Jedan je Pitac upitao Rohinton Mistry jesu li u srazu njezina stara indijska kultura s novom, kanadskom, a on je odgovorila:
„Ja to ne doživljavam kao sraz. Doživljavam to kao mogućnosti da se stvari stave na njihovo pravo mjesto. Ako imate ormar s određenim prostorom, onda morate poredati svoje stvari u njemu najbolje što možete, imajući na umu zadani prostor. Ali, ako kupite novi ormar, imate više prostora.“
„Nije li to prilično shizofrenično?“, Pitac će.
„Samo ako se pretvarate da postoji samo jedan, dok doista postoje dva ormara.“
„Trebaju li ormari biti odvojeni?“, opet će Pitac.
„Ali oba su u istoj sobi, zar ne? I ja imam ključeve obaju ormara“, Pitcu će Mistry.
Soj pisaca u egzilu, raseljenih, razmještenih, izglobljenih, „pisaca između“, pisaca koji žive na razmeđi različitih kulturnih i civilizacijskih okvira, pokušava u sebi pomiriti različite svjetove ili barem posredovati među njima. Zapravo, nisu ni tu ni tamo, ne pripadaju ni jednom svijetu potpuno, niti su posve dio obaju svjetova. Istodobno su otuđeni od mjesta svoga podrijetla i od zemalja u kojima žive. „Mi smo hinduisti koji su pregazili nečistu vodu, mi smo muslimani koji jedu svinjetinu…“, pojašnjava Rushdie to opkoračenje obaju kultura ili, pak, padanje između dva stolca. Svojim pismom mijenjaju ono što se nekada zvala engleska ili američka književnost sve više u književnost na engleskom jeziku (A. Hemon predlaže za zajebanciju engl. novotvorbu forfucking. Kako će se snaći s jazukom?).
S vremenom oni stječu raznoobrazne transidentitete. No, sa svakom novom napisanom knjigom, uviđaju da su transfuzionalno spojili različite identitete, a da je pri tome njihov etnicitit ostao intacta.
Egzilni pisci su prisiljeni razviti raznolike strategije da opstanu unutar dominante kulture središta, premda se ovo naše doba prsi proklamiranom multikulturalnošću i suživotom. Takav egzilni pisac u neku ruku postaje posrednikom među podijeljenim kulturama, tumač. Kao glumac antičkog teatra koji, mijenjajući maske, opslužuje bar dva lika; recimo da je isti čo'ek istovremeno, a nije shizofreničan, tvrdoglavo Ivo u Sarajevu, a Mujo u Zagrebu.
Egzilni se pisci, kaže Amin Malak, mogu pozivati na dvije države, dvije kulture, dva svijeta, ali oni uistinu ne pripadaju ni jednom, jer je migrantski um dihotoman po prirodi, ulovljen u škripac dvojbe – niti stopljen sa starom kulturom korijena, niti posve uklopljen u novu kulturu. Pisci koji izmiruju i artikuliraju takvo iskustvo, moraju nastaniti alternativni svijet, treći svijet – svijet imaginacije, svojeg sjećanja, svoje nostalgije. Taj treći svijet očito može biti usamljen svijet, povremeno pun bola, okrutan svijet što nameće kompromis i predaju; ali isto tako može biti svijet u kojemu je podjednako moguće provjeriti nečiju sposobnost da izdrži, preživi, pobijedi. Izvansvjetac prije svega svoj identitet traži u jeziku, usporedno usvaja oba kulturna konteksta podjednako i dobro se osjeća u obama – ali samo u obama usporedno, bez jednoga, posve nevažno kojega, ostao bi bez sebe i doma. Identitet nije zadan, nije određen jednom za svagda, on je stalno samoodređivanje, trajan proces redefinicije sebe.
Kad bi htjeli i mogli, vidjeli bismo da nam trećesvjetci ukazuju na nesigurnost našeg svijeta, na poljuljanost naših identiteta. Oni se posredno, preko nas, suočavaju sa sobom, ali i nas suočavaju, preko sebe, s nama samima i tu se iščitava kontinuirana dvosmjernost oboga procesa (B. Romić).
Pisanje je jedino pravo utočiše za raseljeno biće – za egzilnu dušu koja istodobno ima vrlo čvrste korijene i uopće ih nema. Ono otvara prostor za sinkretički izričaj – spoj nadnaravnog, iracionalnog i realnog, za različite razine zbilje i raznolike zahvate u svijet mašte. Biti takav nije lak teret, ali mogućnost da se dvostruko sagleda zbilja, ta dvostruka perspektiva daje i prednost u stvaranju fikcijskog svijeta. Udomljuju se, pokušavaju nadići pitanje pripadnosti pisanjem, spajajući autobiografične elemente s mogulskim minijaturnim slikarstvom koje najkompliciranije priče može izvesti na zrnu riže. Izlijevaju priče u maniri pančatantranske pripovijedanosti što u veliku priču uklapa bezbroj manjih priča koje otvaraju jedna drugu bez kraja i konca.
Čovjek je promjena, pisao je Selimović. I domovine su. Pa nisu li stoga književne veze egzilnih pisaca sa zavičajnim temama o kojima često pišu sve više metaforične? Nisu li njihove Indije, Nigerije, njihovi Karibi, Bosna, Sarajevo ili, zašto ne, Stolac - okamenjena sjećanja i nisu li te zamišljene, imaginarne domovine, slućene unazad, iz perspektive Londona, New Yorka, Chicaga, Upsale ili, zašto ne, Zagreba, Beograda, Splita, Banja Luke postale metafore svijeta koji odsad postoji samo u području njihove mašte? Jer napuštene domovine imaju svoj život, odvojeno od svojih egzilnih domišljatelja nastavljaju svojim tokom dalje, mijenjaju se i zapravo sve više udaljavaju od onih koji ih uporno uzglobljuju u strujanja svojih fikcionalnih vizija. Imaginarne domovine nastavljaju izmješteno živjeti na imaginarnoj, metaforičnoj razini svijeta iz kojeg smo svi zapravo emigrirali, jer, kako kaže Rushdie, prošlost je upravo zemlja iz koje smo svi emigrirali, gubitak koji je dio naše zajedničke ljudske prirode.
Post je objavljen 26.04.2006. u 09:39 sati.