, odvojeno od svojih egzilnih domišljatelja nastavljaju svojim tokom dalje, mijenjaju se i zapravo sve više udaljavaju od onih koji ih uporno uzglobljuju u strujanja svojih fikcionalnih vizija. Imaginarne domovine nastavljaju izmješteno živjeti na imaginarnoj, metaforičnoj razini svijeta iz kojeg smo svi zapravo emigrirali, jer, kako kaže Rushdie, prošlost je upravo zemlja iz koje smo svi emigrirali, gubitak koji je dio naše zajedničke ljudske prirode. |
17.04.2006., ponedjeljak
EMIGRANT
|
Ovdje, među vama: domovima, dinarima, dimovima, Damama, Dumama, Ne priljubivši vam se, nit' sabivši se k vama, Netko - Tko Schumannom potajno proljeće prenosti i sklada: Još više! Do nestanka s vida! Slavujnim tremolo lebdeći i sam - Netko - odabran. Najbojažljiviji, jer, istezanjem najvećim - Stopala tek liznut ćete njegova. Zabludio između pogibelji i gliba Bog u javnoj kući. Suvišan! Svevišan! Stranac! Izazov! Neodvikao Od visine... Vješala Ne pojmeći. U hrvanju viza, valuta i Zbjegova - tuđin. Cvjetajeva |
15.04.2006., subota
Trogodišnja snaga
 Zamislite da idete na sahranu. Pokojnik vam je draga osoba. Parkirali ste auto daleko od groblja. Dugo pješačite prema mrtvačnici. Opažate ljude, vijence, vidite neka lica koja su vam poznata, koja kao i vi osjećaju žalost zbog gubitka pokojnika, ali isto tako radost što su tu osobu poznavali.Dođete do lijesa i pogledate unutra. O, pa to ste vi! To je vaš pogreb ( tri godine nakon današnjeg dana). Svi ti ljudi došli su izraziti počast vama. Izgleda da će biti četiri govornika. Prvo će govoriti netko iz vaše obitelji ( djeca, braća, sestre, nećakinje, tetke, rođaci iz daleka). Jedan od vaših prijatelja je drugi govornik. On bi trebao reći kakva ste bili osoba. Kolega s posla je treći govornik. Četvrti govornik je iz udruženja, crkve, neke organizacije u kojoj ste surađivali u slobodno vrijeme. Što mislite šte će sadržavati ta četiri govora? Što će reći o vama? Što biste željeli da svaki od njih kaže o vama i vašem životu? Što biste voljeli da ste značili u njihovim životima? Ovo je bila generalna proba; imate sada tri godine za doradu izvedbe. |
13.04.2006., četvrtak
Tornjaštvo Mula-Jusufovo
"Želio bih da znaš koliko si me izmučio govoreći mi o prijateljstvu. Znao sam da ne može biti istina, a htio sam da bude. Želio sam da se desi čudo. A čuda nema. Sad je lakše."M. Selimović |
10.04.2006., ponedjeljak
Isprika - osma smrtna navika
Sedam je smrtnih navika svakog odnosa: kritiziranje, okrivljivanje, jadanje, prigovaranje, prijetnje, kažnjavanje, potkupljivanje. Voditelj seminara dodao je još jednu, osmu naviku. Ispričavanje nije poželjno, štoviše - nikada se nemojte ispričavati, rekao je doslovno. Bez dodatnih komentara je priopćio komunikološki savjet. Nitko ništa nije komentirao. Ili su svi već bili umorni od poluprisilnog ucjepljivanja novih znanja ili im je sve bilo jasno. Kako sam već nekoliko puta bila upozorena da je broj mojih upadica više nego prekoredan, nisam pitala ni ja ništa. Već duže vrijeme intenzivnije surađujem s jednom radnom kolegicom. Ali, malo-malo više nego ružan, netaktičan, uvredljiv ispad s njezine strane se zgodi. Pa nakon nekog vremena inzistiranje, opet s njezine strane, da se nastavi po starom. Bez osvrta na prethodni ispad i - bez isprike. A je ne mogu, kao neki, prekinuti komunikaciju, prestati joj se javljati; pa radimo zajedno, svaki dan se susrećemo. Inače bih i ja mogla svoj osjetljivi želudac staviti u prvi plan. Gradim se da i željezo varim. Sve razumijem i imam vremena da ona naraste i da se ispriča. Stvaram i nuđam joj prilike za vidanje našeg odnosa. Do današnjeg dana nijedne isprike. Sjetim se seminara pa zaključim da je ona, mislim ja, stvarno pridodala ispričavanje onim smrtnim grijehovima. Ona je shvatila Glassera i primjenjuje ga, mislim još. Počnem joj zavidjeti na mudrosti i dosljednosti, a sebe percipirati kao nevidjelicu; samo ja ne vidim tkaninu careva odjela. Samo za mene on je gol, a za sve druge obučen najnormalnije. Htjela sam shvatiti pa sam počela propitivati one bolje upućene u Glassera. Ti si isto bila na onom seminru. Sjećaš se onog o ispričavanju. Što bi to moglo značiti? Tabirila zajedno s upitanima odgovor i najčešći, uprosječeni zaključak je bio da bi to – nemojte se nikada ispričavati moglo značiti – nemojte griješti da se ne bi morali ispričavati. Ali moja radna kolegica i griješi i – ne ispričava se. Zar je moguće da nije svjesna svojih pogrešaka? Ili je možda krivo razumjela Glassera kao i ja? Ili, što je još vjerojatnije, misli da na griješi? Ili zna da griješi i da je red ispričati se, ali zašto ako se cilj može postići i bez toga?! Zar mi je uistinu potreban susret s Williamom Glasserom da bih shvatila da me za nju nema?! Ona krči, ruje naprijed, svrdla koza me. Prolaz sam joj. Jedni drugima smo tako malo važni. Zavaravamo se da postojimo. Iza jednog kako ste ne leži stvarana zainteresiranost za vas. Upit je čista formalnost i iznenađenje ako se prevarite i iskreno odgovorite kako se danas ćutite. Prođite ulicama i primijetit ćete koliko je sviknutih na nepozdrav. Bit će te slagani da ste netko i nešto ako ste upotrebljivi za nešto, na primjer, ako možete poslužiti kao žirant za kakav samoubilački kredit, kao potpisnik na nekoj od inih lista, kao glasač na izborima, kao još jedan u anonimnom stadu. Kako je sve više onih koji ne rade pa ničem korisnom (to je mjera!) ni ne služe, sve više je onih koji su prihvatili da ih se ne prepoznaje, ne uvažava, nepotrebnih, hodajućih mrtvaca bez živućeg dostojanstva čija će stvarana sahrana samo potvrditi već davno doživljenu smrt. Ono što ne možemo napraviti na osobnoj razini - u obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu, kako ćemo napraviti na nekoj drugoj? Zar je čudno što se onda kultura priznavanja grijeha i kultura isprike ne prakticira na ovim našim politički bivšim, a zemljopisno i emotivno trajnim prostorima? *** Godine 1966. Willy Brandt je postao vicekancelar i ministar vanjskih poslova. Njegovi oponenti - kršćanski demokrati - govorili kako je on izdajnik nacije, suviše crven, nadobudni političar... Kancelar Konrad Adenauer ponekad je čak pravio neukusne aluzije pitajući okupljene birače: Zar da vam čovjek koji ne poznaje oca bude kancelar? Kao gradonačelnik Zapadnog Berlina, a pogotovo kasnije kao ministar vanjskih poslova Willy Brandt se susretao s mnogim svjetskim političarima. Poslije razgovora s Brandtom John Kennedy je rekao: Najzad, jedan simpatičan Nijemac! Dok je De Gaulle navodno izjavio: Evo, konačno, jednog širokogrudog Nijemca kojeg oružje uopće ne zanima! Ono što je Willy Brandt učinio kao njemački kancelar učinilo ga je svjetski poznatom osobom i velikim europskim i njemačkim političarem. Naime, Willy Brandt je proklamirao politiku koja je propagirala bolje odnose s istočnom Europom što u vrijeme dok je obnašao visoke političke dužnosti nije bio nimalo lak i jednostavan zadatak. Tako se Brandt odrekao bilo kakvih njemačkih pretenzija na poljski tetritorij, a potpisao je i ugovor s istočnom Njemačkom o međusobnom priznavanju. Pored toga uveo je obje Njemačke i u Ujedinjene narode. Zbog sveg što je učinio dobio je i Nobelovu nagradu za mir. I njegovi Nijemci morali su mu odati priznanje. Slika koja će se ljudima, barem onim malo starijim, prva pojaviti u sjećanju na spomen imena ovog političara jeste njegova gesta prilikom posjete Poljskoj kada je 7. prosinca 1970. učinio osmi smrtni grijeh - kleknuo ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu. |
03.04.2006., ponedjeljak
Nadimak
Svaka generacija na svoj način gleda na društvene, političke, tehnološke i civilizacijske promjene. Svakom se novom predmetu, stvari, pojavi, događaju, ali i onom starom, želi u dokoličnoj nuždi odrediti točno u sridu novi izraz i novo značenje. Kada nadimak jednom dobiješ, širi se poput zaraze i prati te cijeli život kao sjena. On skida s lica čovjekova paučinu i otkriva kakvi se sami sebi činimo (ukoliko ga sami sebi nadijevamo) - tada smo uglavnom manjkavo samoironični - ili kakvima nas drugi doživljavaju. Zato ga nosimo sa stidom ili s ponosom. Ne može se izbjeći niti iskorijeniti. Nadimci nisu mimoišli ni velike ličnosti: Veliki, Mali, Mudri, Ivani Bez Zemlje, Veličanstveni, Zlatousti, Krivousti i Oni Lavljega Srca dio su povijesti. Nadijevanje je nadimka često čin protesta prema mnogim negativnim pojavama u društvu, koji oštrom žaokom utječe na rušenje standarda i konvencija, skida s prijestolja moćnosti lažne vrijednosti i obmane. Ponekad nadimci naglašavaju odbojnost ili nepovjerenje prema ljudima iz nekih drugih skupina i zbog toga nisu rijetki izrazi koji svojom pejorativnošću ističu razlike; govore i o religioznoj i o nacionalnoj, ali i o staleškoj, rasnoj ili klasnoj netrpeljivosti. Posebice na području ljudske intimnosti nadimak zna biti izrazito nepristojan i destruktivan (Šimunović). Mnoge osobe su zbog imena i prezimena izvrgnute ruglu i grotesci; takvi nadimci si izraz pretjeranog cinizma. Nadimak je žilav, otporan, arogantan, odupire se zabranama – zaludu ti je zahtijevati da ti se nadimak, koji ti srcu nije drag, ukine. Antisentimentalan je, grub, češće surov nego nježan, rijetko blag i zaštitan. Ponajčešće je okrutan, pogrdan, nestrpljiv, uvredljiv, naglašeno karikaturalan. Nije uvijek precizan; važnije je proizvesti trenutačan efekt negoli cjelovito odrediti osobu, pojavu, stvar. Nadimak govori o "imenovom", dakako. Ali, jednako tako, ako ne i više, govori o onome tko je nadimak sklad'o; o stupnju njegova obrazovanja, kultiviranosti, dobronamjernosti... Nadimak govori i o onima koji ga ne stvaraju, ali ga se laćaju, koji ga telale, prenose u svakodnevnoj komunkaciji. Rijetki su primjeri jezičnog uznošenja kojim se ističu vrline, a mnogobrojni su primjeri jezičnog sunovraćivanja, kada se otkrivaju ljudske slabosti i nakaznosti. Više Masnih, Cotavaca, Kuja Jajara, Brlja, Slipaca hodi ovim svijetom no Milih, Lipih i Slatkih. Odlike ne pomažu, na spašavaju od poruge. Dapače, čovjeku se daje nadimak po odlici, ne da bi ga se uvažilo i da bi mu se odalo poštovanje, nego da bi se odlika, a i on po njoj, ismijao. Kao po zakonu spojenih posuda - sve mora biti iznivelirano i ništa ne smije stršati. Što god viri iznad propisanog, podsmijehom se kata. Male sredine su vrijedne; one su svevideće i pre/imenuju neprestano. U njima vlada duh jezičnog kumovanja koji se nikada ne umara. Da bi se moglo Sve i Svašta (pre)imenovati, potrebno je imati uvid u Sve pa potom život prikazati kao samo kazalište. Postoji neuništiv nagon u ljudima za ismijavanjem i nepriznavanjem (porugom) Svega što ispada iz uobičajenog i pretežitog. Pojedinac je stavljen na milost i nemilost duhu Malih (sredina) koji izrazito mrzi svaku osobnost i različitost. U srednjovjekovnim prikazanjima, misterijima, konkretizirane su apstraktne osobine - Ljubav, Smrt, Oholost. Danas se male sredine – gradići, čaršije, palanke, vojarne, razredi – pretvaraju u velika prizorišta, u kojima živ čovjek, sa svojom individualnošću postaje nositelj takve osobine, biva ugrađen u nju. Namijenjenu ulogu on svojom pojavom u svakom trenutku nosi, tumači je i predstavlja. Svatko je jedna živa alegorija, svatko je glumac ovakvog alegorijskog kazališta u kojem je Objekt neobuzdanog smijeha (Konstatinović). Ljudi prihvaćaju biti ismijani, jer je to manje bolno od izoliranosti. Bolje je biti predmetom poruge, nego biti odbačen od skupine. Di si sam prispio?! U jato, golube. Izist će te kobac! - ušančuje sindrom jata. Zato se događa da mnogi progone sve pojedinačno, različito i izuzetno iz sebe, kako bi se spasili sudbine Objekta i postali Subjektom u svojim sredinama. Cilj je Ismijavati a ne biti Ismijavan. Primijetili ste, stoga, da se Ismijavani smije (solidarizira) istim smijehom kojim se njemu smiju - smijehom Ismijavača. Ukoliko se (sebi) ne smije – doživljava sudbinu čistog objekta (uživalac je tuđeg smijeha). Objekti se ne smiju. Smijeh počinje tamo gdje prestaje Objekt i počinje čaršijski Subjektivitet. A tko je Subjekt? Takozvani Subjekt je bez/ličan, uniformiran, određen pravilima sredine, njezinim vrijednosnim sustavom, pa zato Subjekt i nije subjekt. Subjekt je samo zato što je bezličan - dakle, objekt je - (ne postoji u njega ništa čemu bi se moglo smijati), a Objekt je objekt jer je ličan - dakle, subjekt je - (nositelj je specifičnih karakteristika pa ga se zato može ismijavati). Treba reći da su svi istovremeno u ovim kazalištima i gledatelji i glumci, i Subjekti i Objekti, ako pristaju na ovu igru slatkogorkog Smijeha (Ionesco). Zato što taj smijeh i nije čisti smijeh. To je smijeh kojim Čovjek sebi i drugima odriče pravo na subjektivnost. On je čisti pristanak na diktat sredine, mirenje sa služenjem normama Malih (sredina). |