Sedam je smrtnih navika svakog odnosa: kritiziranje, okrivljivanje, jadanje, prigovaranje, prijetnje, kažnjavanje, potkupljivanje. Voditelj seminara dodao je još jednu, osmu naviku. Ispričavanje nije poželjno, štoviše - nikada se nemojte ispričavati, rekao je doslovno. Bez dodatnih komentara je priopćio komunikološki savjet. Nitko ništa nije komentirao. Ili su svi već bili umorni od poluprisilnog ucjepljivanja novih znanja ili im je sve bilo jasno. Kako sam već nekoliko puta bila upozorena da je broj mojih upadica više nego prekoredan, nisam pitala ni ja ništa.
Već duže vrijeme intenzivnije surađujem s jednom radnom kolegicom. Ali, malo-malo više nego ružan, netaktičan, uvredljiv ispad s njezine strane se zgodi. Pa nakon nekog vremena inzistiranje, opet s njezine strane, da se nastavi po starom. Bez osvrta na prethodni ispad i - bez isprike. A je ne mogu, kao neki, prekinuti komunikaciju, prestati joj se javljati; pa radimo zajedno, svaki dan se susrećemo. Inače bih i ja mogla svoj osjetljivi želudac staviti u prvi plan. Gradim se da i željezo varim. Sve razumijem i imam vremena da ona naraste i da se ispriča. Stvaram i nuđam joj prilike za vidanje našeg odnosa. Do današnjeg dana nijedne isprike. Sjetim se seminara pa zaključim da je ona, mislim ja, stvarno pridodala ispričavanje onim smrtnim grijehovima. Ona je shvatila Glassera i primjenjuje ga, mislim još. Počnem joj zavidjeti na mudrosti i dosljednosti, a sebe percipirati kao nevidjelicu; samo ja ne vidim tkaninu careva odjela. Samo za mene on je gol, a za sve druge obučen najnormalnije.
Htjela sam shvatiti pa sam počela propitivati one bolje upućene u Glassera. Ti si isto bila na onom seminru. Sjećaš se onog o ispričavanju. Što bi to moglo značiti?
Tabirila zajedno s upitanima odgovor i najčešći, uprosječeni zaključak je bio da bi to – nemojte se nikada ispričavati moglo značiti – nemojte griješti da se ne bi morali ispričavati.
Ali moja radna kolegica i griješi i – ne ispričava se. Zar je moguće da nije svjesna svojih pogrešaka? Ili je možda krivo razumjela Glassera kao i ja? Ili, što je još vjerojatnije, misli da na griješi? Ili zna da griješi i da je red ispričati se, ali zašto ako se cilj može postići i bez toga?!
Zar mi je uistinu potreban susret s Williamom Glasserom da bih shvatila da me za nju nema?!
Ona krči, ruje naprijed, svrdla koza me. Prolaz sam joj.
Jedni drugima smo tako malo važni. Zavaravamo se da postojimo. Iza jednog kako ste ne leži stvarana zainteresiranost za vas. Upit je čista formalnost i iznenađenje ako se prevarite i iskreno odgovorite kako se danas ćutite. Prođite ulicama i primijetit ćete koliko je sviknutih na nepozdrav. Bit će te slagani da ste netko i nešto ako ste upotrebljivi za nešto, na primjer, ako možete poslužiti kao žirant za kakav samoubilački kredit, kao potpisnik na nekoj od inih lista, kao glasač na izborima, kao još jedan u anonimnom stadu.
Kako je sve više onih koji ne rade pa ničem korisnom (to je mjera!) ni ne služe, sve više je onih koji su prihvatili da ih se ne prepoznaje, ne uvažava, nepotrebnih, hodajućih mrtvaca bez živućeg dostojanstva čija će stvarana sahrana samo potvrditi već davno doživljenu smrt.
Ono što ne možemo napraviti na osobnoj razini - u obitelji, susjedstvu, na radnom mjestu, kako ćemo napraviti na nekoj drugoj?
Zar je čudno što se onda kultura priznavanja grijeha i kultura isprike ne prakticira na ovim našim politički bivšim, a zemljopisno i emotivno trajnim prostorima?
***
Godine 1966. Willy Brandt je postao vicekancelar i ministar vanjskih poslova. Njegovi oponenti - kršćanski demokrati - govorili kako je on izdajnik nacije, suviše crven, nadobudni političar... Kancelar Konrad Adenauer ponekad je čak pravio neukusne aluzije pitajući okupljene birače: Zar da vam čovjek koji ne poznaje oca bude kancelar? Kao gradonačelnik Zapadnog Berlina, a pogotovo kasnije kao ministar vanjskih poslova Willy Brandt se susretao s mnogim svjetskim političarima. Poslije razgovora s Brandtom John Kennedy je rekao: Najzad, jedan simpatičan Nijemac! Dok je De Gaulle navodno izjavio: Evo, konačno, jednog širokogrudog Nijemca kojeg oružje uopće ne zanima!
Ono što je Willy Brandt učinio kao njemački kancelar učinilo ga je svjetski poznatom osobom i velikim europskim i njemačkim političarem. Naime, Willy Brandt je proklamirao politiku koja je propagirala bolje odnose s istočnom Europom što u vrijeme dok je obnašao visoke političke dužnosti nije bio nimalo lak i jednostavan zadatak. Tako se Brandt odrekao bilo kakvih njemačkih pretenzija na poljski tetritorij, a potpisao je i ugovor s istočnom Njemačkom o međusobnom priznavanju. Pored toga uveo je obje Njemačke i u Ujedinjene narode. Zbog sveg što je učinio dobio je i Nobelovu nagradu za mir. I njegovi Nijemci morali su mu odati priznanje.
Slika koja će se ljudima, barem onim malo starijim, prva pojaviti u sjećanju na spomen imena ovog političara jeste njegova gesta prilikom posjete Poljskoj kada je 7. prosinca 1970. učinio osmi smrtni grijeh - kleknuo ispred spomenika stradalim Židovima u varšavskom getu.
Post je objavljen 10.04.2006. u 09:16 sati.